Objavljeno u Nacionalu br. 562, 2006-08-21

Autor: Plamenko Cvitić

EKSKLUZIVNI INTERVJU: MIKE HORN

Odmor na Lošinju nakon arktičke avanture

Najveći svjetski pustolov, čovjek koji je preplivao Amazonu, pješice prešao arktički krug i bez motornog vozila proputovao Zemlju oko ekvatora, odmara se na Lošinju, a za Nacional je ispričao svoju životnu priču i otkrio zašto se bavi ekstremnim avanturama

Mike Horn: 'Poželio sam obići svijet oko ekvatora'Mike Horn: 'Poželio sam obići svijet oko ekvatora' Početkom kolovoza u Hrvatsku je doplovio čovjek kojeg mnogi smatraju najvećim svjetskim pustolovom, 40-godišnji Mike Horn, Južnoafrikanac koji 17 godina živi u švicarskom selu Château d’Oex. Česta je tema medija: u posljednjih petnaestak godina upustio se u niz ekstremnih avantura, od prolaska kroz najdublji kanjon na svijetu u Peruu, plivanja duž cijele Amazone, putovanja pješice oko cijelog ekvatora, pa do ovogodišnje višemjesečne ekspedicije na Sjeverni pol kad je ondje potpuni mrak. Godišnji odmor Horn je odlučio provesti negdje gdje nikad nije bio, a kako su njegova supruga Cathy i kćeri Annika i Jessica poželjele plivati s dupinima, obiteljskim trimaranom doplovio je do Lošinja, gdje je za Nacional ispričao svoj život.

NACIONAL: Nazivaju vas pustolovom i istraživačem. Zašto se bavite ekstremnim avanturama?
- Dugogodišnji sam profesionalni istraživač, a studirao sam sport i kineziologiju. Rođen sam u Južnoafričkoj Republici, koja je bila izolirana zbog apartheida, tako da je bilo malo zemalja u koje smo mogli putovati. Nakon završetka studija shvatio sam da moram otići i 1989. sam odlučio prodati sve što imam: kuću, auto i ostalo. Otišao sam na aerodrom i odlučio otići bilo kamo. Ispalo je da možemo samo u Izrael, Švicarsku i Britaniju. Tako sam odabrao avion koji prvi kreće, za Tel Aviv, ali nije bilo mjesta. Drugi je išao tri sata kasnije za Zürich. Nakon što sam sletio u Zürich, počeo sam tražiti posao, ali nitko nije htio zaposliti Južnoafrikanca. Tih sam dana krao hranu iz vrtova. Onda sam odlučio otići do Izraela autostopom. Kad bi me netko pitao kud idem, odgovorio bih: “Do Tel Aviva”, pa su mislili da sam lud. Jedan mi je čovjek rekao da ide do seoca u Alpama. Oko ponoći stigli smo onamo, izišao sam iz auta i pozdravili smo se. Nakon nekoliko minuta vratio se i pitao me gdje namjeravam spavati. U to vrijeme ja sam spavao ispod mostova, u stajama s kravama i slično. “Gdje god nađem neko mjesto”, odgovorio sam. Ispalo je na kraju da je on vlasnik malog hostela i pozvao me da ondje prenoćim. Kad sam mu rekao da nemam novca za noćenje, odgovorio je da ću se odužiti pranjem suđa i čišćenjem. Tako sam u tom hostelu ostao cijeli vikend. U ponedjeljak mi je rekao da mora na tri tjedna u vojsku, te bih li ja vodio hostel za to vrijeme. Pristao sam. I tako sam ondje boravio, počeo sam i skijati iako prije toga nikad u životu nisam vidio snijeg. Nakon nekog vremena škola skijanja trebala je instruktora… Uskoro sam ondje upoznao i Cathy, svoju suprugu, i eto - već 17 godina živim u tom selu.

