Suad Rizvanbegović Ovogodišnji US Open priča je o tri igrača - Andreu Agassiju, Andyju Rodicku i Rogeru Federeru. U subotu, 2. rujna, točno pola sata iza ponoći, završio je jedan dio životnog puta Andrea Agassija, zasigurno jednog od najboljih igrača u povijesti tenisa. Iako je bilo jako kasno, nitko od prisutnih 23,000 gledalaca nije napustio svoja sjedala, već su desetak minuta konstantno pljeskali čovjeku koji je toliko zadužio tenis. Agassi je sjedio rukama prekrivajući oči i plakao kao malo dijete. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka.

Nijemac Benjamin Becker - igrač sasvim mediokritetske kvalitete postao je sudionik ovog velikog događaja ne svojom zaslugom - već činjenicom da se našao na drugoj strani mreže. Kada bi se vodila statistika u kategoriji neforsiranih grešaka pobjednika teniskog meča, on bi sigurno bio na prvom mjestu jer je imao 69 neprisiljenih grešaka i unatoč tome pobjedio je Agassija koji se vrlo teško kretao zbog bolova u kičmi. Evolucija Agassija od jednog, pokatkad nepristojnog i prgavog šesnaestogodišnjaka s kosom do ramena, kojeg je u jednom trenutku i sam Nick Bollettieri potjerao iz teniske akademije, do današnjeg Agassija koji je prototip sjajnog igrača i čovjeka je fascinirajuća. Agassi je u zadnjih 37 godina jedini koji je pobjedio na Grand Slam turnirima na svim podlogama i već samo taj podatak stavlja ga u vrh velikana tenisa. Karakterno je služio i služit će mladim naraštajima kao primjer uzornog oca, supruga, filantropa i korektnog igrača. I zato će nam svima Andre nedostajati. Andy Rodick je nakon pobjede na US Openu 2003. iznevjerio očekivanja svojih obožavaoca koji su očekivali da će nastaviti pobjednički niz. Pretvorio se u igrača s mnogo oscilacija u igri. Istina, bio je u finalu Wimbledona 2004. i 2005. godine, ali imao je nesreću da mu je protivnik bio Federer i tu nije mogao ništa. Uvijek je imao strahovit servis - brzina između 130 i 140 milja, solidan forhand i tempo igre.

Međutim, kad ga gledam na igralištu, imam osjećaj da će mu od silnog napora pri izvođenju udaraca ispasti ruka i rame. U tenisu je osim fizičke spreme i tehnike koju savlada većina profesionalaca najvažnija psihička stabilnost, znači vjera u svoje mogućnosti - i to je 80 posto igre. Prije mjesec i pol dana, Rodick je za trenera uzeo velikog Jimmyja Connorsa i za divno čudo rezultati su se već pokazali. Rodick danas vjeruje u sebe i ponovno igra tenis sa silno brzim tempom, entuzijazmom i ambicijom. Za mene je najbolji meč US Opena bio četvrtfinalni susret Federera i Jamesa Blakea. Čudo od tenisa. Nakon susreta, Blake je novinarima izjavio: “Federer je za mene najbolji sportaš svih vremena - bolji od Tigera Woodsa i Michaela Jordana. Čuvši za taj komentar, Federer je po svom običaju skromno rekao: “Drago mi je da Blake to misli ali ne mogu odgovoriti slažem li se s time - u svakom slučaju, ponosan sam da me se spomije u takvom društvu”. Nakon ovogodišnjeg finala moram ponoviti ono što sam često spominjao - Federer je jedan apsolutni sportski fenomen, daleko ispred svojih konkurenata. Susret s Rodickom bio je zanimljiv, kvalitetan, a četvrti set bio je za mene najbolji koji sam ikad vidio. Čudi me samo jedna stvar - Jimmy Connors je prije dva dana izjavio da danas ima dosta igrača koji imaju udarce iste kvalitete kao Federer i da je on samo jedan u nizu igrača koji su dominirali u određeno vrijeme u teniskom svijetu. Pogriješio je dva puta. Prvo, danas nema nikoga čiji se udarci mogu usporediti s Federerom - on je potpuno superioran u svim elementima tenisa, a tvrdnja da je on samo jedan u nizu dominantnih igrača isto je tako netočna, jer samo tri igrača u povijesti mogu se po svojim rezultatima usporediti s Federerom - to su Laver, Sampras i Borg. Nakon finala, preuzimajući pokal pobjednika, Federer je rekao: “Znam da sam igrao savršen meč i pogađao sve što sam htio”. Rodick je igrao sasvim solidno ali protiv ovakvog Federera nije bilo pomoći. Netko je duhovito primjetio da ako nastavi s ovakvom dominacijom, vrlo brzo neće imati s kim igrati.>email to:Suad Rizvanbegovic