Klapa Cambi Spektakularni poljudski koncert “Ne damo te pismo naša”, na kojem je 5. rujna čak petnaest tisuća gledatelja ovacijama pratilo desetak ponajboljih hrvatskih klapa, potaknuo je rasprave o tome je li klapska pjesma vrijedna tradicija ili hrvatska varijata turbo folka, kako kaže Zlatko Gal, no jedno je sigurno - nikad nije bilo više klapa i nikad se nisu više slušale. Klapsko pjevanje izvorno je hrvatsko, nastalo je u Dalmaciji sredinom 19. stoljeća, a za njega trebate najmanje četiri vrsna pjevača - i više ništa, jer se izvodi bez pratnje instrumenata. U Hrvatskoj trenutačno djeluje više od 500 klapa, a na službenoj internet stranici Hrvatske diskografske udruge Top of the shops, koja prati prodaju CD-ova, od 30 najprodavanijih domaćih izdanja njih devet ima veze s dalmatinskim pjesmom.

Na drugom mjestu top liste nalazi se “Libar I”, kompilacija raznih izvođača od Arsena Dedića i Petra Graše do klapa Šibenik i Maslina, koja se dosad prodala u 14 tisuća primjeraka, a na četvrtom je mjestu kompilacija “Piva klapa ispo’ volta” gdje su objavljene najbolje hrvatske klape kao što su “Trogir”, “Sinj”, “Adrion” i “Nostalgija”. Siniša Škarica, urednik u Croatia Recordsu koji je nedavno priredio izvrsnu antologiju dalmatinskih pjesama na četverostrukom CD boxu “101 dalmatinska”. Smatra da je koncert na Poljudu reakacija na srozavanje hrvatske estrade te da je klapsko pjevanje vrlo vitalno. “Hit ‘Da te pismom mogu zvati’, najizvođenija pjesma zadnjih godina, pojavio se 1998. na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku bez ikakva uspjeha. Postala je poznata, međutim, tek kad su je počele pjevati zadarske klape nakon 2000. Jedan od razloga zašto se na stadionu Hajduka okuplio toliko ljudi je i ta pjesma”, kaže Škarica.

Na Poljudu je nastupila i klapa Trogir u koju se, nakon što je 1993. počeo solo karijeru, vratio prvi tenor Vinko Coce. “Mučilo me da se klapa nakon moga odlaska polako gasila i ideja o novom okupljanju ove iste postave klape rodila se 2002.”, kaže Coce i nastavlja: “Pozvao sam stare prijatelje i opet smo se skupili za 40. rođendan. Nekad smo pjevali i s Daliborom Brunom i s Mišom Kovačem, sve do Bregovića i filma ‘Dom za vješanje’. Od naše 192 pjesme maestro Joško Čaleta, koji je i sam ponikao u klapi, napravio je izbor od 60 najboljih pjesama, a Croatia Records ih je izdala na dva CD-a.” “Vinko Coce se odlučio osamostaliti, a to mu je bila fatalna greška“, šali se Vlado Rilje koji u klapi pjeva od 1966., “Mislio je da će pobjeći od klape i izmijeniti svijet naopkao. A sada vidi da mu je s klapom bolje. Imali smo fantastičnu šprancu za uspjeh - Oliver i klapa Trogir. Najbolji pjevač i najbolja klapa. Nijedna zabava u bivšoj Jugoslaviji nije mogla proći bez nas. Ni jedan koncert nismo mogli privesti kraju, toliko je publika tražili nove i nove biseve.” Klapa Trogir, koja je tijekom godina nastupanja na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu osvojila 29 nagrada, napravila je iskorak iz tradicije kad je s Nikolom Bublom 1978. snimila LP „Ćale moj“ s dvanaest Runjićevih pjesama i tako nastavila trend skladatelja i dirigenta Marija Nardelija koji se prije 50 godina sa zagrebačkim ansamblom Dalmacija otrgnuo od dalmatinske pjesme i stvorio evergrine poput “Briškule”, “Ča ko govori, ča ko zna” i “Adio Ane”. Moderniziranje klapske pjesme nastavila je klapa Cambi iz Kaštel Kambelovca koja je s Rajkom Kraljevićem obradila pjesme Gibonnija i Olivera Dragojevića. Cambi je prvi privukao brojnu publiku, a pjesme “Ćale moj” i “Moj galebe” postale su popularnije u klapskoj nego u originalnoj izvedbi.

Profesor glazbe Rajmir Kraljević, zadnjih devet godina umjetnički voditelj klape Cambi, već četrdeset godina radi na afirmaciji klapa, i ima ulogu istaknutu poput Ljube Stipišića. “Jednom sam, 1998. na Šolti, počeo za klapu Cambi s klapskom obradom Gibonnijeve ‘Projdi, vilo’. Odustajao sam, vraćao se na taj 7/8 ritam neobičan za dalmatinsku pjesmu. Nešto me vuklo. Došao sam s tim na probu klape i rekao: ‘Ovo je nešto novo! Ajmo probati!’ Poslije sam napravio puno obrada njegovih pjesama, ali i drugih iz svijeta pop glazbe. Sjećam se prvog koncerta klape Cambi s tim repertoarom u Zagrebu, u ‘Lisinskom’, gdje me pola stručnjaka pokopalo, tvrdeći da je to negiranje dalmatinske pjesme, da je to promašaj”, kaže Kraljević koji je i onda i sada uvjeren da je to ispravan put. “Ta je pjesma obilježila naš put. Iza nas su krenule mnoge klape“, kazao nam je bas Ante Nikolić iz Cambija. Klapa je osnovana 1986. u Kaštel Kambelovcu, a sad su tek dvojica od deset članova sadašnje postave Kaštelani, a većina su Splićani. Tri puta zaredom Cambi je pobijedio na Festivalu klapa u Omišu. “Do dolaska profesora Kraljevića i preokreta s Gibonnijem, naš se repertoar sastojao većinom od izvornih dalmatinskih pučkih pjesama, poput ‘Ponistra je drivo’ ili ‘Pismo moja’. Nakon našeg najvećeg hita, ništa više nije bilo isto. Privukli smo mlade ljude, koji su se sve više uključivali u klape, i izvan Dalmacije, sve više je ljudi dolazilo na naše koncerte”, kaže Nikolić. Verona je bila međunarodni natjecateljski festival gdje su 1998. proglašeni apsolutnim pobjednicima. Pobijedili su u četiri kategorije, narodnoj, jazz, klasika obvezno i klasika neobvezno. Na koncert na splitskim Gripama 2000. prvi put je došlo 5000 ljudi slušati jednu klapu. CD-a „Vrime od nedije“, obrade Gibonnijevih pjesama, prodano je 15.000 komada, no tvrde da se od klapskog pjevanja u nas još uvijek ne može živjeti i da ne zarađuju velik novac. “Dalmatinska pjesma se razvija. Pjesma se mijenja kako se i ljudi u Dalmaciji mijenjaju. Osnova ostaje, to su vokali, dalmatinske riječi i starinski prizvuci na moderan način“, kaže Nikolić. “Varoška pjesma imala je gitaru i mandolinu, a klapska pjesma koja se pjevala u kalama i portunima razvijala se paralelno s njom, međusobno su se prožimale. Dalmatinska pjesma u 50-im imala je funkciju šlagera. Pjesme kao što su ‘Plovi barko’, ‘Dva Bracanina’, ‘Na brigu kuća mala’ i ostale, kasnije su protjerane iz klapskog repertoara, pjevale su se još neko vrijeme na početku omiškog festivala krajem šezdesetih, a kasnije su se rijetko izvodile jer su zvučale prejednostavno i profano”, kaže Škarica o mijenama klapske glazbe. “Klape su se održale do danas jer se nisu izolirale od ostalih glazbenih utjecaja. Da su se ograničile samo na tradiciju, vjerojatno bi postale dosadne pa je njihov glazbeni razvitak ono što ih čini zanimljivim i prihvatljivim okolini”, kaže etnomuzikolog, glazbeni pedagog i dirigent Joško Ćaleta. J

