Objavljeno u Nacionalu br. 566, 2006-09-18

Autor: Nina Ožegović

EKSKLUZIVNO: JAN FABRE

Majstor teatra zaljubljen u kukce i meso

Jan Fabre (48), jedan od najboljih svjetskih režisera, dolazi u Zagreb radi promocije knjige i izvedbe nove predstave 'Anđeo smrti'

Jan FabreJan Fabre "Ja sam sluga ljepote u stalnoj potrazi za najboljim medijem za ideje koje imam. Nadahnuće katkad nalazim u skulpturi, katkad u glumcu ili glumici, ili pak plesačici, a pokatkad u kukcima i vegetaciji, što ovisi o osnovnoj ideji projekta”, kaže Jan Fabre (48), jedan od najpoznatijih, najinovativnijih i najkontroverznijih svjetskih suvremenih umjetnika, rođen u Antwerpenu u Belgiji, koji će s plesnim komadom “Anđeo smrti” gostovati ovog tjedna na 4. festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu.


Tom prigodom bit će promovirana i njegova knjiga tekstova, prva u novopokrenutoj dramskoj ediciji ZKM-a. U predstavi pleše hrvatska plesačica i njegova djevojka Ivana Jozić, koja godinama živi u Belgiji, a komad je inspiriran čuvenim američkim umjetnikom Andyjem Warholom. Za Jana Fabrea zna se reći da je jedan od zadnjih umjetnika renesansnog tipa. Naime, karijeru je započeo kao dizajner, nastavio kao crtač i skulptor, zatim je kao mlad umjetnik isprovocirao svjetsku javnost performansom s novcem kao glavnom temom, a onda se posvetio plesu, kazalištu i operi, režiji i pisanju, no i dalje priređuje izložbe i radi performanse, a njegove kukcolike skulpture stoje, među ostalim, i u Royal Palais u Bruxellesu. Studirao je na Municipal Institute of Decorative Arts i na Royal Academy of Fine Arts u Antwerpenu, potkraj 70-ih napravio je prve performanse, a početkom 80-ih počeo je karijeru kao redatelj.

Svjetsku slavu stekao je 1982. s osam sati dugim performansom “This is the theatre one should have awaited & expected”. Slijedi nastup na Venecijanskom biennalu, pa u São Paulu i Istanbulu, zatim Documenta 8 u Kasselu, pa suradnja s Flamanskom operom u Antwerpenu, te s baletnim pionirom Williamom Forsytheom u Frankfurtu. Tijekom 25 godina duge karijere radio je u mnogim zemljama Europe, zatim u SAD-u, Japanu i u Australiji, a u radničkoj, pomalo depresivnoj četvrti u Antwerpenu ima svoju kazališnu kompaniju “Troubleyn”, svojevrsni laboratorij za nezavisno umjetničko istraživanje. Fabre nije nepoznat hrvatskoj publici. Njegova predstava "Universal Copyright 1 & 9" gostovala je 1996. na Eurokazu - Festivalu novog kazališta, a ovog je ljeta postavio i veliku izložbu u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku gdje je izložio svoj čuveni ciklus crteža utemeljen na listovima knjige svog pradjeda Jeana Henrija Fabrea “Ljepota instinkta u kukaca”, zatim fotografije, filmove, radove s kukcima i zanimljive objekte, koji su bili obloženi slojem skarabeja i drugih kornjaša te posloženi u vojne formacije. U Zagreb dolazi iz Švicarske gdje je otvorio novu izložbu, koja ga je, kaže, iznimno iscrpila, “ali je otvorenje odlično prošlo”.

Najjače izražajno sredstvo

NACIONAL: Možete li predstaviti svoj rad “Anđeo smrti” u kojem pleše hrvatska balerina i vaša djevojka Ivana Jozić?

- Najvažniji izvori inspiracije bili su mi plesač i koreograf frankfurtskog baleta William Forsythe, čuveni američki umjetnik Andy Warhol i plesačica Ivana Jozić. Naime, kad sam 1996. napisao tekst “Anđeo smrti” za Forsythea i Ivanu Jozić, bio sam inspiriran starim intervjuom s Andyjem Warholom, znači, koristio sam “tehniku zrcala”, a dao sam mu podnaslov “Monolog za muškarca, ženu ili hermafrodita”. No Warhol me otprije nadahnjivao i cijenim njegov rad. Ova predstava je svojevrsna instalacija, na neki način intervju s vragom, kojeg tumači Ivana Jozić, i s anđelom, kojeg predstavlja William Forsythe. Zamislite Ivanu Jozić u sredini male pozornice, oko nje publiku, a oko nje na četiri golema videozida pojavljuje se Forsythe, koji pleše i recitira tekst “Anđeo smrti”, snimljen u muzeju u Montpelieru. Ivana Jozić ulazi u dijalog s filmom na ekranu, te slike komuniciraju jedna s drugom, a sve zaokružuje nova skladba skladatelja i saksofonista Erica Sleichima. U središtu mog zanimanja je pojavljivanje i nestajanje umjetnika na javnoj sceni, susret njihova “tri duha”, zatim ljepota i nečistoća te transformacija ljudskog tijela, također i onog hermafrodita, te svojevrsno postmoderno postavljanje života na scenu.

NACIONAL: Što je za vas ljudsko tijelo? Je li to vaše najjače izražajno sredstvo?

- Tijelo može biti sve što želite. Može biti poprište bitke, oružje, laboratorij za istraživanje, trofej, kemijska tekućina, apsolutno sve. Već godinama istražujem mogućnosti ljudskog tijela i otkrio sam da je to vrlo inteligentan instrument. U “Anđeo smrti” također nastavljam istraživanje tijela, ali na više intimističan način i jezikom metafora. Primjerice, radeći s Ivanom Jozić, uspostavio sam vezu s organima i elementima ljudskog tijela koja se kao rezultat tog istraživanja može vidjeti u filmu.

NACIONAL: Kako ste upoznali Ivanu Jozić, danas već međunarodno poznatu hrvatsku plesačicu, o čijem se radu kod nas, na žalost, malo zna?

- Ivana Jozić je završila Školu za klasični balet i nakon toga je plesala u baletu HNK, a 2003. je došla na audiciju u Pariz za predstavu “Je Suis Sang”, koju sam te godine obnavljao, i bila je primljena. Bila je prvo izabrana za sudjelovanje u radionici s još tri osobe, potom je bila pozvana u Antwerpen gdje smo također imali audicije, zatim u Stockholm i Rim te druge zemlje s još 15-20 osoba. Na kraju je bila izabrana da sudjeluje u predstavi “History of Tears” s kojom smo prošle godine gostovali na čuvenom festivalu u Avignonu. Zatim je dobila ulogu u “Anđelu smrti” s kojom smo također gostovali u Avignonu. Ona je jako talentirana za ples, ima velike kvalitete i sposobnosti tijela i može se izraziti kroz rad.

NACIONAL: Kako ste počeli svoj umjetnički put?

- Najvažnije je bilo izgraditi moj prvi laboratorij u kući moje majke i oca. U tom laboratoriju napravio sam svoje prve eksperimente s insektima. Bio sam na neki način poput dr. Frankensteina koji je stvorio život koristeći metamorfoze kao tehniku, odnosno sredstvo rada. To je bilo vrlo važno razdoblje u mom umjetničkom radu, jer su u tom razdoblju utemeljeni korijeni kasnijih projekata. Zapravo sam tragao za pravim “mirisom”, koji će me usmjeriti prema umjetničkoj realizaciji. Zatim sam bio pozvan u School of the Art u New York na godinu i pol gdje sam izvodio razne performanse i izložbe. Sa 22 godine vratio sam se u Belgiju. Već sam sa 21 godinu imao prvu predstavu, napisao sam prvi tekst, režirao ga. Najviše su polemika izazvala dva performansa - jedan s novcem i drugi s bombom. Ostalo je povijest.

NACIONAL: Jeste li u obitelji imali umjetnike?

- Odlučujuću ulogu u mom odgoju odigrao je moj otac koji me jednom kao dijete odveo u Zoološki vrt u Antwerpenu kako bih crtao životinje. Već sam tada bio dobar crtač i otac je mislio kako će mi taj posjet koristiti. Naime, učio sam crtati po predlošcima Karela van Lata i Alfreda Osta, koji nisu bili veliki umjetnici, ali su bili briljantni crtači. Taj izlet je definirao moje zanimanje za biologiju i ostale znanosti. Poslije su me inspirirali i znanstvenci Edward O. Wilson i Barry Bolton, koji su se bavili insektima gotovo na filozofski način. Otac me vodio i na kazališne predstave, a odveo me i u Rubensov muzej te mi pokazao zašto trebam cijeniti slikarstvo. Majka mi je pak dala drugi jezik. Kao Francuskinja prevodila mi je najbolje francuske pisce i tako me upoznala s Baudelaireom i drugim slavnim piscima. Bili su dvoje prekrasnih ljudi. Bio je to tipičan belgijski brak: otac je bio obrazovani Flamanac s talentom za vizualno, a ona obrazovana Francuskinja, nadarena za jezik i književnost, pa je tako i na mene prenijela ljubav prema riječima. Bili su veliki izvor inspiracije, a dali su mi znanje o slikarstvu i književnosti.

NACIONAL: Je li točno da su insekti i životinje vaša glavna inspiracija? Budući da to nije uobičajeno, možete li to objasniti?

- Inspiracija uvijek ovisi o vrsti projekta pa me znaju inspirirati životinje, insekti i vegetacija, ali i ljudi i situacije. Zanimanje za insekte naslijedio sam od pradjeda Jean-Henrija Fabrea, poznatog entomologa i autora knjige “Ljepota instinkta u kukaca”. To uopće nije neobično, životinje žive pokraj nas, one su najuspješniji liječnici i najbolji filozofi na svijetu. Proučavajući mikrokozmos insekata otkrio sam da su to fantastična bića, koja imaju nevjerojatne reakcije i ponašaju se na fantastičan način. Insekti su zapravo neka vrsta radara za ljudsku vrstu, opstali su milijun godina, imaju dobro pamćenje i može se reći da su najstariji kompjutori. Oni su simbol mosta između života i smrti. Oni imaju vanjske oklope, a mi unutarnje, koje ja istražujem. Osim toga, umjetnik često može sebe poistovjetiti sa svojim umjetničkim objektom, odnosno, organizmom koji ga inspirira pa sam postaje svojevrsni insekt, prelijep ili ružan, živ ili mrtav, jednako kao što su insekti, životinje ili vegetacija. U radu često koristim koncept “blue hour” do kojeg sam došao proučavanjem života insekata. To sam definirao kao sate metamorfoze u kojem životinje idu spavati ili jutarnji trenutak dok se još nisu probudile. To su sati posebne energije koje pokušavam uhvatiti i prikazati.

Dišem i živim za umjetnost

NACIONAL: Surađivali ste i s beogradskom umjetnicom Marinom Abramović, koja danas živi u New Yorku i s Bracom Dimitrijevićem, zagrebačkim umjetnikom bosanskog podrijetla, koji živi u Parizu. Možete li nešto više reći o toj suradnji?

- S Marinom Abramović radio sam 2004. performans u Palais de Tokyo u Parizu “Djevica - ratnik / ratnik - djevica” s temom o opraštanju i djevicama ratnicama, a Bracu Dimitrijevića poznajem 20-ak godina i dobri smo prijatelji. S njim sam također prije 15-ak godina radio zajednički projekt. On je čovjek nevjerojatne energije i veliki čovjek i umjetnik. On me je prošle godine upoznao s Antunom Maračićem, ravnateljem Umjetničke galerije u Dubrovniku gdje sam postavio izložbu “Umbraculum za Dubrovnik”. Tom sam izložbom htio stvoriti dijalog između mog rada i samog Dubrovnika, koji je fascinantan grad.

NACIONAL: Ovog ste ljeta putovali jadranskom obalom i navodno ste se toliko oduševili da ste odlučili kupiti kuću, najvjerojatnije na Visu. Jeste li pronašli nešto određeno?

- Ne volim privatna pitanja.

NACIONAL: Kakav je vaš životni stil?

- Punih 48 sati dišem i živim za umjetnost.

Umjetnik između tijela i oklopa

Jan Fabre rodio se u Antwerpenu 1958. Otac mu je bio Flamanac, a majka Francuskinja. Oni su ga prvi uputili u slikarstvo i književnost, a nakon studija u New Yorku i Antwerpenu posvetio se performansu i kazalištu. Kukci su jedan od njegovih stalnih izvora inspiracije. Meso mu je druga opsesija pa je tako u Gentu pršutom obložio stupove jedne javne zgrade.

Ratnik ljepote

Jan Fabre jedan je od najznačajnijih belgijskih umjetnika. Od 1976. do 1981. bavio se performansima, a opere te kazališne i plesne predstave radi od 1980. Njegova predstava otvorila je 1984. Venecijanski biennale, 1987. sudjelovao je na Documenti 8 u Kasselu, a 2005. koncipirao je Avinjonski festival. "Vjerujem u razvoj čovječanstva i ljudsku humanost, i mislim da će čovjek nadrasti sve negativne strane i da će svijet postati boljim mjestom. Vjerujem u iskrenost i poštenje, a posebno u ljepotu - tijela, odnosa prema svijetu i života, također u individualnost ljudi. Vjerujem u ravnotežu između nagona i razuma, a umjetnici su 'ratnici ljepote'. Ne volim ciničnost, koja kod nekih umjetnika zauzima važno mjesto. U radu odbijam sve vrste cinizma, a inzistiram na istraživanju duhovnosti", kaže Fabre.>email to:Nina Ozegovic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika