Jedan od mojih najboljih prijatelja je Dragec Kobeščak. Jako ga volim još od kraja 70-tih kada je meni i Viliju Matuli bio šef na Omladinskoj radnoj akciji Sava, gdje smo nas dvojica bili zaduženi za sektor informiranja. Već onda, kao 18-godišnjeg klinca oduševljavala me je Dragecova lucidnost i sposobnost jednostavnog odgovaranja i na najkompliciranija pitanja. O socijalizmu, Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu znao je sve. Ali isto tako je znao koliko košta krumpir na placu, gdje se najbrže i najjeftinije može popraviti auto ili najpovoljnije nabaviti nove pločice za kupaonicu. Iako moj Dragec o svojem utjecaju na mene nije imao pojma, moram priznati da sam mnogo stvari u životu naučio od njega. Ponosan sam zbog toga, jer to je zaista jedan izvanredan čovjek. Dragec je čovjek koji mi je prvi, sredinom devedesetih odgovorio na pitanje - zašto se raspala Jugoslavija? Njegov odgovor je bio vrlo jednostavan - “Jugoslaviju je razbila harmonika i janjetina.” Tako jednostavno i tako točno.

Krajnji primitivizam i balkanizam, koji je potekao iz istočnog dijela bivše države, uspio je zatrovati cijelu zemlju i razbiti je u komadiće sa stotinu tisuća mrtvih, milijun raseljenih i stotinu tisuća ranjenih i invalida. Prije nekoliko mjeseci, u ovoj istoj rubrici sam zahvaljivao “dragome Franji” što više nismo u istoj državi sa svima koji su duh primitivizma poput najgore epidemije prenijeli Jugoslavijom. Mislio sam kako danas imamo svoju državu u kojoj postoje rudimenti nekadašnjeg primitivizma, koji će tokom vremena do kraja isčeznuti. Zbilja sam glup. A da sam glup dokazali su mi to na najbolji način Darijo Srna, Boško Balaban i Ivica Olić. Zahvaljujući toj trojici “fudbalera”, koje je policija u šest sati ujutro legitimirala zajedno s ostalim ljubiteljima cajki i srpskog narodnjačkog smeća, shvatio sam u kakvoj se nevolji ponovno nalazi ova država. A prošlo je svega 15 godina od osamostaljenja i deset godina od završetka krvavog rata. Shvatio sam da se Kobeščakova dijagnoza raspada Jugoslavije počela zlokobno ukazivati u jednom sofisticiranijem obliku u srcu Hrvatske. Samo što sada provincijalizam i “se­ljacizam” kako kaže Zdravko Mamić, ne dolazi od naših istočnih susjeda već izvire u samome centru Zagreba. Ima jedna razlika. Umjesto galona špricera napravljenog od lošeg vina i “radajnera” sada novopečeni konzumenti narodnjaka troše kilometre kokainskih lajni.

Kada se pogleda te jadne, nepismene nogometaše, kada se pogleda Olićeva i Balabanova frizura, kada se vide one njihove torbice, pederuše od Vuittona ili Guccija oko ramena, jasno je da osim u opskurne birtije oni i ne mogu doći na druga mjesta. Dolazak na svako drugo, imalo pristojnije i kulturnije mjesto u njima izaziva nelagodu. To nije njihov svijet. Samo u zadimljenim krčmama, uz harmoniku i janj­etinu, s pevaljkama razdrljena dekoltea i mrkih redara-štemera koji im se uvlače u dupe, naši “fudbaleri” se osjećaju slobodno i u svome ambijentu. Nije to samo problem njih trojice, to je problem većine hrvatske nogometne elite, čete neobrazovanih primata, kojima je vrh uspješne karijere frizirani, crni mercedes i isto tako silikonom frizirana misica ili neka druga isto tako polupismena starleta. Fotografiranje za žute novine s djecom u naručju, pored bazena ili u raskošnoj kuhinji njihove vile, im je potvrda društvenog statusa. Sve zajedno jad i bijeda. No, svemu tome ne treba se čuditi. To je prirodni tok stvari, koje su krenule po zlu nakon kriminalne pretvorbe i nesankcioniranja kriminala. Sav taj sportsko-estradni svijet, koji se prvenstveno veže uz nogomet, je rezultat katastrofe unutar društva, iskrivljenih vrijednosti u kojima se veliča kriminal, a ne rad, sportski život i ponašanje. Tome se ne treba čuditi niti Vlatko Marković, niti itko drugi koji radi unutar hrvatskog nogometa. Svi ti “sportski radnici” i političari nisu mrdnuli malim prstom, da se promijene moralne vrijednosti, kako kod nogometaša tako niti kod navijača. Stoga, ne treba čuditi što su ova trojica “fudbalera” uhvaćena. To se slučajno dogodilo, jer da nije bilo pucnjave nikad se za izlet trojice “fudbalera” ne bi čulo. A koliko je tek takvih izleta bilo, i ne samo spomenute trojice, samo što nije bilo pijane budale iz Splita da ih svojim incidentom cinka. Bauk harmonike i janjetine opasno se nadvio nad Hrvatsku.>email to:Ivo Pukanic