Riječki kardiokirurg Šimić s rukama u lisicama na stranicama svih hrvatskih listova? Pobjeda! Čega? Pravde? Politike? Uskoka? Mogu li riječki pacijenti odahnuti i reći, počelo je, počelo? Riječki? Zašto riječki? Je li dr. Šimić jedini liječnik koji je u Hrvatskoj uzimao lovu? Tko je dr. Šimić? Zašto je došao u Rijeku? Tko ga je doveo? Priča je jednostavna. Pred desetak godina odlučeno je da Rijeka mora imati svoju kardiokirurgiju. Našla se lova za opremu, problem je bio kardiokirurg. Čime privući neko veliko zagrebačko ime? Stanom, statusom, lovom? Sve što bi Rijeka mogla nekome iz Zagreba ponuditi taj je to imao u Zagrebu. Zato se krenulo u Hamburg.

Doduše... U Rijeci su svi liječnici znali da Hamburg nije bio jedino rješenje. Pravi izbor bio je dr. Đorđević, tada ugledni riječki kardiokirurg, riječki student, čovjek rođen u Puli, odrastao u Opatiji, učenik legendarnog profesora Frančiškovića, danas ugledni kardiokirurg u Klagenfurtu i zamjenik šefa tamošnje klinike. Đorđević? Đorđević? Hrvatska politika rekla je ne. Hrvatska srca smiju spašavati samo hrvatske ruke. Dakle, Šimić je došao u Rijeku zato jer je bio kardiokirurg solidne evropske srednje klase koga je Rijeka mogla platiti i Hrvat. Netko će reći kako je to zapravo čudno kad se zna da Rijeka nikad nije bila grad koji bi brojio bilo čija krvna zrnca. Ali hrvatska medicina je politika čije konce vuče Zagreb. Ipak, ne mogu odoljeti a da ne kažem kako je riječki hadezeovac dr. Tomljanović, tada prvi čovjek riječkog KBC-a, želio dr. Đorđevića. Bio je preslab. Kako god bilo, dogodilo se ovo što se dogodilo. Prvi put otkako imamo Hrvatsku imamo i liječnika s rukama u lisicama. Moram priznati, zbog toga se ne osjećam dobro. Akcija Uskoka ne unosi mir u moje, zasad, zdravo srce. Sigurna sam da ovo nije veliki početak boljih vremena za hrvatsku medicinu, ovo je samo šamarčina Rijeci. Jer, pitam ja vas i sebe, zašto Šimić i zašto sada? Ne postoji u Rijeci pacijent, policajac, sudac, nogometni sudac, novinar, frizerka, mesar, odvjetnik, domaćica, zidar koji nije znao da se Šimićeve operacije plaćaju, znale su se i cijene. Poznato je bilo i da operira uglavnom samo one koji će preživjeti, zato je svakome pacijentu bilo drago kad bi dr. Šimić pristao da njegovo srce uzme u svoje ruke. To je bio dobar znak, ima nade. Uglavnom je u toj priči plaćanje bilo najmanji problem.

Svi hrvatski pacijenti znaju da zdravlje u Hrvatskoj nije besplatno. Ili imaš love pa ćeš operirati srce ili ćeš krepati. Čast liječnicima iznimkama o kojima se ništa ne zna jer nisu medijske zvijezde nego časni ljudi, samozatajni zaljubljenici u svoj posao. Ima i takvih, to bi se u ovim trenucima trebalo češće naglašavati, koliko god to medijski bilo neatraktivno. Vratit ću se temi. Oni koje bi Šimić odbio bili su u velikoj frci. Zagreb? I u Zagrebu se plaća, ali čovjek ne zna koliko tko tamo vrijedi. Mnogi su čuli za poznatog zagrebačkog kardiokirurga koji, ako mu pacijent ostane na stolu, rodbini vraća pare. No to sigurno nije ono što od liječnika očekuju pacijent i rodbina. Amerika? Amerika je preskupa. Treba platiti pratnju, hotel, doktore, avion. Magdalena... Ni Magdalena nije besplatna. Evropa? Evropa je mnogo jeftinija nego što ljudi misle, ali još uvijek mnogo skuplja nego dr. Šimić ili neki njemu sličan doktor. Zato hrvatski pacijenti i nemaju neki izbor, umri ili plati. U tom kontekstu je meni osobno žao što su dr. Šimića uhitili i nabili mu lisice na ruke u zemlji u kojoj ratni zločinci mašu slobodnim rukama a sudac Ustavnog suda, navodni silovatelj, dijeli pravdu. Zašto je uhićen baš kardiokirurg? Koju nam poruku šalje naša lopovska domovina? Da mitu nije mjesto u medicini? Ali, ponavljam, hrvatska medicina je politika. Ili je ovo poruka da mitu nije mjesto u hrvatskoj politici? Da je tako, uhićenje dr. Šimića ne bi bilo poruka nego početak revolucije. Pa bismo na televiziji gledali u okovima noge hrvatskih političara, lisice na rukama liječnika koji je u ratu pjevao borbene pjesme sa srpskim lešom na hrvatskom ramenu. I slavni ginekolog, trgovac jajašcima, dobio bi lisice. I onaj lijepi ugledni neurokirurg čije se ime ovih dana vuče po internetu, ne samo ime nego i cjenik. I sveučilišni profesori koji prodaju ocjene. I građevinski inspektori... Kad bi Uskok sve velike hrvatske lopove bacio u okove, tko bi vladao lopovskom zemljom?

Riječanka sam pa sam posebno osjetljiva, neka mi netko kaže, zašto Rijeka? Zašto Rijeka?! Što smo zgriješili, mi Riječani, da smo ostali bez kardiokirurga lopova, a vama purgerima su vaši lopovi ostali? Danas u svim novinama možemo naći popise njegovih nekretnina kao da ih je izgradio jučer? Nad njim se izdrkavaju novinari i novinarke koji su još jučer tražili operaciju preko veze. Svi hrvatski novinari pljuju po doktoru koji je, iako lopov, spasio tisuću života, a ni jedan jedini novinar neće snimiti vile ostalih hrvatskih kirurga i kardiokirurga lopova čija imena znamo ali ih novinari ne spominju, ni meni to ne pada na pamet, zato što im lisice nisu na rukama. Neće im ni biti. Osjećam, netko je nama bijednicima bacio kost kojom ćemo kratiti vruće, ljetne dane. Samo, uzbuđenje zna biti opasno, ni radost koju u naivnom čovjeku budi spoznaja da je pravda pobijedila nije bezopasna. Što ako Riječanima pozli od silne sreće? Postoji li netko u Rijeci tko im može operirati presretno srce? Naravno da postoji. Ima Rijeka i kardioanesteziju na čelu s fenomenalnim Županom o kojem ne znate ništa jer ne uzima mito i ne slika se u novinama. A u Klagenfurtu postoji dr. Đorđević, riječki đak, vrhunski kardiokirurg, možda je sada pravo vrijeme da ga netko iz Rijeke nazove, da mu se ispriča i da ga pozove da pomogne gradu u kojem je stasao. Naravno, pod uvjetom da Rijeka o bilo čemu odlučuje.