edan od faktora zbog kojih su zanimljive, kaže on, je i to što je većina pjesama ljubavna te ne pjevaju o socijalnim problemima i temama koje opterećuju. Klape su, kaže, od svog nastanaka u prvoj polovici 19. stoljeća, prošle nekoliko faza. U početku su ljudi tradicionalne dalmatinske pjesme pjevali iz razbibrige u konobama, a 60-ih godina počele su se razvijati u organizirane vokalne skupine koje imaju i svog menadžera: “Polovicom 19. stoljeća u cijeloj Dalmaciji možete naići na početke organiziranog zborskog pjevanja iz kojeg su kroz pjesmu po konobama nastale klape, sastavljene od ljudi koji su odabrali svoje slobodno vrijeme provoditi pjevajući. To je tradicijska, pučka klapa u kojoj su ljudi pjevali iz gušta. Do šezdesetih godina za takvu vrstu pjevačkih grupa nije se ni koristio naziv klapa, već ansambl, a riječ klapa do tada je značila samo - društvo. Oko 1960. godine, s počecima omiškog festivala, za takvu vrstu ansambla uvriježio se naziv klapa. U to su vrijeme nastali i prvi organizirani ansambli, tzv. festivalske klape, čiji osnovni razlog postojanja nije više bilo samo druženje, već nastup na pozornici. Uveden je i voditelj klape, zadužen za glazbenu izobrazbu, koji je kasnije dobio ulogu menadžera. Kasnije, tijekom devedesetih, iz festivalske nastaje tzv. moderna klapa koja počinje koristiti modrene ritmove i trendove.” Klapsko pjevanje Ćaleta vidi kao urbanu tradiciju. Kako su nastajale u dalmatinskim gradovima bilo je jasno da će se po drugim hrvatskim gradovima širiti lakše nego primjerice ganga ili rera. “Rijeka ima tradiciju zborskog pjevanja, ali nije imala ništa slično klapskom. Tijekom devedesetih su preuzeli klapsku pjesmu i s vremenom postali centar takvog pjevanja u Hrvatskoj.” Zanimljivo je i da su u klapski ansambl instrumenti uključeni tek 60-ih povećanjem broja turista u Dalmaciji. Za to su, kaže Ćaleta, najzaslužnije šibenske klape, osobito klapa Šibenik, sedamdesetih. Komercijalizacija koja je tada nastala zbog turizma dovela je do potrebe uključivanja instrumenata u klapsko pjevanje jer, objašnjava Ćaleta, pjevati svaku večer na ljetnoj terasi i fizički je teško pa je instrument došao kao nadopuna vokalima. CD klape Maslina “Da te pismom mogu zvati”, s istoimenim hitom, 11. je po prodaji u Hrvatskoj. Ta šibenska klapa pjeva od 1989., a četiri njena člana došla su iz klape Šibenik.

Njoj mnogi osporavaju status prave klape zato što uz šest vokala ima i prateći mandolinski sastav od pet instrumenata. Solist klape Branko Bubica, smatra da je nužno da se klape prilagođavaju vremenu i publici: “Prvi korak napravila je klapa Šibenik koja je prva organizirala velike koncerte pa je tako napunila i ‘Lisinski’, a riječko je kazalište napunila dva put u jednom danu. Prva je krenula s promjenama repertoara, a Arsen Dedić skladao je pjesme samo za njih.” Uz Maslinu, na Poljudu su nastupili i ovogodišnji dobitnici Porina, Puntari iz Omiša, klapa kojoj je prvi tenor i umjetnički tenor Terezija Kusanović. “Ime nam je prije 15 godina dao Ljubo Stipišić, jer su svi bili mladi, nadobudni, puni ideala, željni pjesme i održavanja tradicije. Pravi puntari!“ kaže Terezija Kusanović, profesorica glazbe u omiškoj osnovnoj školi. I ona se žali na to da ne zarađuju puno iako im se CD-ovi dobro prodaju. “Od klapskog pjevanja se ne može živiti, a mi ne želimo pjevati po vjenčanjima i sprovodima“, kaže prva tenorica. Jurica Bošković, osnivač i voditelj klapa Dišpet, Ćakulone i Mirakul te klape Bracera s Brača i nekadašnji pjevač jedne od brojnih zagrebačkih klapa Sagena, napustio je studij Elektrotehnike i računarstva u Zagrebu da bi se bavio glazbom i upisao je studij Etnologije i fonetike na kojem je sada na trećoj godini. On smatra da komercijalizacija klapa ne mora biti pozitivna. Danas, kaže Bošković, mnoge klape zvuče kao mali zborovi, a većina ih vrstom pjesama koje izvode duboko zadiru u zabavnu glazbu, a ne pjevaju tradicionalne dalmatinske pjesme. Klapskom glazbom su se, nastavlja, poštujući tradiciju nekada bavili veliki glazbenici poput Borisa Papandopula i Jakova Gotovca, a danas klape pjevaju svašta: “To im donosi veću popularnost i širu publiku. No pitanje je voli li ta publika klapsku pjesmu ili šlagersku. Zanima me koliko među tih 15.000 ljudi s Poljuda zna da ‘Vela Luka’ i ‘Konoba’ nisu klapske pjesme već šlageri. Klapska pjesma ima svoja harmonijska i melodijska pravila i trebala bi biti skladana prema njima.” “Smatram da u Hrvatskoj nema glazbene forme koja se po broju ljudi, popularnosti i kvaliteti može mjeriti s klapama. Nadam se da će za nekoliko mjeseci početi s radom i udruga na čijoj organizaciji radimo, a koja će se baviti zaštitom klapa kao hrvatske kulturne baštine te pomoći klapama koje se tek osnivaju stručnim glazbenim i drugim savjetima”, objašnjava Bošković i dodaje da je najveći problem to što se klapska pjesma danas usmjerava prema komercijalnom privatnom interesu pojedinca, odnosno menadžera, kojemu je najlakše prodati zabavnu pjesmu.

S tim se slaže i pjevač klapa Dalmati i Jelsa te jedan od osnivača klape Nostalgija Branko Ozretić: “Smisao dalmatinske pjesme jest da četiri čovjeka kad se nađu mogu zapjevati, a ove komplicirane aranžmane, nastale po zabavnim pjesmama, mogu pjevati samo uvježbani sastavi. Tako klape postaju isključivo slušačke, gubi se ono zbog čega su nastale - druženje.” Ozretić je klape počeo slušati već u srednjoj školi, a dok se usudio zapjevati u jednoj, prošle su godine: “Nekad je prema klapama postojalo poštovanje jer je za takvo pjevanje trebalo imati i talent i volju. U Splitu su se poimence znali ljudi koji pjevaju u klapama. Kada sam počinjao, pjevali smo jednostavne stvari s velikim poštovanjem prema tradiciji i učenjem od starijih pjevača. Na taj način postupno smo učili i stvarali prijateljstva. Danas je dovoljno raspisati natječaj za audiciju da bi netko novi postao dio klape.” Sve je više klapa i izvan Dalmacije. Klapa Sagena jedna je od dvadesetak zagrebačkih klapa, a čak je i sastavljena od samih Zagrepčana. Prvi stadionski klapski koncert održan je na zagrebačkoj Šalati prije tri godine, a na njemu su pjevale isključivo zagrebačke klape, za četiri i pol tisuće ljudi. U zagrebačkom kazalištu Komedija angažiran je i glumac Đani Stipaničev koji je od 1993. pjevao s klapom Dalmati. Klapa ga prati na njegovim solo koncertima, a sudjelovala je i na snimanju njegova CD-a “Kartolina iz Dalmacije” koji je po prodaji na 19. mjestu u Hrvatskoj. Dok su djelovali kao prava klapa Dalmati su a capella izvodili izvornu klapsku glazbu, ali i domaće i strane evergreene u klapskoj obradi uz pratnju instrumenata. “Zapravo smo bili preteča onoga što danas rade Cambi i mnoge druge klape. Naše obrade Dvornikovih hitova ‘Afrika’ i ‘Ništa kontra Splita’ iz sredine 90-ih bile su smjernica kako klapsku ideju treba razvijati u današnje vrijeme. Mi smo to na svoj način pretkazali”, kazao je Đani Stipanićev. Jaku klapsku scenu u Zagrebu Bojan Pogrmilović, vokalni pedagog, pjevač i dirigent, ne objašnjava samo brojnim Dalmatincima u glavnom gradu nego i privlačnošću klapskog zvuka. Pogrmilović je djelovao i kao voditelj klapa Mareta i Cesarice, a kao mentor i savjetnik radio je s još tridesetak klapa, većinom ženskih. “Postavljalo se pitanje jesu li ženske klape uopće klape, češće su ih nazivali vokalnim skupinama.

No klapa je etnomuzikološki pojam koji označava grupu ljudi koja pjeva na točno određeni način, i s obzirom na to, ženska skupina definitivno može nositi ime klapa. Ženske klape počele su se pojavljivati sredinom prošlog stoljeća, 50-ak godina nakon muških, jer su tek tada sazreli uvjeti za žensko slobodno vrijeme u kojem će one moći osmišljavati i uljepšavati pjevanje koje je ranije u pravilu samo pratilo rad”, objašnjava Pogrmilović. “Fenomen klapa narastao je do neslućenih razmjera i mislim da je krajnje vrijeme da taj segment glazbenog djelovanja dobije svoje mjesto na našim glazbenim akademijama. Već godinama govorim da bi splitska Akademija trebala dobiti katedru za klapsko pjevanje, kao što bi Zagreb i Osijek trebali dobiti katedru za tamburicu, jer, na primjer, španjolska akademija ima čak i katedru za kastanjete. Na taj način, u klapskoj glazbi, koja se neminovno mijenja s vremenom, moglo bi se ipak sačuvati najbitnije”, smatra Pogrmilović. Članice ženske klape Cesarice, nastavljaju se na svog bivšeg voditelja idejom da bi klapska glazba trebala biti pretvorena u hrvatski brand, kao što su npr. Portugalci napravili s fadom ili Irci sa svojom tradicionalnom glazbom. Na nastupima u inozemstvu publika ostane iznenađena i oduševljena i upravo tada prodaju najviše CD-a, kažu Cesarice, koje su već izdale dva CD-a, te sada planiraju snimati treći. Međutim, na domaćem terenu ženske klape su često nezasluženo marginalizirane. “Od njih se očekuje da zvuče kao muške klape umjesto da ih se prihvati kao drukčije, ali jednako vrijedne jer one svojom snažnom i suptilnom interpretacijom itekako obogaćuju i nastavljaju tradiciju klapskog pjevanja”, smatra Ani Vuletić. Repertoar klape Cesarice, trostrukih pobjednica Omiškog festivala te vlasnica dvaju Porina, najvećim dijelom čine tradicionalne klapske pjesme, no izvode i obrade popularnih skladbi te surađuju s poznatim glazbenicima smatrajući da i to pridonosi popularizaciji klapa. Poljudski koncert otvorila je jedna od najmlađih klapa, klapa Šufit, ovogodišnji apsolutni pobjednik Omiškog festivala. “Sve je i počelo na šufitu”, kazao nam je mladi liječnik Jurica Nazlić iz klape. Klapa je osnovana je 1992. u IV. gimnaziji u Splitu, u glazbenom kabinetu koji je bio na tavanu. “Mladima klapa postaje sve više ispušni ventil. Uz nju se bolje druže, opuštaju, oslobađa se pozitivna energija. Ne razumijem one koji se toliko pale na taj turbo folk i atmosferu krčme”, kaži Nazlić. “Svatko može dalmatinske pjesme pjevati uz gitaru. Ali, klapa nastaje kada se glasovno i mentalno spoji pet, sedam, devet ljudi. Nas devet se složilo i dobili smo sve, umjetnički doživljaj, zadovoljstvo u radu, nagrade i priznanja. Pjevam u zboru Opere HNK, bas sam, kao i u klapi. Ali, to su dva različita načina pjevanja, i ono operno moram prilagoditi zvuku klape”, dodaje bas iz klape Teo Turk. “U klapi nije lako pjevati. Od sto pjevača u zboru možda bi ih deset moglo pjevati u klapi”, kaže Luciano Batinić, operni pjevač HNK i osnivač makarske klape Adrion i zagrebačke klape Grdelin. “Nema šlepanja, ako je jedan pjevač loš to se osjeti ili ako prvi tenor nema stabilnu intonaciju, klapa se raspada. Umjetnost je od četiri glasa napraviti suzvučje a da ne treba orkestar. A capella, višeglasje je najteža vrsta pjevanja. To nije zabiti prst u uho i pjevati. Školovani pjevači ni nakon dva mjeseca učenja neće moći otpjevat dalmatinsku pismu jer ne mogu uhvatiti drugi glas, ne mogu slušati drugi glas,” kaže Batinić kojemu je od 14. godine bio san pjevati u klapi, a slušao ih je potajno da mu ne saznaju prijatelji jer tada nisu bile popularne. Klape koje su postojale 80-ih u Makarskoj, primjerice klapa Srdela, bila su zatvorena društva. Nisu se pomlađivale i da bi ušao u taj krug, pjevača je trebao netko preoručiti i zbog toga je klapa bilo malo, a danas se osnivaju gotovo kao rock grupe. “Kada bi mladi pjevač i došao u klapu, bio bi potrčko i to je jedan od razloga zašto nisu bile raširene. Osnovati u to vrijeme klapu bilo je kao da ste tim starim pjevačima dali pljusku i u nekim sredinama činili bi sve da nova klapa ne opstane jer bi mogla postati bolja. No pjevanje u klapi je kao i bilo koja druga karijera: godine prolaze, treba ići u mirovinu jer dolaze novi”, kaže Batinić koji smatra da su Dalmatinci trebali postojati da bi nastale klape, ali ih mogu pjevati i nedalmatinci. “Možda neće osjetiti frazu i izgovorit će neku riječ krivo, ali to je simpatično, muziku svi osjećaju”, kaže on i daje za primjer klapu iz Vrbovca za koju tvrdi da je za tri koplja bolja od mnogih klapa iz Dalmacije. Batinić smatra da su hrvatske klape svjetski raritet zbog višeglasnog pjevanja, usporedivog samo s onim afričkih naroda, i ističe da su sve hrvatske klape koje su nastupale na međunarodnom natjecanju zborova i manjih ansambala u Veroni, bile ili apsolutni pobjednik ili bi osvojili prvu nagradu. Na svojim putovanjima često je kolegama pjevačima puštao albume dalmatinskih klapa i smatra da ih strancima možemo ponuditi kao autentičnu hrvatsku glazbu. Što se autentičnosti tiče, ona je vrlo komercijalna: “101 dalmatinska” samo mjesec dana nakon objavljivanja prodana je u 1600 primjeraka te se popela na 19 mjesto liste Top of the shops. Za taj je CD Siniša Škarica izbrao 101 izvornu snimku najpopularnijih dalmatinskih pjesama nastalih od 1950. do 1960. godine u izvedbi Grupe Dalmatinaca Petra Tralića i Ansambla Dalmacija. Objavljeno je i desetak prvih snimki a capella uopće načinjenih za ploče, a snimila ih je 1958. klapa Galeb, u kojoj su bili okupljeni splitski studenti u Zagrebu, a snimali su pod imenom studentski vokalni sekstet Lebić. Oni su izvodili varoške splitske pjesme kao što su “Milane, Milane”, “Na Merjan su drače” i Proplakat će me zora”. Škarica je nakon gotovo 40 godina zaborava odabrao pjesme što otkrivaju naslijeđe bez kojeg bi razvoj klapske i dalmatinske popularne pjesme bio nezamisliv.

