Objavljeno u Nacionalu br. 565, 2006-09-11

 

SUROVA POLITIKA

Ljubav, baci Bože Sanaderu s neba

Supstanca problema u tome je da se za Plivu nude milijarde, a cjelokupno iskustvo mlade hrvatske demokracije govori da takve stvari ne prolaze bez poveće provizije. Pitanje je samo kako tu proviziju ostvariti bez buke. Ljubav, to je jedino što je važno na svijetu. Ako je na nebu odlučeno da se na Sanadera baci ljubav, ona će poteći u mnogo većim količinama od iznosa računa za večeru u Veroni

Srećko JurdanaSrećko Jurdana Ljubav je ures života i promatrač će u tom kontekstu sa zadovoljstvom primijetiti kako kod hrvatskih dužnosnika ili političara postoje - osim kolektivne i zajedničke ljubavi prema novcu, dakako - razne vrste hobističko-emotivnih angažmana. Radimir Čačić, na primjer, neizmjerno voli paradajz, tj. rajčicu, biljku čija ga je intenzivna konzumacija do daljnjega učinila novim čovjekom: mladim, vitkim, ambicioznim, poletnim i zgodnim poput Joea Dona Bakera (starijega glumca krupnije, četvrtaste građe, poznatog po ulogama brutalnih robotiziranih tipova sa skrivenom nježnom dušom, a ponekad i obrnuto). Ante Đapić obožava sport, naročito košarku, i mora se priznati da u dresu - u kojem se prije stanovitoga vremena slikao za novine - djeluje impozantno i ostavlja dojam. Ne viđa se često asocijativni sumo-hrvač koji pokušava žonglirati loptom. Predsjednik države Stipe Mesić volio je svojedobno pečenu svinjetinu, ljudi koji ga znaju izbliza tvrde: posebno svinjsku glavu, ali tu strast je vjerojatno morao reducirati kad mu je detektiran povišeni kolesterol. Danas je u krvotoku zdrav, čak iznimno za svoje godine, ali možda za nijansu emotivno hendikepiran, kad je riječ o apetitu. Vesna Škare-Ožbolt voli u lokalima za mikrofonom pjevati nostalgične, zavijajuće romanse iz repertoara domaće zabavne glazbe, što bi joj - u drugim okolnostima, i uz malo više sluha, glasa i imagea - moglo osigurati novu karijeru.

Ljudi često sa zakašnjenjem shvaćaju da su promašili svoju pravu vokaciju. Ivica Račan ima slikarske porive - kao nekad Churchill - i volio je u slobodno vrijeme portretirati gole žene, što na političara koji toliko mnogo radi nesumnjivo djeluje umirujuće. Ništa čovjeka do bola posvećenog razvoju demokracije ne može toliko dobro pripremiti za odgovorne zadatke kao pikturalna realizacija njegove unutarnje vizije žene. U funkciji slikarskih objekata žene su manje-više lijek, iako u svakidašnjem životu često mogu biti otrov. U medicinskom smislu, ne prodajemo ništa novo; svaki lijek je pomalo i otrov. Na planu ljubavi - tog plemenitog osjećaja - za Vladimira Šeksa može se utvrditi da voli čašu, ponekad i bocu, posebno ako je puna. Malo je ljudi, međutim, koji su lišeni te iskonske emocije, i autoru ovih redaka ne pada na pamet da glumi prvoga bez grijeha koji na gospodina Šeksa baca kamen. Ne bi bilo loše, međutim, da se čovjek u specifičnim situacijama - kad teže sastavlja rečenice - nauči izbjegavati televizijske kamere, jer one su neumoljivo objektivne i registriraju svaku artikulacijsku nesigurnost. No ima nas raznih, kad se radi o strastima i drugim stvarima. Nenad Stazić, saborski narator, voli izigravati historijskoga pravednika i na bilo koju temu udarati svoj poklopac demokratske Istine. Vesna Pusić voli pametovati u natprosječnoj mjeri, tako da ju je televizijski kolumnist u Nacionalu jednom duhovito nazvao gospođom Pamet.

Ingrid Antičević-Marinović voli se prezentirati kao tinejdžerica, imuna na vrijeme. I tako bliže, i tako dalje. Polako se približavamo supstratu hrvatske vlasti kao takve. Miomir Žužul, vlast u sjeni, voli operu i Ameriku. Te dvije ljubavi mogu se ponekad i ujediniti. Ljubav prema Americi, materijalizirana u Bechtelu i Barru, povezala se nedavno u Veroni s ljubavi prema operi, čime je ne samo kod gospodina Žužula već i kod cijele hrvatske javnosti pobuđen jedan nesvakidašnji prožimajući osjećaj ili senzacija. Psihologijski rečeno, radilo se tu o razvoju vrlo specifičnoga Gestalt-kvaliteta. Pod utjecajem gospodina Žužula, ljubav prema operi u zajednici s afinitetom prema američkim firmama razvio je i Ivo Sanader, koji je do sada u javnosti uglavnom manifestirao ljubav prema Opernballovima i lentama, po političkoj genetici vjerojatno naslijeđenu od Tuđmana. Ivo Sanader, međutim, voli i tvornicu Pliva, u tolikoj mjeri da je pokušao diskretno arbitrirati u procesu njezine prodaje, iako za to nominalno nema ovlasti. Teško je čovjeku zamjeriti na toj intervenciji. Oko Plive se vrti količina novca koja u jednom trenutku može ganuti i najhladnokrvnijega čovjeka na svijetu. Filmski rečeno, na njega bi se nasmiješio i Mister Stoneface, pokojni Buster Keaton, a ne samo Ivo Sanader koji također voli skrivati prave osjećaje.

Netko sad možda očekuje da ćemo otvoriti specijalnu raspravu o Vladi i Plivi, ali to je tema o kojoj se može govoriti samo u razmjerno površnim nijansama. Supstanca problema u tome je da se za Plivu nude milijarde, a cjelokupno iskustvo mlade hrvatske demokracije govori da takve stvari ne prolaze bez poveće provizije. Pitanje je samo kako tu proviziju ostvariti bez buke. Na nerealiziranoj prodaji Plive, uostalom, mnogi su već preko noći stekli bogatstva. Informirani ljudi dizali su kredite i naveliko kupovali dionice, koje su za tjedan dana vrijedile trideset posto više i omogućile bezbolan povratak kredita uz značajnu dobit. Što da se radi? Spekulativna ekonomija u kakvoj živimo - ne samo Hrvatska već i ostatak svijeta - izmišljena je zbog profitera koji se žele opariti bez rada, a ne zbog ljudi koji imaju problema s osnovnom egzistencijom. U svakom slučaju, autoru ove kolumne savršeno je svejedno hoće li Plivu kupiti Actavis za kojeg se bori Borislav Škegro, ili Barr za kojeg se bore Žužul i Sanader. Slučaj Brodosplit - prodaja tankera koja je grupaciji oko Sanadera donijela šest milijuna dolara u gotovini - pokazao je da osobni interesi suvereno dominiraju hrvatskom političkom scenom, i da se sve prigodne priče o borbi Vlade za “interese umirovljenika” mogu ispričati maloj djeci prije spavanja. Ljubav, to je jedino što je važno na svijetu. Ako je na nebu odlučeno da se na Sanadera baci ljubav, ona će poteći u mnogo većim količinama od iznosa računa za večeru u Veroni.

STUPAC TJEDNA

Prošlo je pet godina od najtežega urbanoga zločina u suvremenoj povijesti, zalijetanja islamskih fanatika putničkim zrakoplovima u tornjeve WTC-a u New Yorku. Poginule su tisuće ljudi, na dramatične načine. U trenutku se promijenila svijest čovječanstva o vremenu u kojem živimo. Pokazalo se da među nama, u ljudskoj vrsti, postoji snažna skupina monstruma koji modernu civilizaciju žele prekrojiti po svojoj dijaboličnoj mjeri, i pritom ne prezaju od destruktivnih metoda koje nadilaze i najsumorniju maštu. Uglavnom, nakon jedanaestoga rujna započeo je rat, još uvijek samo regionalni, koji međutim ima i planetarnu i kulturološku dimenziju, i za koji u ovome trenutku nije jasno u kojem će se smjeru i kojim intenzitetom razvijati.

* * * Umro je Josip Genda, jedna od najmarkantnijih figura na hrvatskoj glumačkoj sceni. Imponirao je svojim obrazovanjem i elokvencijom, kao i sposobnošću impersoniranja snažnih osobnosti. Bio je velik, i pamtit će se.

Vezane vijesti

Friščić jedini kandidat za predsjednika HSS-a

U subotu, 19. travnja, u zagrebačkom "Globusu" Hrvatska seljačka stranka će održati Izbornu glavnu skupštinu na kojoj će se birati… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika