Objavljeno u Nacionalu br. 564, 2006-09-04

Autor: Tanja Simić

PROCVAT NAUTIČKOG TURIZMA

Skiper najtraženiji posao na Jadranu

JEDNO OD NAJPROFITABILNIJIH i NAJTRAŽENIJIH zanimanja upravljanje je jahtama kojih je sve više na Jadranu: prosječna dnevna zarada hrvatskog skipera je oko 100 eura pa ako se radi tijekom čitave sezone, koja traje četiri mjeseca, može se zaraditi i do 10.000 eura

Skiperica Irina Matošević iz LabinaSkiperica Irina Matošević iz Labina Jedno od najtraženijih, ali i najprofitabilnijih zanimanja u Hrvatskoj ovog je ljeta bilo upravljanje jahtama i čarter jedrilicama. Prosječna dnevna zarada hrvatskog skipera kreće se oko 100 eura, što znači da se ljeti, ako se radi tijekom čitave sezone, koja otprilike traje četiri mjeseca, može zaraditi i do 10.000 eura. Kako je na Jadranu sve više čarter jedrilica, pa i gostiju koji za jedrenje trebaju skipera, riječ je o vrlo traženom zanimanju, a tempo rada je takav da se subotom ujutro iskrcaju stari gosti i poslijepodne se već isplovljava s novima. Naime, prema podacima Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, u posljednjih je godinu i pol u Hrvatskoj registrirano pet puta više čarter tvrtki, a samo u odnosu na prošlu godinu ove sezone na Jadranu ima 25 posto više brodova predviđenih za iznajmljivanje.

Skiperi se u Hrvatskoj međusobno uvelike razlikuju: dok jedni to zanimanje doživljavaju isključivo kao sezonsko i zimi se bave potpuno drukčijim poslovima poput predavanja u školi, drugi su profesionalni pomorci koji ostatak godine, među ostalim, organiziraju transfere stranih čarter brodova duž Mediterana i šire. Među njima su vrlo česti i studenti Kineziološkog fakulteta koji su zimi učitelji skijanja, a većinom se radi o mladim ljudima između 25 i 35 godina. Razlog tome je, smatraju mnogi koji se time bave, to što jer riječ o vrlo napornom zanimanju koje podrazumijeva mjesece provedene na moru, s nepoznatim ljudima raznih profila i često svakojakih zahtjeva. Da je u Hrvatskoj sve veća potražnja za skiperima slaže se i Miroslav Horvat, dugogodišnji skiper i vlasnik prve hrvatske agencije za usluge u nautici “Skiper 4 you” koja nudi usluge skipera, domaćice na brodu i kuhara. No ističe da to vrijedi samo za vrhunac sezone: “U prva tri tjedna kolovoza već je nekoliko godina nevjerojatna potražnja i za brodovima i za skiperima pa čak ni mi nemamo dovoljno ljudi iako ljeti zapošljavamo 50 skipera. No to je problem našeg turizma - imamo iznimno jaku špicu, a prije i poslije nje je gotovo svuda djelomična popunjenost.” Miroslav Horvat (32) agenciju “Skiper 4 you” otvorio je 2002., kada su zahvaljujući ulasku stranih banaka na hrvatsko tržište i brojnim mogućnostima kupnje na leasing mnoge tvrtke počele kupovati čarter brodove. Te je sezone, kaže, u Hrvatskoj kupljeno čak 1600 jahti i naglo je porasla potražnja za skiperima. I

ako je Hrvatska još uvijek apsolutni hit kada je u pitanju nautički turizam, ističe da se osjeća pad interesa gostiju. “Došlo je do zasićenja tržišta; 2003. je iznajmljivanje brodova bio najbolji posao u Hrvatskoj, danas više nije. Tome su pridonijele gužve u vrhu sezone, ali su i Grčka i Turska kao naši glavni konkurenti u toj grani turizma korigirale cijene i Hrvatska više nije jeftinija od njih. Osim toga nedostaje nam marina, s tim da su postojeće uglavnom građene u ‘80-ima, kada su se brodovi od 30 stopa smatrali velikima.” Miroslav Horvat je završio Kineziološki fakultet. Kao skiper radi od 1994., a jedrenjem se počeo baviti slučajno, i to zbog rata, priključivši se grupi studenata sa svog fakulteta koji su tijekom 1993. prebacivali brodove iz Dalmacije u Istru. Za skipere kaže da moraju biti strpljive, komunikativne i otvorene osobe te da osim znanja stranih jezika moraju biti i informirani o hrvatskoj povijesnoj i kulturnoj baštini, jer su na brodu ujedno i turistički vodiči. Moraju uvijek biti ljubazni bez obzira na to što mislili o gostima, ali se istodobno moraju postaviti kao autoriteti, što nije jednostavno jer ima gostiju koji ih doživljavaju isključivo kao poslugu. Za njegovu agenciju ponajviše rade studenti kineziološkog, pomorskog ili srodnih fakulteta. Osim studenata ima dosta i mladih koji su nedavno diplomirali, ali i profesionalaca koji plove cijele godine. Gosti su u 95 posto slučajeva stranci, koji su nerijetko i prvi put na brodu. Hrvati jedre gotovo isključivo izvan sezone jer znaju kolike su gužve i to izbjegavaju. Najveći je problem tada pristati u marini, u koju treba doći najkasnije do dva sata poslijepodne ako se želi pronaći slobodan vez. Gužva je i u restoranima, pa i u uvalama, što često strance koji su prvi put u Hrvatskoj razočara jer su im, govori Horvat, očekivanja katkad do te mjere nerealna da se nadaju uvali točno onakvoj kakvu su vidjeli u prospektima - bez ljudi. “Dolazi mnogo mladih i njihove su top destinacije uglavnom Hvar i Vis, a nije rijetkost da samo u Hvaru provedu svih sedam dana - često nesretni što nisu dobili vez ispred kafića Carpe Diem. Također najčešće misle da će svaki dan biti idealan vjetar za jedrenje pa im je dosadno kada je preslab, a previše naporno kada je prejak. Najpopularnije rute na južnom Jadranu su Split - Milna na Braču -Palmižana na Hvaru - Vis - Korčula i nazad, potom Dubrovnik i Elafitski otoci, zatim Zadar - Kornati - Dugi otok - Skradin na srednjem Jadranu, te Pula - Rab - Lošinj - Pag - Krk na sjeveru. Iz mog iskustva oduševljavaju ih mala mjesta kao su Korčula i Komiža te uvale poput Telašćice, ali mene je iznenadilo da ne reagiraju pretjerano na Kornate”, kaže Horvat.

Od slavnih gostiju njegovi su skiperi imali priliku raditi za top model Evu Herzigovu, koja je prije tri godine s dečkom jedrila na ruti Split - Hvar - Vis. Najčešći gosti su, kaže, još uvijek oni iz susjednih zemalja, no ovo je ljeto bilo karakteristično po velikom broju Francuza i Rusa, a sve je više i Britanaca i Amerikanaca. Za Hrvatsku kaže da je zbog razvedenosti obale jedno od rijetkih mjesta u svijetu privlačnih nautičarima, kojoj konkuriraju još jedino Grčka i Turska, Karibi, Australija i djelomično Španjolska.

Od žena se u Hrvatskoj tim poslom bavi samo nekoliko njih, točnije pet. Jedna od njih je 30-godišnja Istranka Irina Matošević iz Labina. Da će se tim baviti, kaže, nije ni sanjala, ali budući da već godinama jedri te je kao članica posade ženskog jedriličarskog kluba “BB crew” i aktualna prvakinja Hrvatske u monotipskom jedrenju, kada je prije tri godine ostala bez posla, odlučila je probati. “Prve sezone mi je zaista bilo strašno i događale su mi se najgluplje pogreške. Sada je drukčije i mogu predvidjeti razne situacije, ali teško je biti spreman na sve što se na moru može dogoditi. Pa čak i to da gost ne zna plivati i to prešuti.“ Iskustva s neugodnim gostima je imala, ali nikada u toj mjeri da je napustila brod, što se, znalo dogoditi njezinim kolegama. No istodobno je uspostavila kontakte koje i danas održava te je pozvana da posjeti mnoge države poput Velike Britanije i Južnoafričke Republike. To što je žena nikad joj nije stvaralo probleme, jedina je razlika što je čarteri za koje radi nikad ne angažiraju kada je u pitanju grupa isključivo muških gostiju. Gosti katkad priznaju da ih je iznenadio ženski skiper, ali nikome do sada to nije smetalo. Čak štoviše, čini joj se da su žene sve traženije jer gosti sve češće traže ženskog skipera. To objašnjava time što su žene nerijetko taktičnije, urednije i brbljavije, ali i blaže. Kako je riječ o sezonskom poslu, kaže da upravljanje jahtama skiperima najčešće nije jedino zanimanje. Ona se zimi odmara u Labinu jer joj to novac koji zaradi od svibnja do rujna omogućava, ali kaže da si to ne bi mogla dopustiti da ima obitelj i veće životne troškove. Iako je prosječna cijena skipera po danu 100 eura, ističe da plaćanje poreza i ostalih davanja dnevnu zaradu svede na 80-ak. Stoga će se, kaže, iduće godine hrvatske udruge skipera probati izboriti da njihova cijena poraste. Kako je riječ o vrlo odgovornom poslu, većina ih zamjera Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka što je iznimno lako dobiti dozvolu za skipera. Prema riječima nekolicine, dovoljno je u tjedan dana naučiti teorijski dio ispita za voditelja brodice C kategorije i dobiti dozvolu bez boravka na brodu. Iako niti jedna čarter tvrtka neće zaposliti neiskusnog skipera, mnogi smatraju da se za sezone, kada je potražnja za njima vrlo velika, može dogoditi da tvrtka angažira i nekoga tko je tek nekoliko puta privatno jedrio.

U Ministarstvu negiraju nepostojanje praktičnog dijela ispita, ali najavljuju strože kriterije za dobivanje dozvole. Da je to nužno smatra i Miljenko Weigand, 30-godišnji profesionalni pomorac koji je radio kao časnik na megajahtama na Azurnoj obali i Karibima. Upravo je tamo i dobio ponudu da ove sezone zapovijeda na 17-metarskoj jahti “Dora” hrvatskog vlasnika na što je, “željan Jadrana”, i pristao. Kako mu je ovo prva sezona da radi u Hrvatskoj, po povratku ga je iznenadila situacija u domaćem nautičkom turizmu: “Budući da se u Hrvatskoj ne priznaje certifikat United Kingdom Sailing Academy, jedne od najboljih svjetskih institucija takve vrste u kojoj sam se školovao za zapovjednika jahti do 100 tona, kod nas sam taj ispit morao ponovo polagati. Ostao sam šokiran o kakvoj je lakrdiji riječ - to je više test opće kulture nego ispit za zapovjednika jahte. Na ispitu nisam niti izišao iz učionice, a u Engleskoj smo tijekom četiri mjeseca jedrili u gotovo svim uvjetima.” To je problem, tvrdi, i iz sigurnosnih razloga jer su mladi skiperi znatno neiskusniji, ali velika potražnja za tim zanimanjem u sezoni često snižava kriterije pri njihovu zapošljavanju. “Mediteran se smatra iznimno pitomim, ali on može biti žestok kao i svako drugo more. Osim toga, karakterističan je po tome što se na njemu u vrlo kratkom vremenu dignu neverini koji ne traju dugo, ali su u stanju napraviti dovoljno problema.” Što se percepcije tog posla tiče, smatra da ga se često doživljava olako te da mnogi misle “kako se mladi dečki voze naokolo jedrilicama i za to još dobivaju novac”. Međutim skiperi, kaže, odrađuju zahtjevan posao pri čemu moraju prije svega biti dobri psiholozi. “Skiper se iz dana u dan nalazi s potpuno nepoznatim ljudima na vrlo malom prostoru. Problem je često i s ljudima koji su prvi put na brodu i misle da su plativši jahtu platili i lijepo vrijeme. No ovo je ipak malo luksuznija jahta i unajmljuju je gosti visokog profila s nautičkim iskustvom. Ove sam sezone vozio pripadnike britanske i brazilske aristokracije te američkog milijunaša Davida Kirscha, vlasnika najelitnijeg fitness centra u New Yorku, čije su klijentice Heidi Klum, Liv Tyler i Ivana Trump. To je samo dokaz da među elitnim gostima postoji velik interes za Hrvatskom, ali za njih nema dovoljno ponude.” Jahta “Dora”, tvrdi, stoji 13.000 eura tjedno i jedva je prihvatljiva takvim gostima jer inače iznajmljuju brodove od 20-30 metara kakvih u Hrvatskoj gotovo i nema. Ističe da su to gosti koji žele doći u Hrvatsku, ali im je ponuda ograničena do te mjere da za njih nije lako ni pronaći restoran na nivou koji zahtijevaju. U Hrvatskoj, kaže, prevladavaju čarteri niže klase, odnosno jedrilice dugačke od devet do 15 metara čije unajmljivanje stoji tri i pol tisuće eura tjedno te privlači klijentelu niže srednje klase. Upravo to smatra najvećim problemom hrvatskog nautičkog turizma, jer je time ta donedavno mnogima nepristupačna grana turizma komercijalizirana. “Ljudi su shvatili da mogu kupiti 5-6 najjeftinijih jedrilica na leasing i tako zarađivati. To je napravilo stotinjak malih tvrtki, privukli su ljude, brodovi su puni, ali je to stvorilo masovni čarter što naše more ne trpi. Usred sezone se vidi golema promjena: more je prljavije i svuda plutaju plastične boce i vrećice. Niske cijene privlače drukčiji tip gostiju i dogodit će nam se da ćemo kroz 10 godina upropastiti more. A Hrvatska je zaista hit u svijetu, na svim megajahtama na Karibima pričaju o njoj - i to samo zato što nam se još nije dogodio masovni turizam koji je uništio španjolsku, grčku i tursku obalu. Osim toga, krajnje je vrijeme da se prestanemo svrstavati uz bok Grčkoj i Turskoj, nego bismo se trebali uspoređivati s Azurnom obalom koja po ljepoti nije ni blizu Hrvatskoj.”

Da je za jedrenja po Jadranu, pogotovo u sezoni, vidljivo koliko je skipera s “dvojbenim znanjem” tvrdi i jedan od najboljih hrvatskih maksilofacijalnih kirurga Mišo Virag, kojeg se smatra najboljim skiperom među liječnicima. “Iskustvo skipera se odmah vidi - već po načinu na koji isplovljava ili uplovljava. Jadranom plovi mnogo neiskusnih i onih bez poštovanja prema moru, a posljedica su razne nezgode koje se događaju. Trebalo bi nešto učiniti u vezi s praktičnim dijelom ispita za dobivanje dozvole koja se, kad sam ja polagao, još lakše dobivala.” Mišo Virag, predstojnik Klinike za kirurgiju lica, čeljusti i usta u KB-u Dubrava, jedri od početka ‘70-ih zahvaljujući tastu koji je tada kupio jedrilicu. Nakon toga više nije mogao zamisliti da godišnji odmor provede na drukčiji način, a počeo se i natjecati na regatama. Danas osim što privatno jedri sudjeluje i u regatama kao član jedriličarskog kluba “Escolab” čiji su članovi mahom kolege iz struke. S njima ne samo da se natječe na regatama medicinara, nego i već tradicionalno jednom godišnje jedri s osobljem bolnice. “Nekad se to zvalo jedrenje s kolegama, danas je to team-building”, kaže. Također već 10 godina jedri za zagrebački Medicinski fakultet, na regatama koje se svake godine odvijaju na razini Sveučilišta.

Put od poznatog skipera do poznatog biznismena

Predsjednik NK Rijeke i jedan od najbogatijih Hrvata Robert Ježić u mladosti je radio kao skiper. Taj mu je posao, kaže, donio mnoge kontakte s poslovnim ljudima u Hrvatskoj i inozemstvu te otvorio mnoga vrata. “Tada je odnos gostiju i skipera bio nešto bliskiji jer su zbog nedostatka elektronike na brodu i gosti morali sudjelovati u jedrenju, pa bismo se dodatno zbližili. Osim toga, ipak te netko sedam dana gleda, vidi da si vrijedan, uredan, da znaš jezike, završio si fakultet - i nekome te preporuči. To se i meni dogodilo.” Kao rođeni Riječanin, jedrenjem se počeo baviti već u devetoj godini. U lokalnom jedriličarskom klubu “Galeb” je dobio prve lekcije iz discipline i poštivanja hijerarhije, što smatra vrijednim iskustvom koje je poslije primjenjivao u poslu. Počevši kao “mali koji pere brod i slaže konope”, početkom ‘70-ih je položio tadašnji ispit za zapovjednika na brodu do 20 bruto-registarskih tona te potkraj srednje škole počeo raditi kao skiper. "Do toga je došlo sasvim slučajno, jedan od vlasnika jahti koje su tada na Jadranu bile vrlo rijetke pozvao me na brod kao pomoćnika. Tada mi je bilo važnije da jedrim nego da zaradim, a poslije sam to nekoliko sezona radio ozbiljnije. No '80-ih na Jadranu nije bilo mnogo jahti, pa tako ni potrebe za skiperima. Jedrili su uglavnom oni s vlastitim brodovima koji su sami vozili. No ipak je bila svojevrsna vrijednost moći preporučiti nekog kvalitetnog i pouzdanog, baš zato što se radilo o privatnim brodovima čija kormila vlasnici nisu rado davali u ruke drugima. Tim brodovima je bilo teže upravljati, a ni marina nije bilo mnogo pa se uglavnom spavalo u uvalama, što nije uvijek najsigurnija varijanta.” Iako još uvijek sudjeluje u jedriličarskim regatama poput riječke Fiumanke, Rober Ježić danas je vlasnik motorne jahte. Razlog tome je, kaže, nedostatak slobodnog vremena: “Motorna jahta mi omogućuje da brzo stignem tamo gdje želim, a za jedrenje je potrebno odvojiti mnogo više vremena. Jedrilica je savršena za mirovinu, kada čovjek može u lipnju isploviti i ne vraćati se do kraja ljeta.

” 'Skiperi bi trebali biti i turistički vodiči'

Državni tajnik za more Branko Bačić priznaje da nautički turizam tek treba u potpunosti zakonski regulirati, pa i preciznije definirati zanimanje skipera, odnosno voditelja plovidbe u komercijalne svrhe kako se skiper naziva u pomorskom zakoniku. No ističe da je 2004. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka donošenjem novog pomorskog zakonika potpuno izmijenilo način obavljanja čarter djelatnosti u Hrvatskoj. “Do tada se djelatnost iznajmljivanja plovila u Hrvatskoj mogla obavljati i na stranim jahtama. To je od 1. siječnja 2005. zabranjeno i svaki brod koji služi za prijevoz putnika u komercijalne svrhe mora biti registriran u Hrvatskoj te ploviti pod hrvatskom zastavom, a njegov vlasnik mora biti hrvatska pravna ili fizička osoba. Kazne za kršenje tog zakona su rigorozne i podrazumijevaju novčane kazne do pola milijuna kuna uz obavezno oduzimanje plovila. Na taj je način suzbijen tzv. crni čarter, spriječen je odljev novca u inozemstvo jer strane tvrtke sada plaćaju Hrvatskoj sva davanja te je procvjetao legalni čarter: u siječnju 2005. u Hrvatskoj je bilo registrirano 148 čarter tvrtki, krajem godine 324, a danas ih je čak 692.” Branko Bačić, koji također smatra da nije dovoljno da skiper ima samo položen ispit za voditelja brodice C kategorije, nada se da će novim zakonom o turističkoj djelatnosti skiper postati osoba koja mora proći i obuku za svojevrsnog turističkog vodiča. Tako će, kaže, ta usluga postati cjenjenija, a time i skuplja. Negira da ispit za voditelja brodice C kategorije ne uključuje praktičan dio te tvrdi da taj ispit, koji stoji 3400 kuna, podrazumijeva i osam sati korištenja broda te radara simulatora.>email to:Tanja Simic

Vezane vijesti

Branko Tuđen - novinarski apologet komunista i Franje Tuđmana

Branko Tuđen - novinarski apologet komunista i Franje Tuđmana

“Znam da će za neke ovaj rukopis biti naknadna pamet, uljepšavanje vlastite biografije, ispovijest konvertita, nekorektno odavanje ili puki trač. Ali… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika