U ovom broju Nacionala, po prvi put od njegova izlaska prije jedanaest godina, nema kolumne Srećka Jurdane. To je posljedica suspenzije koju je dobio od strane Uredništva, nakon što je policija intervenirala u njegovom stanu zbog poziva supruge Duške. Optužen od strane žene za nasilje u obitelji, sproveden je u policijsku postaju gdje je proveo dvije noći i jedan dan. Kada je prošlog ponedjeljka izašao iz policije gdje je dočekao suca za prekršaje, cijeli je dan proveo u redakciji, da bi mi tek navečer, kad smo već završili prošli broj i poslali ga u tiskaru, prijavio gdje je proveo vikend.

Uz tu grešku, napravio je još jednu - nije mi do kraja ispričao što se zaista dogodilo prilikom dolaska policije u stan, kao i nastavak priče kod suca za prekršaje. Ovoga trenutka ne želim polemizirati o tome što se dogodilo u stanu Jurdaninih pretprošlog vikenda. Nemam na to pravo. Ali imam pravo govoriti o odnosu medija i pojedinaca koji rade u medijama prema javnosti. Srećko Jurdana je samnom od prvog dana u Nacionalu. Nije samo kolumnist Nacionala, već je i jedan od njegovih suvlasnika. To je čovjek koji je proteklo desetljeće imao izuzetno velik utjecaj na formiranje javnoga mijenja, krojio je sudbine najmoćnijih ljudi u državi, uobličavao je putem svojih kolumni razmišljanja kolega novinara u ostalim redakcijama, dizao je i isto tako uništavao razne karijere, jednom riječju - bio je jedan od stupova društva.

Kao takav podložan je stostruko većem povećalu javnosti nego bilo koji političar ili društveni radnik bilo koje vrste. Ne može se drugima popovati, a onda se dovesti u situaciju da vlastita supruga u gluho doba noći zove policiju s optužbom za zlostavljanje. To se ne može opravdati nikakvom egza­ltiranošću ili posebnosti trenutka, kako su on i supruga pokušali objasniti tu situaciju u javnosti. Srećko Jurdana, kao i drugi koji kroje hrvatsku političku i društvenu zbilju i nemilosrdno sjeku svaku pojavu anomalije u korijenu, trebaju znati da nisu kao svi ostali građani. Moraju paziti kako voze automobil, koliko i u kakvom društvu popiju piće, na kakva mjesta izlaze, tko su im prijatelji, što o njima misle susjedi, kako se ponašaju na ulici, utakmici ili kazalištu... To su ljudi koji si ne smiju dopustiti greške takve vrste ako se žele baviti poslom kakvim se bavi Jurdana. Možda su takva očekivanja prevelika, jer netko bi rekao - ipak se radi samo o ljudima.

No, upravo su takvi ljudi, kao što je Jurdana, svojim pisanjem nametnuli takve standarde ponašanja i nemaju ih pravo kršiti. Zapravo imaju, ali onda moraju biti svjesni posljedica. Mnogo me je ljudi pitalo kako smo se odlučili suspendirati našeg glavnog kolumnistu, čovjeka koji je u mnogome oblikovao Nacional i njegovu društveno-političku poziciju. Odluka je bila vrlo laka. Naime, Nacional se ponaša principijelno i upravo to je jedno od njegovih najjačih oružja pomoću kojih je stekao vjerodostojnost i kredibilitet, što su najvažnije komponente svakog ozbiljnog novinarstva. Držeći se tih principa, bez obzira što se radilo o jednom od mojih najbližih suradnika i kolega, odluku je bilo lako donijeti i niti u jednome trenutku nismo bili u dilemi.

Pravila vrijede za sve, u suprutnome dolazi do raspada sistema vrijednosti, koje si mi kao novinarska kuća ne možemo priuštiti. Jako mi je žao što se to dogodilo s kolegom Jurdanom. Prvenstveno mi je žao njegove obitelji, njegovog divnog sina Igora, koji me je nedavno posjetio u pratnji oca. Odnos između sina i oca činio mi se izuzetno prisan. Igor je sjajno, pametno dijete, koje će sigurno jednoga dana postati veliki čovjek. To se jednostavno vidi na njemu. Žao mi je i Duške, koja kao sve majke neprestano strepi nad sinom kojeg je kasno dobila i koji je jedino bogatstvo koje ima. Ne pisanje Srećka Jurdane je veliki gubitak ne samo za Nacional već i za njega. No, to je bio jedini ispravan i logičan potez. Sve drugo bila bi prevara naših čitatelja i principa za koje se ova redakcija bori godinama. Nadam se da će u sljedećem razdoblju kolega Srećko, kojeg volim i cijenim kao pisca, pronaći jedan mir i dovoljno vremena da razmisli o svemu što se dogodilo te kako se on ponašao. Vjerujem da će iz toga izvuči određene zaključke što je već i dokazao time što je na ispravan način shvatio svoju suspenziju. A suspenzija će trajati sve do trenutka dok se do kraja ne rasvijetli cijeli događaj. To je dug prema javnosti i našim čitateljima, kojima smo kao novina jedino odgovorni.>email to:Ivo Pukanic