Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist 'Davno sam otkrio spasonosnu formulu u životu - ako roditelji, okolina, rođaci ili selo pomisle da sam uspio u životu, to će biti znak da sam propao pa sam uvijek nastojao da ne propadnem. Rođen sam u Brinju, specifičnom mjestu u Lici, u kojem, kao što kaže glasovita narodna pjesma, krave oru a volovi pasu. U Lici su uvijek Brinjake smatrali najvećim seljačinama. Ja sam iz Plašćice, sela u planinama iznad Brinja, i nas su ljudi iz Brinja također smatrali najvećim seljačinama tako da ispada da smo mi seljačine par exellence. No ja nikad nisam šljivio nikoga.” Tako govori tridesetdevetogodišnji Damir Karakaš, pisac, bivši novinar crne kronike Večernjeg lista i karikaturist, koji tri sata dnevno svira harmoniku na stanici Saint Germaine u Parizu, gdje živi krajnje nekonvencionalnim životom. Do sada je objavio četiri knjige: zbirku putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, romane “Kombetari” i “Kako sam ušao u Europu” te zbirku žestokih priča o ličkim gorštacima “Kino Lika”, objavljenu 2001. u izdanju Ghetaldus optike. Prema toj knjizi će Dalibor Matanić na jesen početi režirati film. Na scenariju su radili i Milan Živković i Srđan Karanović a film će financirati Ministarstvo kulture Hrvatske i Sarajevo film festival. Karakaš je ovih dana s Matanićem i Živkovićem obilazio Liku tražeći lokacije za snimanje filma, a kad se vrati u Pariz završit će petu knjigu, naravno, opet o Ličanima. Zbirku “Kino Lika” kritičari su okarakterizirali kao “možda najfascinantniju knjigu generacije” i “biserom hrvatskog naturalizma” te je svrstana među pet najboljih proznih djela u 2001. godini. Za tog Ličanina kažu da nije pisac iz akademske zavjetrine, niti kalkulantski hitmejker, “javlja se direktno sa ceste i tu nema laži”. U Zagrebu je studirao na nekoliko fakulteta, družio se s ekipom okupljenom oko kluba Gjuro II, bio dragovoljac Domovinskog rata, prozvan “kraljem crne kronike” a njegove karikature i ilustracije su nagrađene s tri nagrade. Prije odlaska u Francusku živio je u Splitu, koketirao s HSLS-om a iz prvog braka ima 12-godišnju kći.

NACIONAL: Jeste li uzbuđeni što ćete se nakon crtanja karikatura, desetak godina pisanja u rubrici crne kronike Večernjeg lista, sviranja harmonike u Parizu i objavljivanja proze, okušati i kao glumac?
- Zašto ne, volim izazove. Koliko mi je poznato, trebao bih glumiti samog sebe. Kad sam malo bolje o tome razmislio, uvidio sam da bih na filmu trebao svirati i jebati pa je normalno da sam uzbuđen. Upravo ovih dana uvježbavam melodiju na harmonici s glumcem ZKM-a Milivojem Beaderom, koji će svirati bombardinu, onu veliku trubu koju često imaju Romi a koju je godinama svirao u drniškoj limenoj glazbi. Hoće li to odgovarati, procijenit će Matanić, kao i mnoge druge stvari u vezi filma.

NACIONAL: Najesen objavljujete novu zbirku priča. Jesu li Lika i lička ikavica ponovno vaša inspiracija?
- To bi trebala biti kao nekakva osma ofenziva, priče o ljudima koji odlaze sa sela u grad u potrazi za boljim životom pa razjebu i selo koje ostave pusto i sebe i grad u koji dođu. Kasnije, uništenih života, stoje na balkonu svoje zgrade i čekaju svemirski brod da ih ponovno vrati natrag u njihovo selo, ali kad jednom odeš sa sela teško je vratiti se natrag, pa se agonija nastavlja. U principu ne volim govoriti o sadržaju novih priča, filozofirati i teoretizirati, ali mogu reći da teškoće s kojima se suočavaju moji likovi, primjerice, kada se dosele iz zelenila Like u Novi Zagreb ili neko drugo mjesto gdje ima puno betona, također muče i Crnce i Arape koji žive u predgrađima Pariza, tako da je riječ o svojevrsnom globalnom problemu.

NACIONAL: Pripremate i izložbu u galeriji Etienne de Causans u središtu Pariza. O čemu je riječ?
- Radi se o izložbi na kojoj sudjelujem s nekoliko konceptualnih umjetnika iz Splita - Božidarom Jelenićem, Alietom Monas, Rinom Efendićem, Vanjom Pagarom, Milanom Brkićem… Oni su članovi grupe A.A.A. iz Splita, s kojima sam već izlagao na izložbama u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Udrugu vodi profesor Božidar Jelenić, poznat kao duhovni vođa akcije Crveni Peristil i autor vrlo bitnih enformela i radikalnih geometrijskih slika na našim prostorima. Nakon toga pripremat ću izložbe na kojima ću predstaviti i svoje crteže, koje radim već nekoliko godina. Ja sam i počeo kao crtač, još kao dječak sam crtao, slikao i radio drvene kipove. Međutim, moj djed je uvijek psovao da ne trošim olovku jer je olovka za pisanje, a ne crtanje. Razjareni otac me usmjeravao na bojanje žljebova kako bih barem malo bio društveno koristan. Potajno se nadao da bih možda ipak mogao postati crtač portreta na nadgrobnim spomenicima jer se to dobro plaćalo. No, moje crtanje je s godinama generiralo u karikaturu i neke čudne crteže kojih su se ljudi plašili. Još u srednjoj školi u Zagrebu počeo sam objavljivati radove u tadašnjim najtiražnijim novinama u Jugi. Imao sam i sedam samostalnih i brojne skupne izložbe. Dobio sam tri nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima, a vjerojatno bih dobio više priznanja da nisam prestao slati radove, no kad dobiješ nagradu festival ne vraća rad.

NACIONAL: Kako se uopće dogodilo da ste napustiti sigurnost institucija i zasvirati na cesti u Parizu?
- Uz rad u crnoj kronici izvještavao sam s terena, iz Bosne i Kosova, pratio Oluju, i nisam se više nalazio u tome. U jednom trenutku kotač se počne tako brzo vrtjeti, a to je osjetila većina novinara, da jedino možeš završiti u ludnici. Odlučio sam otići, nisam imao neki konkretni plan, a tada sam upoznao djevojku koja je putovala u Francusku. Nakon nekog vremena uzeo sam staru harmoniku i krenuo za njom u Bordeaux a kasnije su se stvari same događale. Znao sam nešto malo njemačkog, koji mi tamo nije bio od velike koristi. U početku je bilo stvarno užasno teško, ali prošao sam i gore stvari. Kad sam se prvi put vratio iz Bordeauxa u Split, neki umirovljenik me zaustavio na rivi i pitao kamo sam nestao, a kad sam mu odgovorio da živim u Bordeauxu u Francuskoj jako se zbunio. Zatim me pitao da li sam stvarno otišao u bordel u Francuskoj. Nije bordel nego Bordeaux, rekao sam glasnije, ali dođe ti na isto.

NACIONAL: Kako Parižani i turisti doživljavaju taj lički melos i vaše performanse?
- Ja nikada nisam bio klasični ulični svirač. I kao klinac sam s harmonikom čekao kamione koji su vozili trupce iz šume, iskakao iz grmlja i svirao im. U Parizu više ne bilježim svoj rad, to rade ljudi iz cijelog svijeta, koji umjesto mene to snimaju, fotografiraju i raznose diljem svijeta. Cilj i jest diseminacija umjetnosti. Ljudi na sve to različito reagiraju. Japanski svatovi ponekad čekaju u redu da im sviram ličke pjesme, koje sam svirao na svadbama u Lici, a zatim to snimaju i pokazuju u Japanu. Rezultat je nešto nespojivo - japanska svadba s ličkom muzikom, pa se tako širi konverzacija. Turistički vodiči koji rade na brodovima na Seini pokazuju turistima gdje su Eiffelov toranj i Notre Dame, a zatim pokažu na mene gore i kažu: “Ono je pravi pariški svirač.” Jednom su dvije starije pariške dame slušale kako sviram, sjele i počele plakati na sav glas pa sam ih morao tješiti. Pjesme iz Brinja vratile su im mladost, ljubav. Slušali su me i mnogi poznati ljudi, ili su barem okrenuli glavu prema meni, primjerice, David Bowie, Gerard Depardieu, Daniel Auteuil i drugi. Često sa mnom sviraju i drugi glazbenici, poput Joa, odličnog jazz trubača iz Belgije. Sjećam se i nekog japanskog pop pjevača koji je došao s deset tjelohranitelja i proučavao me kao da sam neka rijetka životinja. Svašta se tu događa, Pariz je svijet u malom i mnogo se likova tu nađe.

NACIONAL: Možete li se uzdržavati samo svirkom?
- Svatko pokušava živjeti onako kako mu najbolje odgovara i tu se nema što mistificirati. S obzirom na činjenicu da je standard u životu stvar mentalnog, a ne materijalnog, moj standard je u Parizu jako visok. Uvjerio sam se da netko ispod mosta koji nema apsolutno ništa, osim češlja, može biti sto puta sretniji od nekog izbezumljenog biznismena koji nosi tri laptopa, sedam mobitela i nema vremena odgovoriti na pitanje koliko ima sati. Kad sjednem na bicikl i s harmonikom krenem pored Seine prema jednom od svojih mjesta, iz mene pršte zvukovi ushićenja, koji se ne mogu ničim platiti. Što se tiče ubacivanja stvari u moj kovčeg, ima tu svega. Nedavno mi je neki tip ostavio kremu za skidanje šminke a nizozemski turisti hašiš, pa sam bio u nezgodnoj situaciji.

NACIONAL: Francuska televizija htjela je o vama snimiti film, no odbili ste ponudu. Zašto?
- Bilo je i nekih poziva iz Hrvatske, ali nisam zainteresiran za snimanje takvih filmova. No prihvatio sam ponudu francusko-njemačkog TV Arte, potpisao sam s njima ugovor i pružio zadovoljstvo svojoj harmonici da je čuju gledatelji u Francuskoj i Njemačkoj. To je bila emisija o Parizu, modi, arhitekturi i raznim drugim zanimljivostima, koju je na toj kultnoj televiziji vodila njemačka glumica Valentina Sauca. Dobio sam i DVD te emisije pa se sad kurčim uokolo, mašem DVD-om i govorim drugim sviračima da sam svirao na TV Arte, no oni mi još uvijek ne vjeruju. NACIONAL: Jeste li proteklih mjeseci, za vrijeme studentskih nemira, bili na barikadama, te kakav je vaš današnji status u Parizu, kao strancu, nakon pet godina gastarbajterstva? - Ovu zadnju godinu studirao sam francuski jezik na pariškoj Sorbonni, dobio sam i studentsku iskaznicu na kojoj piše Sorbonna a ispod Brinje, tako da sam imao studentske beneficije. Dok sam tu godinu bio student, imao sam dozvolu za boravak, svaki mjesec pomoć za stan od 150 eura, zdravstveno osiguranje, a sad ću vidjeti hoću li moći to nastaviti. U zadnje vrijeme je dosta teško, došao je taj Sarkozy, puno je policije. Prije studija, ni kriv ni dužan, završio sam i u zatvoru. Ubacili su me u neke katakombe, tamo gdje su za vrijeme Francuske revolucije držali ljude prije giljotiranja. Dakle, skidanje do gola, samice, lisice, kriminalci i suđenje, nakon kojeg je dokazano da su pogriješili. Takve stvari su u zadnje vrijeme česte. To se dogodilo i jednom srpskom sveučilišnom profesoru koji je trebao u Parizu imati predavanje, ali je imao isto ime i prezime kao neki haaški bjegunac pa je i on završio u zavoru. Sprdali su se s njim, zajebavali ga, nisu mu dali da telefonira, a poslije mu se ispričali. Mene su otpratili na avion, pratnja su mi bili naoružani policajci s obje strane pa nitko u avionu nije htio sjediti pokraj mene. Kad sam se spustio u Veliku Goricu, rekao sam da idem u svoje selo i nikad se više neću vratiti u Europu. Na putu do autobusne stanice uvjerio sam sam sebe da treba u Lici uzgajati ekološke krumpire i da je to budućnost, ali na putu do Zagreba sam se predomislio i vratio se ponovno u Pariz. Nakon svih tih nemira i demostracija zaključio sam da su Francuzi jako osjetljivi na socijalnu nepravdu, ali samo na svoju.

NACIONAL: Koliko Francuzi poznaju suvremenu hrvatsku književnost, jesu li prevedena djela hrvatskih pisaca, čitaju li se?- Uglavnom postoji definiran profil knjiga i autora koje izdaju, dakle, postoje izdavačke kuće za američku, rusku, latinoameričku, japansku i inu književnost. Postoje i velike izdavačke kuće do kojih je jako teško doći, stigneš do čistačice, ali dalje ne ide. Ponekad ima nešto i iz Hrvatske, od suvremenih hrvatskih pisaca najčešće sam u knjižarama nailazio na knjige Dubravke Ugrešić. U svakom slučaju, čudno zvuči kad kažeš u Parizu da si pisac iz Hrvatske. Kao da kažeš da si astronaut iz Donjeg Lapca.

NACIONAL: Kako to da su vaše prve dvije knjige, zbirka putopisa “Bosanci su dobri ljudi” i roman “Kombetari”, koje ste objavili kao samizdate u Splitu, prošle posve nezapaženo?
- Ma to su bila lijepa vremena. Tiskaš samizdate, natrpaš njima sobicu, spavaš na tim knjigama, gledaš paučinu i pjevaš “kamo dalje rođače”. Za te knjige vezane su i sulude promocije u Splitu gdje su se na jednom mjestu znali naći pisci, glumci, dileri, sjecikese, špijuni, policajci, časne sestre, masoni, radnici, seljaci. Jedino Tita i Staljina nije bilo. Za vrijeme promocija vladalo je primirje među njima, čitalo se, sviralo i veselilo, tako da sve to i nije prošlo posve nezapaženo. O knjigama je pisao i Robert Perišić. Mene to nikad nije posebno zabrinjavalo, te napravde, lobiji, simpoziji, sastanci, ili kako je to lijepo rekao Czeslaw Milosz, turniri grbavaca.

NACIONAL: Kako objašnjavate svoj uspjeh?
- Jako volim Split, posebno Get u kojem sam živio. Volim Split i zbog toga jer bi ti oni rekli “neš’ ti uspjeha”.

'Film je uvijek avantura'

O planiranom filmu Karakaš kaže: "Čim je objavljena knjiga 'Kino Lika', Matanić ju je pročitao i odmah mi se javio. Dao sam mu riječ da će on to snimati i toga sam se držao do kraja. Riječ je o odličnom redatelju. Međutim, film je uvijek avantura, nitko ne zna što će na kraju biti. Nedavno sam s Matanićem i Živkovićem bio u Lici, gdje smo tražili moguće lokacije za snimanja, odveo sam ih u rodni kraj, dopalo im se. Obilazili smo terene, livade, šume, razgovarali s ljudima, vidjeli niz zanimljivih detalja, primjerice, kako Ličani od sanduka za pivo naprave ljuljačku, ili kako im kada služi kao korito ispred staje za napajanje stoke. Ovih dana trebali bismo otići na područje Kosinja i tamo također pogledati neke zanimljive lokacije. Pomoći ću im oko nekih situacija u scenariju te tijekom snimanja pomagati oko ličkog jezika koji će izgovarati glumci."

'Jebeš nostalgiju'

Karakaš je u Bordeauxu svirao ličku muziku s porukama “JEBEŠ NOSTALGIJU”, “ZABORAVIO SAM NA BUDIŠU”, “KAŽEM ČERI DA SMO STRANCI”, a iz toga su nastajali književni tekstovi koji su se prevodili na francuski i objavljivali na internetskoj stranici Modernih vremena. Rezultat toga je prvi reality roman, izveden na Hrvatskom radiju u režiji Dražena Ferenčine.>email to:Nina Ozegovic