Erhard Busek i Ivo Sanader Ne dobiju li hrvatski pregovarači direktivu osobno od Ive Sanadera, završni krug pregovora o uspostavi Cefte (Central European Free Trade Association) što se održavaju u Bruxellesu od 13. do 15. rujna mogao bi imati pogubne financijske efekte i hrvatsko gospodarstvo oštetiti za više od 150 milijuna dolara. Posljednjih tjedana traje golem pritisak Erharda Buseka, posebnog koordinatora Pakta za stabilnost, da Hrvatska potpiše sporazum o uspostavi Cefte i pritom prihvati zahtjeve srbijanske vlade koji su u direktnoj suprotnosti s pravilima Svjetske trgovinske organizacije. Pritisak nije samo ekonomski nego i politički jer je u opticaju i prijedlog da sjedište buduće balkanske asocijacije postane Beograd. U svakom slučaju, nekoliko vodećih domaćih gospodarstvenika i članova pregovaračke skupine proteklih dana su u internim razgovorima za Nacional ozbiljno upozorili kako uspostava Cefte pod ponuđenim uvjetima može za Hrvatsku imati golem financijski deficit. Hrvatsko izaslanstvo predvodi Vladimir Vranković, državni tajnik Ministarstva gospodarstva i dužnosnik koji je od samih početaka uključen u projekt Balkanske zone slobodne trgovine.

Inicijativa se javila u Sofiji u lipnju 2004., kad su ministri gospodarstva balkanskih zemalja raspravljali o prijedlogu EU za uspostavom trgovinske zone u regiji. Poslije nekog vremena Sanader je uvidio da će imati štetu od asocijacija na povezivanje s državama bivše Jugoslavije i izborio se da zona djeluje pod okriljem Cefte. Problem je taj što su Ceftu u međuvremenu napustile nove članice EU, Slovenija, Češka, Slovačka i Mađarska, a 1. siječnja za njima će krenuti Rumunjska i Bugarska. Preduvjet za ulazak u Ceftu bilo je članstvo u WTO-u, a u ovom trenutku još samo Makedonci ispunjavaju taj kriterij. Ceftu će ubuduće činiti deset država i Hrvatska je pod pritiskom Bruxellesa prihvatila odredbu po kojoj nove članice ne trebaju prije pristupiti WTO-u. Vjerovalo se da u budućim sporazumima neće biti ugrožena načela liberalne trgovine niti osporena zabrana fiskalne diskriminacije, što je zacrtano i Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju koji je dogovorio Neven Mimica. Sve donedavno izgledalo je da će tako i biti, tvrde hrvatski pregovarači. Onda su počela snažna lobiranja Busekove ekipe, a sve u korist srpske strane. Srbija nije članica WTO-a, a posljednjih tjedana njezini pregovarači direktno su zatražili pravo da ubuduće dodatno carine hrvatske proizvode i tako ih, barem indirektno, izbace sa svog tržišta. Cijeli problem je u tome da pravila WTO-a ne priznaju nikakvu diskriminaciju inozemnih proizvođača, a Hrvatska i SR Jugoslavija su potpisale i Ugovor o slobodnoj trgovini u kojem se izravno navodi da neće biti diskriminacije među proizvodima. Premda je riječ o eksplicitnom kršenju međunarodnih standarda, koordinator Pakta za stabilnost vrši snažan pritisak na Hrvatsku da pristane na diskriminirajuće zahtjeve. Svjedoci tvrde kako je nedavno izjavio da “Srbi krše pravila WTO-a, ali barem su iskreni i zato treba pristati na njihove zahtjeve”. Suprotno diplomatskim običajima, pregovaračkim timovima je iz Bruxellesa već upućen nepotpun prijedlog sporazuma uz obrazloženje da će dopune biti uvrštene naknadno, a sad je u najkraćem roku potrebno njegovo parafiranje.

Pregovori u Bruxellesu počinju 13. rujna i Rumunjska koja predsjeda Ceftom, ali i Busek inzistiraju da sve bude okončano u iduća tri dana. Takav scenarij izazvao bi strahovite poremećaje u hrvatskom gospodarstvu. Srbija i BiH jedine su države s kojima Hrvatska ima trgovinski suficit. U BiH je u prvom polugodištu 2006. izvezeno roba u vrijednosti od 447 milijuna dolara, a u Srbiju 195 milijuna i stručnjaci vjeruju da bi popuštanje pred Busekovim lobiranjem smanjilo hrvatski izvoz i do 30 posto. Srpska inicijativa najjače prijeti Ini i Tvornici duhana Rovinj. Nakon što je hrvatska politika popustila pred zahtjevima EU i dopustila da Cefta bude skup država koje nisu sposobne pristupiti WTO-u, sad slijede novi zahtjevi. U Srbiji namjeravaju eliminirati Inu i traže pravo dodatnih nameta za uvoz naftnih derivata iz Hrvatske. Beograd zahtijeva da mu se do 2010. omogući državni monopol u tom području, a obrazloženje glasi kako će tako prije privatizacije dodatno osnažiti vlastitu naftnu industriju. Prođe li taj zahtjev, Ina će na tamošnjem tržištu izgubiti golema sredstva, ali postoji dodatni problem. Uskoro slijedi prodaja još 15 posto dionica Ine i zatvaranje tržišta u Srbiji značajno će smanjiti njezinu vrijednost, a time i prihode državnog proračuna. O tome da bi za četiri godine naftna industrija Srbije bila konsolidirana i postala ozbiljan konkurent Ini tek treba razmišljati. U ništa boljoj situaciji nije Tvornica duhana Rovinj, koja je zbog fiskalne diskriminacije koju provodi Beograd u dvije godine izgubila oko 100 milijuna kuna. Srbija sada traži legalizaciju takvog stanja, a iza svega stoje multinacionalni koncerni Phillip Morris i BAT, koji su prilikom kupnje tamošnje duhanske industrije postavili kao uvjet tržišnu eliminaciju TDR-a. Cigarete iz Rovinja sada imaju deseterostruku trošarinu u odnosu na one iz Srbije i ako se potpiše sporazum o Cefti, to stanje će biti legalizirano. Pritom će biti uništeni proizvođači duhana u Podravini, njih 3000 koji se bave tim poslom. Srpska diplomacija sada postavlja još jedan zahtjev. Cefta nema stalni sekretarijat koji bi predstavljao svojevrsnu vladu, međutim Busekovi ljudi smatraju da treba stvoriti to tijelo. Busek je zagovarao da sjedište sekretarijata ubuduće bude u Sarajevu, ali Srbi traže da to postane Beograd. Kada su hrvatski pregovarači shvatili da postoji ideja da sjedište nove balkanske asocijacije bude Beograd, nisu mogli vjerovati. Ali priznali to ili ne, Srbi su pobijedili jer imaju inicijativu. Čak ako zamisao o Beogradu kao glavnom gradu Cefte bude odbačena, Srbija će zbog pregovaračke ravnoteže morati dobiti neke koncesije, a one će biti u gospodarstvu, što im je i bio cilj. Kada su vidjeli što pokušava Srbija, slično su pokušali i iz BiH. Od prije nekoliko godina Hrvatska i BiH imaju sporazum o nultoj carinskoj stopi, što je omogućilo izvoznu ekspanziju hrvatskih proizvoda u susjednu državu. Sada tamošnja vlada također vrši snažan pritisak i pokušava izboriti legalnu diskriminaciju hrvatskih proizvoda. Prije 18 mjeseci uvedene su carine za neke robe, a sada se preko Cefte žele uvesti carine na hrvatske mesne i pekarske proizvode, mlijeko, mineralne vode, konzerve, cigarete i bezalkoholna pića. U isto vrijeme svi ti artikli iz drugih država nemaju carine čime će izvoznici iz Hrvatske postati nekonkurentni. Kompetentni sugovornik potvrdio je ove nedjelje za Nacional da će vodeće nacionalne kompanije biti dramatično pogođene, u prvom redu Lura, Vindija, Agrokor, Gavrilović i Belje.

U takvim situacijama lančane reakcije su normalna pojava. U svakom slučaju, u pregovaračkoj ekipi postoji tiho nezadovoljstvo Vladinim neangažmanom. Postoje kontradiktorna mišljenja o razlozima takvog ponašanja. Dok jedni smatraju da Sanader nema potpune informacije i ne zna kolika je realna opasnost, postoje i oni koji su uvjereni kako će zbog približavanja EU pristati na sve zahtjeve. Pritom će pokušati minimalizirati važnost Cefte, a čitavu stvar predstaviti kao jednu ne pretjerano važnu etapu prema konačnom cilju. U tome ima nekakve istine jer Busek predstavlja EU u jugoistočnoj Europi i njegove ocjene imaju određenu težinu u Bruxellesu. Dio pregovarača boji se da bi to moglo impresionirati i Vrankovića i da će on naposljetku parafirati ponuđene dokumente, a time potvrditi zahtjeve iz Srbije. Zagovornici čvršćeg stajališta prema Bruxellesu smatraju da Hrvatska svakako mora odbaciti takav sporazum. Dio administracije je uvjeren kako je ovdje sve sasvim čisto i treba rezolutno zastupati legalističko stajalište da Cefta ne smije biti ustrojena na načelima protivnim politici WTO-a. To ne može biti dio pregovora jer je to ucjena kojom se pristaje na zahtjeve iz Beograda, ali i Busekovo manipuliranje pregovorima. U posljednje vrijeme njegovi suradnici obilaze hrvatska ministarstva i tvrde da se sve radi prema uputama EU, što nije istina. Pred Sanaderom je doista teška dilema. Ako pristane, navući će bijes najmoćnijih ovdašnjih kapitalista, ali i otvoriti prostor svojim političkim suparnicima. S druge strane, odbijanje Cefte može Hrvatsku predstaviti kao remetilački faktor na Balkanu. Pritom nitko neće previše mariti za pokazatelje prema kojima je Hrvatska višestruko razvijenija od ostatka regije i želi individualni tretman. To je sada manje važno jer cilj je stabilizacija Balkana, koji opterećuju brojna pitanja. Osnovno je kakva-takva konsolidacija Srbije u kojoj javnost odbija prihvatiti odcjepljenje Kosova i ekonomske povlastice trebaju kompenzirati teritorijalne gubitke. Erhard Busek se u svim pregovorima predstavlja kao političar koji regiju mora dovesti u red, iako je njegov status unutar Unije relativno neznatan.

Pred hrvatskom politikom je tjedan u kojem će se vidjeti hoće li Cefta postati etapa prema Europskoj uniji ili najteži diplomatsko-gospodarski poraz vlade Ive Sanadera.

Suprotno pravilima WTO-a

Ceftu će ubuduće činiti deset država: BiH, Srbija, Makedonija, Kosovo, Albanija, Moldavija, Rumunjska, Bugarska, Crna Gora i RH koja je pod pritiskom Bruxellesa prihvatila odredbu prema kojoj nove članice ne trebaju prije pristupiti WTO-u. Vjerovalo se da u budućim sporazumima neće biti ugrožena načela liberalne trgovine niti osporena zabrana fiksalne trgovine, kako stoji u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. No Busek lobira u korist srpske strane koja je zatražila carinu na hrvatske proizvode. Srbije nije članica WTO-a, a njeni pregovarači zatražili su pravo da ubuduće dodatno carine hrvatske proizvode i tako ih indirektno izbace s tržišta.

Najveći udar na Inu i TDR

Srpska inicijativa najjače prijeti Ini i Tvornici duhana Rovinj. U Srbiji namjeravaju eliminirati Inu i traže pravo dodatnih nameta za uvoz naftnih derivata iz Hrvatske. Drugim riječima, službeni Beograd zahtijeva da mu se do 2010. omogući državni monopol. TDR je zbog fiskalne diskriminacije u dvije godine izgubio oko 100 milijuna kuna a Srbija sada traži legalizaciju takvog stanja.>email to:Robert Bajrusi