Objavljeno u Nacionalu br. 564, 2006-09-04

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Sramotni sram i pomaknuta optika

Ubuduće ću za svaku idiličnu kuću u mirnom predgrađu pomisliti da se u podrumu nalazi privatna tamnica u kojoj neki ludi Priklopil siluje zatočenu djevojčicu

Zoran FerićZoran Ferić Prvih dana nakon otkrića Natasche Kampusch, koju je Wolfgang Priklopil oteo kao djevojčicu i držao je zarobljenu osam godina, svijet je bio zgrožen. Zatvorena u Priklopilovoj privatnoj tamnici, djevojčica nije išla u školu, nisu joj bile dostupne informacije, doživljaj svijeta joj je potpuno iskrivljen i sva je prilika da se od toga nikada neće oporaviti. Od toga se čovjek i ne može oporaviti, kao ni od konclogora. Tako strašno iskustvo teško je i zamisliti, čak i da nije bilo seksualnoga zlostavljanja, što je nedavno i dokazano. Nakon što su počele stizati škrte informacije o Nataschi koja je preko noći postala glavna junakinja medijskih priča diljem Europe, ljudi nisu više samo zgroženi nego i začuđeni. To što djevojka tvrdi da “Wolfi” nije bio zvijer i da su imali nježan odnos te da ga ne mrzi ne uklapa se ni u kakvu normalnu ili prihvatljivu reakciju. Može se čak reći da u tom malom segmentu Natascha rastače našu sliku svijeta.

Navikli na uobičajene mentalne i moralne obrasce, želimo kaznu, osvetu, katarzu za osam godina patnje i uništen život, možda i filmski rasplet u kojemu već odrasla Natascha uzima nož i reže manijaku grlo, a krv šprica iz presječene žile sa svakim otkucajem srca, kao vodoskok čija snaga jenjava. Umjesto toga: “Wolfi nije zvijer. Ne mrzim ga.” Natascha, koja ima pravo i na bijes, neodmjerenost, odlučno potraživanje i neku vrstu naknade za svoj život, obraća se javnosti riječima koje nam ostavljaju debeli upitnik u oblačiću iznad glave. Debeli, masni upitnik s kojim ne znamo što bismo. Odjednom nas je zatekla priča kudikamo složenija nego što to mogu biti naše reakcije. To je zato što smo o mnogim stvarima prisiljeni suditi bez iskustva, pokušavamo zamisliti, ali smo nemoćni. Nemamo autentično iskustvo i autentične emocije, nije nas morio isti strah za život, isti užas, ista čežnja. U prve četiri godine Nataschin zatvor vjerojatno je bio puno gori negoli većina najstrašnijih zatvora u najgorim zemljama. Djevojčica je provela četiri godine u samici i vjerojatno je poslije bila zahvalna za svake novine, svako gledanje televizije, svaki izlazak. Upućena samo na luđaka koji ju je oteo, mogla je iz prve ruke vidjeti kakav je to čovjek. Kažu da je u pitanju stockholmski sindrom uzrokovan strahom za preživljavanje. Vjerojatno. Potpuna iskrivljena slika stvarnosti, sigurno.

Ma koliko nas čudile za njen slučaj nevjerojatno blage, barem zasad, Nataschine ocjene izopačenoga otmičara i silovatelja, ovo je svakako jedna od najstrašnijih priča koje su se ove godine pojavile u svijetu. Čak toliko da je to još jedan primjer neuvjerljive zbilje. Ovakav zaplet za knjigu ili film teško je izmisliti, osim ako se ne radi o Stephenu Kingu. Privatna tamnica u mirnom susjedstvu, agonija djevojčice koju nitko od ljubaznih susjeda koji ćaskaju pred kućom s povučenim ali ljubaznim Wolfijem ne vidi niti čuje, a na kraju i zajednički odlasci u kupovinu, kino i kazalište. Možete li zamisliti da su čudan par koji jede kokice u kinu pored vas i čeka da počne projekcija zatočena djevojčica i bolesna zvijer od njenog tamničara. Koliko je puta imala priliku pobjeći, a nije? Zašto? Ovo je priča u kojoj zbilja nalikuje na jeftini, ali ne manje strašni horor. Nakon što sam čitao o tom slučaju, više nikad na isti način neću gledati idilične kuće u mirnom kraju jer postoji šansa da se u podrumu svake od njih nalazi privatna tamnica i neki ludi Priklopil siluje djevojčicu. Zgražanje nad ovim slučajem upućuje nas na još jednu strašnu stvar koja se događa pokraj nas, a nije medijski atraktivna kao priča o Nataschi i Priklopilu. To je ne sasvim izumrli običaj da se od očiju javnosti skrivaju retardirana djeca. I ti mali jadnici, rođeni s retardacijom ili psihičkim poremećajem, znali bi čitave živote provesti u rođenoj kući kao u tamnici, a da možda većinu vremena i nisu svjesni da su zatočeni. To se nije događalo samo na selu, u neprosvijećenim sredinama, nego i u gradovima. A događa se i danas. Ljudi žive i prolaze pored tamnica koje izgledaju kao obične kuće, koje možda imaju cvijeće na prozorima i patuljke u vrtu. Njegovan travnjak i ponešto možda previsoku živicu. I tu se nije postavljalo pitanje zlostavljanja, bila je to osobita vrsta “skrbi” za nemoćno dijete ili čovjeka, straha da mu se nešto ne dogodi, a najviše osjećaja sramote i vlastita neuspjeha kao da je za retardaciju čovjek sam kriv.

Užasnula me nedavno priča iz obližnjeg gradića. Stari bračni par živio je u mirnoj kući i mirnoj ulici. Bili su obrazovani, ljubazni i, ono što je izazvalo najviše pažnje, voljeli su se. Šetali su svakoga popodneva ruku pod ruku, pozdravljali susjede, zastali, popričali i tako godinama. Stari, nježni jedno prema drugome, držali su se za ruke. A onda je on umro. Nakon nekog vremena gospođa je počela poslije ručka šetati s bićem neodredivih godina i spola. Držala ga je za ruku, kao i svoga muža. To im je bila kći za koju gotovo nitko nije znao, a cijelo je vrijeme živjela s njima. O takvoj vrsti zatočeništva i horora manje se govori i piše, a trebalo bi. Prije dvije godine, na jednoj smotri drama i igrokaza koje su radili ljudi s posebnim potrebama, a uvježbavala ih moja sestrična Lana, defektologinja, vidio sam dvoje malih mongoloida kako plešu. On, mali, u fraku i halbcilindru, ona u slatkoj svilenoj haljinici s perlicama oko vrata, pred prepunom dvoranom Lisinski. Bili su ponosni i uživali su. Ne pamtim dirljiviji, gorči, slađi, strašniji i optimističniji prizor. Strašna je disproporcija između onoga kako retardirane doživljavamo mi i toga kako oni sami vide svijet. Mi se često s radošću sjećamo djetinjstva, a oni su djeca cijeli život. Ono što možemo jest da im to dugo djetinjstvo učinimo što ljepšim, a ne da im od vlastitih domova i soba pravimo tamnice.>email to:Zoran Feric

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika