Sjećam se Mađara iz svog djetinjstva. Dolazili bi u Mošćeničku Dragu u čudnim automobilima, uglavnom spavali u bijednim šatorima koji su pokraj onih njemačkih izgledali kao sitne gljive, ako bi neki od njih i poželjeli unajmiti kakav sobičak, to bi im teško polazilo za rukom. U svoje su ih kuće primali samo oni koji su živjeli daleko od mora, sigurni da im na vrata neće zakucati neki Nijemci, Talijani ili Austrijanci. Mađari moga djetinjstva malo su trošili, grizli su rajčice na plaži, njihova bi djeca, uvečer, tiho stupala pokraj svojih roditelja koji im nisu mogli kupiti sladoled. Bilo mi je drago da mi nismo Mađari. Prošlo je pedeset godina, zreli ljudi poput mene taje svoje predrasude, da s vama slučajno negdje popijem kavu, nikad vam ne bih priznala da sam do jučer Mađare smatrala ljudima trećeg reda, rekla bih, kad bismo razgovarali o Mađarima, iako ne znam zašto bi nam to bila tema, da su to ljudi poput nas Hrvata, žive u maloj tranzicijskoj zemlji, razlikujemo se po tome što oni vole pikantnu hranu i čardaš, a mi volimo... Tu bih zastala, što jedu Hrvati, nisu svi Hrvati isti, a ni za čardaš nisam sigurna da je mađarski ples, a ako oni vole čardaš, onda bih morala reći koji to mi ples volimo... Da me ubijete, ne znam u kakvom se ritmu vrti moj narod, ako se uopće vrti.

Želim reći, nepoznatim bih ljudima poslala poruku kako sam osoba koja misli da su svi ljudi, ma koje nacije bili, samo ljudska bića. Moji najbolji prijatelji znaju što sam mislila o Mađarima koji su se ispod kuće moga djetinjstva kupali u donjem rublju. A onda su ovih dana naši susjedi zgrabili bejzbolske palice u ruke jer je njihov premijer priznao da je lagao. Oduševila sam se. Budimpešta gori. Klinci, koje mađarski političari nazivaju “huliganima”, “desničarima”, “divljacima”, “navijačima”, “onima obrijanih glava”, krenuli su na lažljivce i zapalili mađarsku televiziju. Ni nakraj mi pameti nije da će dječica pobijediti, ali čovjeka poput mene raduje mađarski plamen. Vatra se, ako je velika, zna proširiti, lažljivci ne rastu samo u Mađarskoj... Moram priznati, kad razmišljam o hrvatskim političarima, sve mi rjeđe na pamet pada bejzbolska palica. Bijes, posebno ako znaš da ga nikad nećeš iživiti na lubanji nekog lažljivog gada ili gadure, izaziva strašan stres, stres uzrokuje mnoge bolesti, hrvatsko zdravlje je skupo, analizu krvi nedavno sam platila osamsto kuna. Pa ipak, kad sam čula koliko je gradonačelnica Dubrovnika platila svoj zahod, osjetila sam mrave u šakama. Nazvala sam prijateljicu u Ljubljanu, ona je tamo desetak godina imala trgovinu Biva, jednu od najprestižnijih, uredila je mnoštvo vila, starih zamkova, čak i Brdo kod Kranja. Zatražila sam da mi, za dušu, od najskupljih materijala na svijetu uredi onaj Šuičin zahod od šesnaest kvadrata. Evo: Da se netko u Dubrovniku, uređujući slavni zahod, odlučio ponašati poput totalno pijanog milijunaša, na zahod bi potrošio 32.722 EUR-a. Šuica i pajdaši bili su potpuno trijezni kad su odabirali školjke i ostalo. Ipak su potrošili dvostruko više. Nešto je drugo mnogo važnije. Svagdje u svijetu političari lažu i kradu, ali to uvijek nastoje sakriti. Šuici to nije padalo na pamet. Bahata gospođa se objavljivanjem troškovnika željela narugati i medijima i biračima. Ništa bolji nije ni Bandić. Ovih je dana jedno svoje prijepodne proveo berući jabuke u svom voćnjaku. Uz njega su bili novinari i supruga od koje se rastao da bi došao do stana u Zagrebu. Kamerama je pokazao punu košaru jabuka koje će pokloniti nekakvim službenicima u Zagrebu. Zagrebački će službenici gristi Bandićeve jabuke onako kako su bolesna jugoslavenska dječica sisala Titove mandarinke. Kako je došao do stana od pola milijuna eura, još nije odgovorio. Ni Šuica ni Bandić ne doživljavaju Hrvate kao bića kojima treba govoriti istinu.

Smisao naših života je živjeti u nadi da ćemo se barem jednom u životu posrati u Šuičin zahod ili gricnuti Bandićevu jabučicu. Hadezeovce još mogu razumjeti, njihova je stranka stara samo petnaest godina. Ali zašto se SDP, kad je o Bandiću riječ, ne drži one svoje poznate, stare komunističke maksime, “pojavu osuditi, druga spasiti”. A vidite, u budipeštanskim dućanima sve su bejzbolske palice prodane. I još su Mađari zapalili svoj glavni grad. A kad bih ja vama rekla da žarko želim glavu gospođe Šuice uvaliti u WC školjku marke Philip Starc 1 a Bandiću u lažljiva usta uvaliti najveću jabuku iz njegova vrta, rekli biste da sam politički nekorektna. A kad bih ja vama rekla da žarko želim zgrabiti u šake bejzbol palicu i razvaliti gadovima glave, rekli biste da sam nasilna. A kad bih ja vama rekla, šta čekate, majmuni, zapalite Zagreb, rekli biste, mi smo Hrvati. Jebite se, Hrvati! Hrvatska bi bila super zemlja da u njoj žive Mađari.>email to:Vedrana Rudan