Govoreći nedavno o stanju (ne)kulture u Hrvata, Marko Grčić je kao eklatantan primjer svoje teze o ravnodušnosti medija spram uljudbene djelatnosti i ekspanzivne parokijalizacije hrvatske kulturne svijesti, naveo prevodilački rad Mate Marasa: "Njegov je golemi prevodilački opus, u najvećem dijelu, postao popudbina sviju koji imaju potrebu doći u dodir s kapitalnim djelima svjetske književnosti. On je, u kratko vrijeme, postao autorom dvaju pothvata kojima bi se ponosila i mnogo bogatija kultura od naše: preveo je cjelokupnoga Gargantuu i Pantagruela Rabelaisova, prvi put na hrvatski jezik, i upravo mu je u Matici hrvatskoj izašla prva od četiri omašne knjige Shakespeareovih drama, što je još važnije kad se zna da toga pisca (…) nikad nismo u cjelini imali u hrvatskom prijevodu. Ja danas ne mogu zamisliti posao vredniji javne pažnje od ovoga, pa, ipak, kao da i jedno i drugo pada u prazan bunar, sugerirajući mračnu sumnju da se, možda, i ne možemo opravdano ubrojiti u društvo civiliziranih naroda."

K tome slučaj je htio da u isto vrijeme u svjetskim kulturnim krugovima tema bude i suma od 5,2 milijuna dolara za rijetko prvo folio izdanje Bardovih djela iz 1623. koje je na aukciji u Sotheby'su kupio ekskluzivni antikvarijat "Simon Finch Rare Books". Budući da se to izdanje smatra "najvažnijom knjigom engleske književnosti" jer sadrži 36 dramskih komada koje su za tisak sedam godina nakon Shakespeareove smrti priredili njegovi kolege glumci John Heminges i Henry Condell, čini se da je investicija isplativa. Naime, poznato je kako je to folio izdanje bilo otisnuto u 750 primjeraka, a procjenjuje se da je do naših dana preživjela jedva trećina, koja se uglavnom čuva u knjižnicama a tek je nekoliko komada završilo u privatnim kolekcijama (od poznatih, među njima i onoj naftnog magnata Paula Gettyja). Folio izdanje je dragocjen rudnik i istraživačko polje za sve šekspirologe svijeta, kojih ima sve više jer interes ne jenjava. Štoviše, i dalje je William Shakespeare najveći pisac svih vremena i najcitiraniji poslije Biblije, književna legenda i svjetski fenomen.

Možda će se sada s novim prijevodom i u Hrvata roditi novi interes za Barda. Usprkos zlim slutnjama Marka Grčića. S jedne strane velika je vjerojatnost da će kazalištarci za uprizorenja posegnuti baš za novim prijevodom jer je zbog nove metode prevođenja jezik prirodniji i tečniji, leksika suvremenija. S druge pak strane baš to bi trebalo pobuditi interes znanstvene - anglističke, filološke, teorije prevođenja - i kulturne javnosti. Pa izazvati i prijepore - ako je potrebno - jer baš to bi onda ukazalo na veličinu i složenost Marasova pothvata. Na hrvatski se Shakespeare prevodi već dva stoljeća i postignuta za zavidna razina kvalitete, kako u vjernosti izvorniku, tako i u utemeljenosti u hrvatsku književno-jezičnu praksu.

Međutim, kako ističe Mate Maras: "Cijelo to vrijeme obilježeno je nastojanjem da se bujni i razvedeni Shakespeareov kazališni stih prilagodi hrvatskim metričkim pravilima, da bi se naposljetku vidjelo kako se u tom poslu nailazi na nepremostive zapreke. Budući da je većina engleskih riječi kraća od hrvatskih, gotovo je nemoguće poštivati načelo prevođenja 'stih za stih', pa su se prevoditelji nalazili pred neugodnom dilemom: ili prelamati tekst i umjesto jednoga stiha dobivati stih i pol, katkada i dva, ili izostavljati dio teksta na štetu potpunosti i pjesničke jedrine; dodatnu je teškoću pritom stvarao naš akcenatski sustav zbog kojega su i najobičnije rečenice nerijetko zvučale izvještačeno i nerazumljivo."

U svome dugogodišnjem prevodilačkom radu i iskustvu, Maras je naposljetku pronašao rješenje i za taj problem: "Ovdje je taj problem riješen tako da se u stihovima prijevoda odustalo od brojenja slogova, a prihvaćeno je načelo poštivanja broja 'informacija' što ih sadrži izvorni stih. Pritom se pazilo da u stihu ima načelno pet 'naglašenih mjesta', a zanemaruju se nenaglašene riječce (tzv. hipermetrički slogovi)."

U skladu s tim pristupom Mate Maras je temeljito preradio sve svoje ranije prijevode Shakespeareovih drama; u prijašnjem je ruhu ostavljen samo Henrik Šesti po kojemu se može vidjeti kolika razlika nastane kad se primijene dva različita postupka. Međutim, sva poetska djela, koja nisu pisana za pozornicu, prevedena su uz dosljedno poštivanje ritma i rime.

Sabrana Shakespeareova djela imat će dogodine četiri sveska, razdijeljena po vrstama: u prvoj je knjizi deset povijesnih drama ili historija, složenih kronološkim redom događaja koji se u njima opisuju; u drugoj je knjizi deset tragedija, složenih po godinama kad su vjerojatno napisane; u trećoj će biti jedanaest komedija, složenih također po datumima nastanka, dok je u četvrtoj pak knjizi skupljeno preostalih sedam drama koje se ne ubrajaju među historije, tragedije i komedije, te sva pjesnikova poetska djela. U vrsnoj i pomalo luksuznoj opremi, sa zanimljivim i estetski decentnim grafičkim rješenjima, svako je djelo popraćeno osnovnim podacima o nastanku, tiskanju, izvedbama i izvorima, te kratkim sadržajem. Nejasna mjesta, manje poznate činjenice i aluzije objašnjeni su u bilješkama na dnu stranice. Na kraju prve knjige pridodana je genealogija engleskih kraljevskih loza da bi se čitatelji lakše snalazili u odnosima dramskih osoba koji su katkada vrlo zamršeni.

Kaže se da svaka generacija zaslužuje novi prijevod klasika, što se u nas baš i nije događalo - što zbog siromaštva, što inertnosti, što postojanja nedodirljivih "veličina". No, postoji još jedan razlog zbog kojeg je važno da se rade novi prijevodi starih djela, kaže Maras: "Izvorna djela ostaju zauvijek nepromijenjena, a jezici se razvijaju i mijenjaju, neki se tek standardiziraju, pa većina prijevoda zastarijeva. Međutim, i tu opet ima prolaznijih i dugovječnijih ostvarenja: ja ne bih rekao da se u hrvatskom Očenašu (jer i Očenaš smo preveli s grčkoga) imalo opaža proces starenja; a mislim da ni Kombolov prijevod Danteova Pakla još nije dobio nijednu sijedu dlaku, iako je dobrano prevalio pedesetu."

S druge strane činjenica je da je u nas prevodilački posao pao na najniže grane otkako se dičimo svojom drevnom kulturom. To je slabo plaćen posao, ne postoji cehovska kontrola tko ga obavlja pa tako ni standardi kvalitete, nema sustavne kritike prijevoda a prevodioci su ponajčešće anonimci. Tek odnedavno se polako nešto događa i u tom pogledu, ali još će biti mnogo naplavina loših prijevoda prije nego se ti ljudi koji posreduju ne samo među jezicima, među autorom i publikom, nego i među kulturama, počnu smatrati stvarnim umjetnicima riječi, pa i na institucionalnoj razini. A o tome Mate Maras želi reći: "Prevoditelji su odavna najprezrenija čeljad među umjetnicima, njihov se rad mizerno plaća, njihova se imena rijetko spominju. Književni kritičar napišu cijelu stranicu o nekom novom prijevodu, dive se sadržaju knjige, neki hvale čak i jezik te knjige, ali o prevoditelju ni riječi - kao da je ta knjiga nekim čudom pala s neba u našu književnu baštinu! Ipak, nije uvijek bilo tako. Sjetimo se tko je bio sveti Jeronim, rodom iz Stridona na granici prema Noriku, dakle 'naše gore list'. On je preveo Bibiliju sa starozavjetnih jezika i grčkoga na latinski, i to pučki latinski, u 4. stoljeću, i ta njegova Vulgata bila je tisuću petsto godina temeljem zapadne civilizacije. No, rekao bih se u lijepoj našoj ipak nešto počelo kretati. Eto, ustanovljena je državna nagrada 'Iso Velikanović' za prijevod, Ministarstvo kulture novčano podupire važne prevoditeljske projekte, pa sam tako i ja nešto dobio za Shakespearea. Za nadati se je i da u dogledno vrijeme možda istaknuti prevoditelji postajati članovima Društva hrvatskih književnika, pa čak i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti."

Usprkos Marasovu optimizmu, to ipak vjerojatno neće biti tako skoro u toj devetnaestostoljetnoj ustanovi jer ustrojem razreda nije predviđeno da je prevođenje jedna od književnih umjetnosti. Osim crkavice od honorara i zanemarivanja, prevodioci se u Hrvatskoj susreću s još jednom pojavom: nesretnom situacijom hrvatskog jezika u kojoj s jedne strane imamo nekritičnu masovnu uporabu stranih riječi i posvemašnju nepismenost, s druge svojevrsnu sterilnost koju nameću pravovjerni lektori (osobito oni s Prisavlja) pa u svojoj revnosti i počesto manjkavome znanju, prema špranci, naprosto "škope" jezik, dok su na trećoj strani posvađani tabori jezikoslovaca koji se ne mogu dogovoriti niti o elementarnim stvarima. U svome prevodilačkom vijeku i zamašnom opusu Mate Maras je stvorio na neki način svoj prepoznatljiv jezični stil, bogate i sočne leksike i tečne sintakse narodnoga govora. Njega ne muče te jezične teme: "Ponajprije, što se tiče navala tuđica, osobito iz engleskoga jezika - nisam previše zabrinut - jer ako pogledamo kamo navaljuju te riječi, vidjet ćemo da one pretežno osvajaju područje zabave i medija, dakle, ulaze u takoreći 'stručni' žargon, a tako je oduvijek bilo: većina se tih riječi neće održati, a na neke ćemo se priviknuti. Uostalom, nikada se nismo ni upitali kako bi se hrvatski reklo hotel ili taksi ili olimpijada ili sakrament, jer su to normalne hrvatske riječi. Drugo, hrvatski je otporan i neslućeno bogat jezik, ali to blago mnogima je skriveno i nedostupno. Često mi govore: 'Pa kakva je to riječ? Ja tu riječ ne znam, nikada je nisam čuo.' I tko to govori kao da se ponosi time što ne zna tu riječ, ni na kraj pameti mu ne pada se zastidi zbog svoga neznanja. Zanimljivo je da će isti taj čovjek upitati što znači neka nepoznata mu strana riječ! Na kraju, mislim da je svaki čovjek rođen za jedan jezik i koliko god mi poznavali tuđe jezike, sva dubina smisla i organsko uživanje u ljepoti riječi može se doživjeti samo u materinskom govoru. Navest ću jedan primjer. Kad je pjesnik George Chapman, Shakespeareov suvremenik, preveo Ilijadu na engleski, to je bio događaj koji je u ono vrijeme nadmašio svu veličanstvenu produkciju elizabetanskih dramatičara. I u nas je slično bilo kad je mlađahni Toma Maretić, prevodeći Homera, uveo u hrvatski jezik raskošne izraze kao što su ružoprsta zora, konjogrivni šljem, mjedenhalja Ahejac. Naposljetku samo bih još rekao: jezik je poput glazbala - u rukama majstora i znalca iz njega će poteći zvukovi svih nebeskih sfera."

Dakle, tko ima uši čut će zvukove svih nebeskih sfera u novome prijevodu Shakespeara, na neuškopljenom hrvatskom, za početak u svescima Historija i Tragedija, koji će pronositi za buduće generacije kako umijeće i mar prevodioca, tako i veličinu onoga čiji slavni redak znaju i oni koji takvih dvojbi nemaju: "Bili ili ne biti, to je pitanje".