Opasnosti od komercijalizacije svjestan je i Rajmir Kraljević: “Znam da bi Cambi s nekim mojim intervencijama u tom smjeru imao više novca i još više publike. Iako poštujem svačije nastojanje da se što više dopadne publici, mislim da treba sačuvati njihovo prepoznatljivo lice. Dakako, raduje nas sve veći interes za klape, to je neviđeno. Dalmatinska pjesma će se razvijati u neslućenim smjerovima.” Jedan od tih smjerova je i sve više klapa među hrvatskim iseljenicima u Južnoafričkoj Republici, na Novom Zelandu, u Argentini, u SAD-u i Švicarskoj. Dapače, Joško Ćaleta je početkom 90-ih, radeći na magisteriju u Kanadi, održavao radionice klapskog pjevanja s rođenim Kanađanima koji nisu porijeklom Hrvati. Mnogi od njih su do danas nastavili pjevati i s njima je još uvijek u kontaktu. Ćaleta čak smatra da bi hrvatsko klapsko pjevanje moglo doći pod zaštitu UNESCO-a, kao što je to slučaj s gruzijskim: “Danas je u svijetu izuzetno poznato gruzijsko pjevanje koje ima sličan povijesni razvoj kao klapsko. Mnogi kad čuju za Gruziju znaju za njihov čaj i pjevanje, a smatram da i domaće klapsko pjevanje ide prema tome.”

'Klapska je pjesma evoluirala'

"Sve više ljudi sluša klape, pjeva te pjesme, sve više je mladih u njima", kaže profesor glazbe Rajmir Kraljević koji već devet godina vodi klapu Cambi. On smatra da je klapsko pjevanje postalo fenomen jer je klapska pjesma evoluirala. "Kod mene nema isključivosti. Ne favoriziram originalnu, izvornu dalmatinsku pjesmu, niti alternativnu modernu obradu. One se naprosto nadopunjuju. Zadnjih se godina odgajala mlada publika u korist klapske pjesme. Dalmatinska pjesma ima sličnu postavu akorda kao i crnačka duhovna pjesma i istu ljepotu, a sada ima i rasne pjevače jer se zaslugom Festivala klapa u Omišu pojavio niz kvalitetnih pjevača. Za razliku od crnačkih duhovnih pjesama nema jedino ritam, ali sam ja obradama modernijih pjesama nastojao dobiti baš taj atribut", kaže Kraljević

Klape urbani fenomen

Etnomuzikolog Joško Ćaleta, jedan od najboljih hrvatskih poznavatelja klapskog pjevanja, smatra da je pogrešno klape vezivati uz nešto primitivno i ruralno jer su one nastajale u dalmatinskim gradovima pa se i šire gradovima, za razliku od gange ili rere. Ante Nikolić iz klape Cambi, koja je izdala 6 CD-a, tvrdi da se njihovi albumi odlično prodaju i da za njih vlada veliki interes diskografskih kuća. Ništa kontra Splita Glumac u zagrebačkom kazalištu Komedija Đani Stipaničev još je jedan koji je povezao klapsku pjesmu i estradu: njegov solo CD "Kartolina iz Dalmacije" nastao je u suradnji s klapom Dalmati, a po prodaji se nalazi među prvih 20 domaćih albuma. Dalmati su čak izvodili i hitove Dine Dvornika "Afrika" i "Ništa kontra Splita".

Protiv čistunaca

Luciano Batinić, operni pjevač i osnivač makarske klape Adrion, smatra da su za popularizaciju klapske pjesme najzaslužniji Nikola Buble s klapom Trogir i klapa Cambi s Rajmirom Kraljevićem koji su radili obrade popularnih pjesama Zdenka Runjića i Gibonnija. Iako su neki klapski čistunci protiv toga, publika se preko tih obrada upoznala s klapama, a hitovi koje izvode klape privukli su mnoštvo na Poljud. Diskografski prestiž Siniša Škarica, urednik Croatia Recordsa koji objavljuje i pedeset godina stare vrijedne arhivske snimke klapa, kaže da se sve više glazbenih izdavača bori za klapski repertoar jer je pomalo i stvar diskografskog prestiža pridobiti uglednu klapu da snimi album baš za određeneu diskografsku kuću.>email to:Milan Pavlinovic