Ovo je jače od mene. Ne mogu a da ne usporedim frku oko doktora Šimića koji je navodno primao mito pa je zato živio u vili od milijun eura s frkom oko Bandićeva stana vrijednog... To će se malo teže otkriti. Osim raskošnog stana Bandić ima i dvije vikendice, jednu kamenu, u svom rodnom selu, drugu kraj Samobora. Plaća mu je 14.680,53 lipe. Ljudi zaljubljeni u pravnu državu reći će kako je jedno kad za primanje mita postoji osnovana sumnja ili, što bi rekli tužitelji, kad je o Šimiću riječ, ozbiljna vjerojatnost, a nešto je sasvim drugo kad tužitelji utihnu. Šute kad je o Bandiću riječ. Njega love samo novinari. Oni su iz zaborava izvukli priču kako je pijan za volanom uhvaćen prvi put, ništa mu se nije dogodilo. Vozio je pijan i drugi put, ipak je ponovno gradonačelnik. Fiktivno se razveo da bi sačuvao jednu od svojih nekretnina, pojeo vuk magare. I sad na konferenciji za tisak ledeno govori kako će za dvadeset godina kupiti kuću pod Sljemenom. Od mirovine? Pustit ću Bandića, on je samo jedan u nizu bahatih hrvatskih političara kojima je sasvim normalno da ne odgovaraju ni za što ili da pred očima gladne nacije na Korčuli žderu i loču na račun naroda.

Meni su mnogo zanimljiviji liječnici. Zato sam u srpanjskim Liječničkim novinama pročitala tekst prof. dr. Poljaka koji mi je o njima otkrio ono što nisam znala. Tekst se zove “Od čega boluju liječnici i zašto kraće žive”. Istraživanje su proveli Kanađani i Australci. “Sklonost suicidu je u liječnika 1,5 do 2,4 puta veća nego kod prosječnog puka, a u liječnica 2,5 do 5,7 puta veća. Kanadska je studija pokazala da je među liječnicima 23% depresivnih, dok je u ostalom pučanstvu takvih 15%. Omjer između depresivnih liječnica i liječnika je 2:1. Među mladim liječnicima bilo ih je 30 do 50% s depresivnim teškoćama. Britansko liječničko društvo već deset godina ima 24-satnu telefonsku liniju za pomoć liječnicima u nevolji, a Norveško liječničko društvo je samo 1994. utrošilo 1,3 milijuna američkih dolara za poboljšanje liječničkog zdravlja. Od liječnika se očekuje da bude nadčovjek, za njega ne vrijedi osnovno pravilo zdravog načina života: osam sati rada, osam sati slobodnog vremena, osam sati sna. On mora žrtvovati svoj san, društveni život i odmor. Posebno su ‘ugrožena vrsta’ kirurzi zbog stalnih stresnih šokova i neprospavanih noći. Tako je to od Hamurabijevih vremena, kad bi kirurgu odsjekli obje ruke ako mu je pacijent umro pod nožem, pa do naših dana.

Ako je točna tvrdnja neuropatologa da smo stari koliko je star naš živčani sustav, jer se nakon rođenja jedino živčane stanice više ne stvaraju, lako je shvatiti zašto posttraumatski stresni poremećaj najviše ugrožava kirurge i zašto oni kraće žive. No, začudo, nitko se nije sjetio, pa ni oni sami, da bi statistički gledano trebali imati prioritet na listi s beneficiranim radnim stažom. Naprotiv, većina kirurga toliko voli svoj posao da bi u operacijskoj dvorani radila do posljednjeg daha. Izgledi za budućnost liječničkog staleža nisu nimalo ružičasti i sve ih više nedostaje. Godine 1990. bila su u Hrvatskoj na burzi rada 982 liječnika, 1993. ukupno 757. Prije pet godina bilo je u Hrvatskoj nezaposlenih liječnika sa stručnim ispitom 373, danas ih je 70, u pola hrvatskih županija nema ni jednog nezaposlenog. Ili ovaj značajni podatak koji smo nedavno doznali: u Hrvatskoj je broj HIV-om zaraženih liječnika oko četiri puta veći od prosjeka (jedan od 2500 liječnika naprama 1:10 000 u ostaloj populaciji). Treba se pomiriti s neveselim činjenicama: studij medicine je mukotrpan i nikad mu nema kraja. Liječnik započinje samostalno raditi tek kad mu se u kosi pojave sijede vlasi, dežurstva i neprospavane noći plaća zdravljem, a liječničko zvanje kraćim životom. Naknada za tu žrtvu, zadovoljstvo i sreća što je nekome pružio pomoć u nevolji, svakim je danom sve manja. Liječnik pacijentu danas mora sve više prilaziti kao pravnom umjesto medicinskom problemu a svaki ga nezadovoljni ili paranoični bolesnik može u novinama bez ikakve zapreke razapeti poput razbojnika.” Toliko o liječnicima iz pera profesora doktora Željka Poljaka koji u ovom članku naglašava da ga je zdravlje krenulo tek u mirovini. I sad, kakve veze imaju liječnici i Bandić? Ja, neka mi bude oprošteno na pristranosti, ogromnu većinu hrvatskih liječnika smatram časnim ljudima a ogromnu većinu hrvatskih političara razbojnicima.

Da sam u pravu, pokazuje stanje u kakvom se nalazi Hrvatska. Zato mi smeta što doktora Šimića gledam s lisicama na rukama. Nisam mlada, često su i meni i mojima u životu trebali liječnici, u bolnici su mi bila djeca, majka, muž, bila sam i ja. Nikad nismo ništa platili, uvijek smo od liječnika primali samo pomoć, pažnju i strpljenje. Trenutno u jednoj riječkoj bolnici leži moja najbolja prijateljica. Nema riječi kojima može opisati dobrotu ljudi u bijelom. U ovom ću kontekstu spomenuti ime časnog primarijusa Danijela Planinca, uglednog hrvatskog kardiologa, poznatijeg u Evropi i u Americi nego u Hrvatskoj, kao primjer samozatajnog liječnika koji radi od jutra do sutra, petkom i svetkom, bio je i u ekipi koja je transplantirala srce, sat njegova rada procijenjen je na osamdeset kuna. Osamdeset kuna?! Primarijus Danijel Planinc nema pravo ni na tajnicu, ni na medicinsku sestru, ni na privatnu praksu... Ni na objavljivanje istine o pravom statusu velikih, međunarodno priznatih hrvatskih liječnika, ljudi s velikim srcem, često bolesnim, i plaćom od koje se ne može pristojno živjeti. Pa ipak... Nikad se nisu pojavili svjedoci koji su potplatili hrvatske političare, nikad njihove ruke nisu bile okovane lisicama... Oprostite, moram ipak biti precizna. Jednom su okovali ruke političara Mate Granića. Ili su to ipak bile ruke d o k t o r a Mate Granića?>email to:Vedrana Rudanv