NACIONAL: Kako ste počeli s avanturama?
- Jednom su me nazvali iz talijanske marketinške agencije, jer im je netko rekao da sam zaljubljenik u ekstremne sportove, a oni su radili reklamu za sportske satove Secta, čiji je moto bio “No limits”. Pitali su me bih li se hydrospeedom spustio niz vodopad. Rekli su mi da je svjetski rekord 12 metara, a ja sam znao da je moj osobni rekord 20 metara. Dogovor je bio ako uspijem oni će mi financirati ekstremne ekspedicije. Snimili smo reklamu pa su mi ponudili ugovor i pitali me što želim učiniti sljedeće. Skok s kostarikanskog vodopada

NACIONAL: I što je to bilo?
- Rekao sam im da želim proći kroz najdublji kanjon na svijetu, u Peruu. Taj kanjon ima samo jedno mjesto na kojem možete ući, a jednom kad uđete, sve do kraja, a to je više od 300 km, ne možete izići. Kanjon je visok gotovo 4000 metara. Želio sam biti prva osoba na svijetu koja je sama prošla cijeli taj kanjon. U međuvremenu je britanska tvrtka Transworld čula za mene i ponudila mi da skočim s vodopada kostarikanske rijeke Pacuare, pa sam i to učinio, snimao sam reklamu, a ujedno i srušio svjetski rekord u skoku na vodopadu. Nakon što sam svladao peruansku i kostarikansku rijeku, koje slove kao jedne od najopasnijih u svijetu, preostalo mi je jedino uhvatiti se u koštac s najmoćnijom i najvećom svjetskom rijekom, Amazonom.

NACIONAL: Koje godine je to bilo?
- To je bilo 1997. Odlučio sam prijeći 7000 km plivajući. Otišao sam na tečaj “Kako preživjeti u džungli” i nakon toga se uputio u Amazonu. Pazio sam samo da to bude u dobro doba godine, jer ondje vreba opasnost od mnogih životinja.

NACIONAL: Koja vam je životinja bila najopasnija na Amazoni?
- Čovjek je najopasnija životinja. Tijekom te ekspedicije zarobilo me domorodačko peruansko pleme Anchaningas, koji su vjerovali da sam oličenje zla. Vrlo su praznovjerni pa sam im bio sumnjiv jer sam plivao ispod vode, približavao se njihovim selima, a kako se ondje mnogo djece utapa ili nestaje u džungli, mislili su da sam ja za to kriv. Imao sam crno plivačko odijelo, dugu kosu i bradu. Uhvatili su me i osudili na smrt. Međutim, kako su kopali po mojim stvarima, našli su i jedan mali satelitski komunikacijski uređaj, pa su po njemu pritiskali gumbe i pritisnuli i gumb SOS, koji je odaslao signal o opasnosti mojoj ženi u Švicarsku. Ona je alarmirala peruansku vojsku, koja me helikopterskom akcijom spasila od smrti.

NACIONAL: Jeste li se ozljeđivali na ekspedicijama?
- Najgora ozljeda bila je u prvoj etapi Amazone, kad sam slomio koljeno. To mi se dogodilo u nenaseljenom dijelu Amazone, tako da sam pomoć dobio tek kad sam nakon sedam tjedana doplivao do nekog sela gdje su živjeli ljudi. Nakon toga sam još četiri mjeseca plivao Amazonom, a kad sam došao kući u Švicarsku, morao sam na tešku operaciju koljena. Nitko pametan ne nosi kravatu

NACIONAL: Neki bi vaše ekspedicije prozvali previše ekstremnima i rekli da ste ludi zbog toga što radite. Jeste li ludi?
- Po meni, ludi su ljudi koji nose kravate. Pomaže li im ona u poslu? Očito se ljudi koji to rade osjećaju dobro kad ih nose. Isto tako, ja se osjećam dobro kad radim ono što radim. Neki čovjek u odijelu i kravati vrlo vjerojatno nikad ne bi radio ono što ja činim, kao što ni ja nikad ne bih činio ono što on čini. Vjerojatno neki misle da sam lud. Pa što? Ja sam sretan čovjek, ma što drugi mislili.

NACIONAL: Koja je bila sljedeća pustolovina u koju ste se upustili?
- Poželio sam obići svijet oko ekvatora. To je bila ekspedicija “Latitude Zero”, obišao sam tu zamišljenu liniju vlastitim snagama: jedreći, hodajući, vozeći bicikl, trčeći i veslajući u kanuu.

NACIONAL: Jeste li imali velikih problema?
- Za mene ništa osim potencijalne smrti nije problem. A i ona se da izbjeći pažljivim planiranjem. Dok god sam živ, nemam problema. Uostalom, mnogo se govori o sreći i nesreći. A sreća ima veze jedino s odlukama koje donosite. Recimo, ako ja danas isplovim s jedrilicom ususret buri, a da o njoj ništa ne znam, naći ću se u problemu i ljudi će reći da nisam imao sreće. Međutim, ja mogu donijeti odluku da se usidrim u nekoj uvali i pričekam da se bura smiri, pa će netko reći da sam imao sreće i izbjegao buru.

NACIONAL: Je li vas katkad strah?
- Strah me drži na životu. Uvijek kažem svojoj supruzi: dan kad ću se prestati bojati bit će dan kad ću prestati s pustolovinama.

NACIONAL: Koja je bila sljedeća pustolovina?
- Arktos. Iz Norveške sam krenuo, samo ljudskom snagom napraviti krug po Arktiku dug 20.000 kilometara. Bilo mi je dotad najteže, jer mi iz Afrike ne znamo ništa o snijegu i ledu. Morao sam se priviknuti na niske temperature, a uspio sam dospjeti i u ruski zatvor. Rusi nisu htjeli da kročim po njihovu teritoriju a i nisu mi vjerovali kad sam rekao da kanim propješačiti cijelu Rusiju. Dotad je to učinio samo jedan čovjek, ali na saonicama s psima i za to su mu trebale tri godine. Kad sam ja rekao da bih ja to učinio za 12 mjeseci, tvrdili su da sam lud. Naposljetku su mi dali ultimatum: dajemo ti točno 12 mjeseci, a dan nakon toga prognat ćemo te iz Rusije. Meni je, srećom, za tu avanturu trebalo samo 11 mjeseci.

NACIONAL: Početkom ove godine krenuli ste u dosad najtežu pustolovinu.
- Da, cilj mi je bio zimi doći do Sjevernog pola. To je prva pustolovina u koju se nisam zaputio sam, nego s prijateljem, Norvežaninom Borgijem Ouslandom. Tri mjeseca bez danjeg svjetla, samo mrak svuda oko vas. Kad sam prvi put, prije godinu dana, krenuo sam. Pripreme za tu ekspediciju trajale su više od godinu dana, no kad sam otišao onamo, smrznuli su mi se prsti i morao sam se vratiti natrag. Nakon operacije prstiju trebala su mi još četiri mjeseca oporavka, a potom sam zaključio da na tu ekspediciju ipak ne mogu ići sam. Borgie zna dobro led, on je iz Norveške, a ja sam dobro poznavao Arktik noću, tako da je bilo normalno da se spojimo. Najgore je što nam se cijelo vrijeme ekspedicije pomicao led, tako da bi krajnji rezultat ponekad bio kao da stojimo na mjestu. Čak je i National Geographic o nama napisao veliki članak u kojem su stručnjaci prognozirali da nećemo uspjeti zbog globalnog zatopljenja, pomicanja leda, da je nemoguće da čovjek preživi tako dugo u potpunom mraku. Međutim, 23. ožujka ove godine uspjeli smo doći do Sjevernog pola, iako u to ni nas dvojica nismo potpuno vjerovali. Naprtnjača s 220 kg tereta na leđima

NACIONAL: Kako uspijevate ono što nitko drugi nije?
- Mislim da je uspjeh u planiranju. I u hrani. Kad sam u pustolovinama, potrebno mi je 12.000 kalorija na dan, a toliko prosječan čovjek pojede u tjedan dana. Jedem hranu koju mi mjesecima prije pripremi supruga, tako da u prtljagi koju nosim na leđima, a koja ima više od 220 kg, većina otpada na hranu. Radi energije svoj hrani dodajem maslinovo ulje i jedem mnogo čokolade.

NACIONAL: Što je najteže na ekspedicijama?
- Ne izgubiti se. Jer, ako se izgubiš, male su šanse da ćeš preživjeti. Zato je važno temeljito planiranje i provjeravanje jesam li na dobrom putu. Većina ekspedicija i istraživača koji su nestali zapravo su se izgubili.

NACIONAL: Koja će vam biti sljedeća ekspedicija?
- Zvat će se “Sedam svjetskih čuda” i započet će sljedeće godine. Obići ću sedam kontinenata, i to u planinama, oceanu, na ledu, u pustinji, u džungli, na jezerima i rijekama i u zraku. Pokrit ću sve prirodne elemente. Ta će ekspedicija pokazati svu ljepotu svijeta. Na određenim lokacijama pridružit će mi se i djeca iz cijelog svijeta, koja će sa mnom slati izvješća u svoje zemlje i kontinente, i na taj način upozoriti na probleme s okolišem, pogotovo na globalno zatopljenje.>email to:Plamenko Cvitic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika