Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

Autor: Nina Ožegović

PRIČA O LEI DEUTSCH

Film o tragičnom usudu dječje zvijezde

LEA DEUTSCH bila je do Drugog svjetskog rata velika kazališna zvijezda Zagreba, a o njenoj slavi i tragičnom kraju u Auschwitzu Branko Ivanda snimio je dokumentarni film

Lea Deutsch, počela je glumiti, pjevati i plesati s pet godina u “Dječjem carstvu” i ubrzo osvojila cijeli ZagrebLea Deutsch, počela je glumiti, pjevati i plesati s pet godina u “Dječjem carstvu” i ubrzo osvojila cijeli Zagreb 'Bila je velika atrakcija međuratnog Zagreba, nevjerojatno popularna i hvaljena, a njezina je slava prešla granice tadašnje Jugoslavije - o njoj su pisale austrijske, njemačke i francuske novine kao o ‘hrvatskoj Shirley Temple’, no umrla je na putu u zloglasni logor Auschwitz i zatim je mrak zaborava prekrio svaki trag o toj velikoj dječjoj zvijezdi”, kaže Branko Ivanda (65), poznati hrvatski redatelj i dekan zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, koji završava prvi dokumentarni film o proslavljenoj međuratnoj dječjoj glumici, Židovki Lei Deutsch, koja je počela glumiti, pjevati i plesati s pet godina u “Dječjem carstvu” i ubrzo osvojila cijeli Zagreb.

Taj veliki istraživački projekt započeo je prije dvije godine, a u njemu još sudjeluje kao suradnik Zlatan Gelb, kolega s Akademije i član Židovske općine te snimatelj Velimir Kovačić. Ivandu je sudbina male glumice toliko fascinirala da namjerava o njoj snimiti i igrani film. “Već imam kostur priče koja bi se oslanjala na njezinu biografiju, ali bi išao i malo dalje. Zapravo, to bi bio film blizak kabareu sa savršenim plesnim točkama i dramom u pozadini. Pripremajući se polako za igrani film, pronašao sam u Zagrebu učiteljicu stepa Jasenku Zajec, koja s djecom radi briljantne točke”. “Kad mi je prije dvije godine Zlatan Gelb slučajno spomenuo Leu Deutsch jako sam se zainteresirao za njenu tragičnu sudbinu o kojoj se jako malo zna”, nastavio je Ivanda. “Kasnije, razgovarajući s Brankom Polićem, čiji su roditelji ljetovali s njezinom obitelji, saznao sam više detalja o njezinom životu. To me je potreslo, ali i zaintrigiralo, i odlučio sam u dokumentarnom filmu uz pomoć svjedoka rekonstruirati njezin život. Priča se ubrzo proširila na čitav krug ljudi iz teatra, opere i baleta, a najviše se fokusirala na popularno dječje kazalište ‘Dječje carstvo’ u kojem su između dva rata glumili mnogi kasnije poznati glumci i plesači. Vodio ih je veliki entuzijast Miroslav Širola, brat poznatog skladatelja Božidara Širole, veliki glumac Tito Strozzi bio je glavni redatelj, a učitelj stepa bio je baletni majstor umjetničkog imena Rod Riffler, također Židov, koji je kasnije zaglavio u Jasenovcu.

Tu je bila i poznata hrvatska balerina i koreografkinja Mercedes Goritz Pavelić, koja je svoj studio imala na Dolcu, blizu Rifflerovog studija.” Da bi rekonstruirao priču o njenom životu, Ivanda je istraživao po arhivima Židovske općine, Teatrološkog instituta i drugih institucija i pronašao je zanimljive fotografije, isječke iz novina i fantastične kritike njezinih predstava, koje su bile objavljene u svim tadašnjim novinama, od Jutarnjeg lista do Obzora i Hrvatskog dnevnika, ali i u europskom tisku, primjerice, u bečkom Morgenblattu. Zatim je razgovarao s djevojkama iz njezinog razreda u nekadašnjoj Ženskoj gimnaziji u Klaićevoj ulici, glumcima, nekadašnjim susjedima i starijim Zagrepčanima, koji pamte njezine vrlo posjećene predstave. Snimio je njezinu učionicu u školi, otkrio nikad viđene filmove, a na tavanu njihove nekad prelijepe dvokatne kuće, u Gundulićevoj 39, pronašao je staru škrinju i u njoj knjige njezinog oca, zatim fotografije, note, razne spise, njezin školski trokut na kojem je rukom ispisala svoje ime - Lea Dajč, II b. te njezine stare klizaljke. Razgovarao je s Antonijom Bognar-Šaban, koja je napisala knjigu o “Dječjem carstvu”, potom glumcima Elizom Gerner i Reljom Bašićem, violinistom Josipom Klimom, balerinom Sonjom Kastl, profesoricom Višnjom Barac udatom Kostrenčić, koja je s njom išla u isti razred, a uspostavio je kontakt i s obitelji König, koji žive u Münchenu. Taj bračni par je napisao roman “Dani beskvasnog kruha”. Upravo se e-mailom dopisuje s glasovitim svjetskim pijanistom Alfredom Brandelom, koji je između dva rata živio u Zagrebu i bio član “Dječjeg carstva”.

On mu je, primjerice, otkrio kako su njezino prezime u to vrijeme fonetski pisali onako kako su i izgovarali - Dajč. Ivanda je razgovarao i sa sinom i kćerkom skladatelja Josipa Dečija, koji je za Leu i njezinog dječjeg partnera Bracu Reisa komponirao dječju operetu “Čudo od djeteta”. Strozzi je napisao libreto, a opereta je igrana u Komediji i imala je enorman uspjeh. Tako je otkrio još jednu zanimljivu sudbinu a to je da je Daria Gaštajger, također članica “Dječjeg carstva”, vrlo talentirana glumica potjecala iz folksdojčerske obitelji. “Između nje i Lee razvila se zdrava konkurencija, iako je Darija bila mlađa”, kaže. Oni su 1945. godine morali pobjeći iz Zagreba, ali im se u Njemačkoj, negdje oko Münchena, izgubio svaki trag. Beata Devčić, balerina i supruga pokojnog skladatelja Natka Devčića, rekonstruirala je njihovo kazališno gostovanje u Splitu. “Mi smo unutar kazališta bili klapa”, rekla je Beata Devčić. “Bilo nas je četvero i imali smo svoju šifru - OD, LD, BD i DG. To su bili slavni pokojni saksofonist Ozren Depolo, Lea Deutsch, Darija Gaštajger i ja - Beata Devčić. Na gostovanju u Splitu potpisali smo se na jednu sliku i po tome vidim da je i ona bila na tom gostovanju.” Tadašnja baletna zvijezda Vesna Ljubičić puno mu je pričala o Rodu Riffleru, poznatom učitelju stepa. Njezina je majka dobila kartu od nekog poznanika koji je završio u Jasenovcu. Na karti je pisalo i ovo: “Pozdravlja vas i Rod, koji je jako gladan”. Rod Riffler je kasnije umro u Jasenovcu. “Pronašao sam fantastičan filmski materijal”, kaže Ivanda. “Balerina Sonja Kastl ustupila mi je tri stare i prilično oštećene role filma, koje je davnih godina snimao njezin otac na njihovim gostovanjima. Kad sam taj materijal uz pomoć Mate Kukuljice prebacio na DVD, otkrili smo čudesan sadržaj, na filmu su zabilježeni svi članovi ‘Dječjeg carstva’, njihovi nastupi u tadašnjem Narodnom kazalištu i druženja. To je jedini sačuvani filmski materijal na kojem se vidi Lea Deutsch. U kratkom filmu obitelj Deutsch-Maceljski, jednoj grani njihove obitelji, u kratkoj sceni gdje piju čaj u salonu, vidi se malena Lea, zgodna i razigrana, kako sjedi nekome na koljenima. I kod Dečijeve kćerke pronašao sam kratki film na kojem je vjerojatno snimljena Lea Deutsch, ali to još treba istražiti.”

Lea (Dragica) Deutsch ili Dajč rođena je 1927. godine u dobrostojećoj građanskoj obitelji, otac Stjepan Deutsch bio je odvjetnik, a majka Ivka rođena Singer bila je obrazovana domaćica, koja se aktivno bavila šahom. Profesionalnu karijeru započela je kao “čudo od djeteta” igrajući male uloge u profesionalnim predstavama Narodnog kazališta, od Moliera do Shakespearea. Svi su bili opčinjeni njome, smatrali su je izuzetnim talentom, tako da je čak glasovita pariška firma “Pate”, čuvši za “hrvatsku Shirley Temple”, došla u Zagreb i snimila o njoj kratki dokumentarac. “U potrazi za tim dokumentarcem pomagali su mi ravnatelj filmskog arhiva Mato Kukuljica i snimatelj i profesor Enes Midžić, ali nismo ga uspjeli pronaći”, kaže Ivanda dodavši da se čak ne zna je li ikada javno prikazan. “Neki su rekli da je rola tog filma bila u Židovskoj općini u Zagrebu, ali da je nestala u požaru”. Obitelj je stanovala u Gundulićevoj 39, a Lea je od malih nogu pohađala satove glume, plesa i klavira. Prvu ulogu odigrala je s pet godina u HNK glumeći Prisku u Freudenreichovim “Graničarima”, a publiku je osvojila ulogom Marijete u komediji Giacanta Galline u komediji “Tako je na tom svijetu, dijete moje”. Kritičari su odmah počeli pisati hvalospjeve o maloj glumici. Nazivali su je “čudom”, “velikom umjetnicom”, “malom Ljerkom Šram”, “najnovijom atrakcijom Zagreba”, tražili od nje intervjue, fotografirali je i uzdizali u zvijezde. Govorilo se da “spašava kazališne blagajne”. Igrala je s najvećim glumcima tog vremena, od Božene Kraljeve i Strahinje Petrovića do Hinka Nučića i Augusta Clića, a najzapaženije uloge ostvarila je u predstavama “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, “Tonček i Točkica” i “Umišljeni bolesnik”. Nije voljela naučene uloge od riječi do riječi: svaka njezina predstava bila je nova i svježa. Odbijala je uloge u koje se nije mogla uživjeti, a najviše je voljela ulogu Lujze iz “Umišljenog bolesnika” jer je “to bila osjećajna uloga u kojoj se mogla slobodno kretati”.

“Najviše me potreslo sjećanje glumca Relje Bašića, koji je išao u evangeličku školu u Gundulićevoj ulici, koju je polazila i Lea Deutsch”, kaže Ivanda. “On je bio mlađi od nje, ali je gledao sve njezine predstave. Rekao je da je bila neopisivo popularna - klinci su ludovali za njom i čekali na prozoru da se pojavi. Kad joj je u jesen 1941. godine zabranjeno nastupanje u HNK, Bašić ju je nekoliko puta vidio kako nepomično sjedi na klupi preko puta kazališta u malenom kaputiću, uzorak riblja kost, sa žutom zvijezdom na rukavu i satima bulji u tu zgradu u kojoj je nekada bila zvijezda, a sada nije mogla ni ući u zgradu.” "Kad je počeo Drugi svjetski rat, Lea je bila u četrnaestoj godini života. Nju su s bratom i majkom deportirali u stočnom vagonu u logor Auschwitz 1943. godine. Postoji dokumentacija o pogibiji majke i mlađeg brata, no mala Lea je navodno imala slabo srce i prema izjavama svjedoka, kojih više nema, umrla je još na putu.” Iako je netko u kazalištu izgovorio zlokobnu rečenicu “Što ta mala Židovka još uvijek radi tu?”, na spasu obitelji Deutsch angažirali su se mnogi poznati i nepoznati Zagrepčani, primjerice, glumci Tito Strozzi, te par Vika Podgorska i Hinko Nučić, ali nisu je uspjeli spasiti. “U to se vrijeme širio glas da je tadašnji intendant HNK Dušan Žanko bio glavni krivac što Lea nije bila spašena”, kaže Ivanda. “Međutim, glumac Josip Bobi Marotti mi je rekao da to nije istina: upravo se Žanko, koji je povremeno dolazio u ustaškoj uniformi na posao, borio rukama i nogama da joj spasi život. Kaže da je bio tolerantan, a kasnije je završio u emigraciji u Južnoj Americi gdje je i umro”.

Obitelj Deutsch pokušali su spasiti i “obični” ljudi: organizirali su put do Karlovca gdje su se trebali spojiti s partizanima, ali na žalost morali su se vratiti u Zagreb jer se nisu uspjeli spojiti s “vezom”. Obitelj Deutsch imala je jedno vrijeme u donjem dijelu kuće podstanara, mladića iz Hercegovine, koji se povremeno pojavljivao u ustaškoj uniformi. Po riječima njezine prijateljice liječnice Nike Grgić, taj je mladić ponudio da se lažno oženi s Leom, ali to nije bilo realizirano. Ivanda je saznao kako su njezine kolegice iz razreda odlazile Lei kući nakon što više nije smjela pohađati školu i tamo su s njom prelazile gradivo od tog dana. Kad su jednog dana 1943. godine ponovno posjetile Leu, u stanu su bila tri jako ljubazna oficira u svijetloplavim uniformama, koji su im rekli da su Deutschovi otišli na godišnji odmor. “Sudbina Lee Deutsch nije samo pitanje holokausta i patnje Židova nego ukazuje na sudbine mnogih ljudi, koji su živjeli u njenom kazališnom okruženju u međuratnom Zagrebu i može nam puno toga reći o nama samima te o ljudima koji su im pomagali”, rekao je Ivanda zaključivši da ga je najviše intrigirao način razmišljanja Zagrepčana, koji su je bezuspješno pokušavali spasiti, njihova nemoć i raspad morala međuratnog Zagreba, koji je nestao zauvijek, a u kojem su Lea Deutsch i Darija Gaštajger imale posebno mjesto. OKVIRI Čudo od djeteta Lea Deutsch glumila je s najpoznatijim zagrebačkim glumcima, kao, primjerice, s Boženom Kraljevom i Vjekoslavom Afrićem (na slici desno), a novine su je nazivale 'Wunder-Kinder' (dolje). Bijeg od smrti Obitelj Deutsch se za NDH pokrstila, a kako su mislili da se Lei i njenom mlađem bratu Saši neće ništa dogoditi, djeca su s majkom ostala u stanu dok je oca sakrio ugledni liječnik Panac u bolnici Sestara milosrdnica. Stjepan Deutsch umro je pedesetih, pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na grobu je i Leina slika.

Od Lee Deutsch do 'Rute Tannenbaum'

Najnovija knjiga Miljenka Jergovića “Ruta Tannenbaum”, objavljena u izdanju Durieuxa, koja prati sudbinu židovske djevojčice Rute, velike predratne kazališne zvijezde u Zagrebu i neodoljivo asocira na Leu Deutsch, izazvala je u židovskim, ali i drugim krugovima velike prijepore. Najviše mu zamjeraju što se latio teme koju uopće ne poznaje, znači, da o Zagrebu i zagrebačkim Židovima piše krajnje neutemeljeno i proizvoljno, zatim da ponašanje njegovih likova nije u skladu sa židovstvom, da piše o Sefardima koji su u Zagrebu bili u manjini, da ne poznaje zagrebački idiom ni zagrebački milje između dva rata, i slično. Mnoge je knjiga jako razgnjevila, druge razočarala, a treće ponukala na reagiranje. Zato smo upitali za mišljenje nekoliko uglednih hrvatskih povjesničara, urednika i profesora koji su za Nacional napravili kratku analizu Jergovićeve nove knjige: Zlatko Crnković, urednik i pisac: “Jergović me razočarao svojim najnovijim romanom, najviše zato što ne poznaje dobro ni današnju zagrebačku sredinu, a kamoli onu prije 70 i 80 godina, a najslabije poznaje zagrebački govor. U prvi mah mi se svidjela knjiga, kao što su mi se svidjela i neka druga Jergovićeva djela, ali što sam dalje čitao, to mi se sve manje sviđala. Na kraju mi je ostavio mučan dojam, osobito zbog naturalističkog opisivanja mučenja, maltretiranja i ponižavanja Židova, koje konstantno piše malim slovom, kao da su to samo pripadnici judejske vjeroispovijesti, a ne jedan od najstarijih naroda na svijetu. On piše ironično, zajedljivo, pa i sarkastično, o nečemu što mu je strano i nedovoljno poznato. Šteta je što taj još relativno mladi pisac svoj bogomdani pripovjedački talent malo previše iskorištava, pa i zlorabi.”

Zora Dirnbach, novinarka, spisateljica i dramatičarka: “Kad je netko tako sjajan majstor kratke forme, kakav je Miljenko Jergović, a posebice u pripovjetkama natopljenima duhom i jezikom Bosne, onda je svaki korak izvan te književne forme, ali još više izvan tog kulturnog kruga, nešto kao korak na oštrici noža. Pokazalo se to već na ‘Dvorima od oraha’, ali sada još više na ‘Ruti Tannenbaum’, karakterima i miljeu kojim je pokušao ovladati, ali mu je ostao dalek i nepoznat. Ono što bi mu već u prvom dahu trebalo reći jest: Jergoviću, vi ste veliki pripovjedač, vi to dokazujete i kad se laćate velike forme, jer vi i roman doslovce sastavljate nižući jednu pripovjetku za drugom, prebacujući se od jednog lika na drugi, pa čak i od jedne teme na drugu, briga vas za ono što se zove kompozicija romana, samo... zašto ne ostajete na onome gdje vam nema ravnoga? U tom slučaju u vašoj ljutitoj predodžbi predratnoga Zagreba, Zagrepčani ne bi bili antipatični skorojevići koji daleko od kultivirane Europe samo piju, varaju ili komplotiraju, a njihove dame nakon partije kočijaškog šnapsla napirlitane šetaju Cmrokom umjesto Zrinjevcem. Isto tako ne bi mali zagrebački Židovi bez objašnjenja mrzili svoje židovstvo, a još manje bi se u žudnji da vladaju drugima nametnuli družini lopova i ubojica kao lažni hrvatski plemići. Ali kao što ni vaša Ruta (a ne Ruth), nema veze s pravom Leom Deutsch, tako nije bilo ni stoke u vagonu da bi joj lizala tabane, jer su jedina stoka za klanje u tom vagonu na putu u krematorij bili Židovi. Na kraju je u posljednjih stotinjak stranica i sama Ruta Tannenbaum izgurana iz romana. Pretvorivši je u Betty Bloomberg vjerojatno ste i sami sebi morali priznati da vam nije preostalo ništa drugo.”

Andrea Feldman, povjesničarka i direktorica Instituta IDEMO: “Mislim da je nemoguće u povijesnim romanima tražiti povijesnu istinu, a najviše što možemo naći je povijesni okvir, koji Jergović nije ponudio jer ga to ne zanima. Židovi su dijelili s Hrvatima opsesije nacionalnih ideologija i strast političkih uvjerenja, poznavali i sudjelovali u europskoj kulturi, a to ni po čemu nije vidljivo iz ovog romana. Jergović polazi od suvremenog poimanja političke korektnosti s pretpostavkom da su njegovi karakteri znali ono što on danas zna. Njegov je pogled na malograđanski Zagreb impregniran s njegovim vlastitim iskustvom, prvenstveno bosanskog rata i postkonfliktnog društva. Teško je reći da je to Zagreb 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Čini mi se da je to Zagreb kakav je on doživio u devedesetima. Njegova vizija Zagreba i Židova, na granici je negativnog stereotipa, koji odgovara na bitna pitanja o preživljavanju i međusobnoj suradnji s Hrvatima. Da je htio napisati povijesni roman, temi bi pristupio pažljivije, no to nije bila njegova intencija. Ako pitamo je li Jergovićeva ‘Ruta Tannenbaum’ autentičniji prikaz međuratnog Zagreba od Marinkovićevog ‘Kiklopa’, odgovor je da nije.” Nadežda Čačinovič, profesorica etike na Filozofskom fakultetu: “Roman Miljenka Jergovića ‘Ruta Tannebaum’ je njegovo istraživanje o prirodi i nastanku ekstremnog zla, svojevrstan eksperimentalno-fantastični roman o svim autsajderima društva. On piše o rubnim, ekstremnim situacijama i još ih više zaoštrava. U romanu nema ni jednog lika s kojim se čovjek želi poistovjetiti - svi su autsajderi, čak je dao svoje prezime jednom negativnom liku, dakle, svi su podjednako negativci. Mislim da knjigu ne treba čitati kao činjeničnu konstrukciju i da treba ozbiljno shvatiti njegovu završnu primjedbu kako to nije rekonstrukcija života poznate, mlade, međuratne glumice Lee Deutsch. U romanu se manje prepoznaje Zagreb, a više Jergovićev pogled na Zagreb i na patološke elemente u zagrebačkom naslijeđu. On se apsolutno koristio židovskom baštinom, doduše, puno više sefardskog kruga, znači, sarajevskog, koju i najbolje poznaje, ali nije se držao pravila vjerodostojnosti. Uzeo je kao povod neke međuratne situacije, ali nema stvarnog pregleda života o Zagrebu između dva rata. To nije antisemitska knjiga, ali je mizantropska, jer ni Židovi, ni Srbi, ni Hrvati, nisu prošli bolje od drugih. Mislim da roman ideološki nije usmjeren protiv Židova, iako se Jergović usudio skočiti tamo, kako kaže engleska poslovica, gdje se ni anđeli ne usuđuju skakati. No, on stalno piše 'Židovi' malim slovom o čemu se puno raspravljalo i što može implicirati razne komentare. Naime, kad se piše malim slovom znači vjeru, a velikim naciju. Problem je možda u tome što on svojim čitateljima ne pruža nikakvu utjehu, osim nekoliko komičnih prizora iz kazališta, ali roman nije polemičan jer podjednako napada sve slojeve.”>email to:Nina Ozegovic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika