Objavljeno u Nacionalu br. 567, 2006-09-25

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Državni smrad

Nešto smrdljivo, poput trulih jaja zamiješanih u žbuku dnevnog boravka, uzidano je i u temelje hrvatske države, pa nam iz podruma periodično zasmrdi takvim intenzitetom da se i sada, nakon petnaest godina, od tog smrada diže želudac

Zoran FerićZoran Ferić Pokvareni zidari, čuo sam, u žbuku u, recimo, dnevnom boravku, ugrade pokvarena jaja i tada u sobi mjesecima i godinama nešto smrdi, ali se ne zna što. E pa, nešto tako smrdljivo, poput trulih jaja u dnevnome boravku, uzidano je i u temelje naše države, pa nam iz podruma svako malo zasmrdi takvim intenzitetom da se i sada, petnaest godina poslije, od njega diže želudac. To su one najveće i najsmrdljivije gadarije koje povezujemo s počecima rata te bahatim i nevjerojatno moćnim pojedincima iz vlasti kojima u određenom momentu nije čak bilo previše ni stalo da kamufliraju svoje zločine ili pokroviteljstvo nad njima.

Ubojstvo obitelji Zec i Josipa Reihl-Kira takve su svinjarije koje su nas svojim smradom pratile tokom rata, ali i u čitavom ovom poslijeratnom periodu i u ovoj našoj tužnoj tranziciji punoj očitih nepravdi, bahate vlasti, nedodirljivih pojedinaca, monstruoznih ubojica koji uživaju u životu i cvile pred smrt, nalogodavaca ubojstava koji se kandidiraju za predsjednike, domoljuba koji cijede i pljačkaju predmete svoje ljubavi, pripadnike hrvatskog naroda, silovatelja u sudskoj praksi i silovatelja pravde, podmićenih policajaca i neosjetljivih humanitaraca čija je koža deblja od slonovskoga tabana. Sve kriminal, lopovluk, kurveraj i šlamperaj. Međutim, u čitavoj toj općoj povijesti gadosti u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti ubojstvo obitelji Zec i Josipa Reihl Kira ipak mi se, ponavljam, čine najsmrdljivijima. A smrde zato što je krivnja bila očita, pa i priznata, ali krivci nisu kažnjeni. Munib Suljić umro je ne dočekavši čak ni da svjedoči, a Gudelju je oprošteno. Pazite, oprošteno! Treba dva puta napisati tu riječ, pa se onda možda shvati. Taj je tip uživao slobodu, dana mu je prilika da se izgubi jer ono što on ima reći ne samo da bi ugrozilo neke još moćne ljude, recimo Branimira Glavaša, nego i predodžbu o počecima domovinskoga rata u Slavoniji. Lako je za Glavaša, ionako je u nemilosti, ali ne dirajte nam ravnicu. Ne dirajte tu predodžbu da je sve lijepo, čisto i veličanstveno. Nisu problem ljudi, oni zapravo nikada i nisu bili problem, pa ni takvi kao Gudelj ili Glavaš, problem je naša slika svijeta koju oni pokušavaju frizirati. Gudelju je oprošteno da se ne zakopa malo dublje u ravnicu jer bi se posvuda mogao otkriti nekakav smrad. I to je najčešće smrad leševa. Smatram krajnje nepravednim od prirode i Boga da žrtve smrde i da oni koji ih ekshumiraju moraju nositi maske, a ubojice i koljači se špricaju kolonjskom vodom i mirišu. Imao sam priliku biti blizu jednog đubreta od čovjeka, blizu jednoga ljudskog i moralnog smrada koji, doduše, nije ubijao, ali je tukao i maltretirao svoje žene. I ono što me šokiralo bio je upravo njegov miris, jedan diskretan, puni muški miris koji nastaje u susretu oprane kože, dobroga parfema i duhanskog dima. Taj me ugodan miris toliko šokirao upravo zato što je ugodan, a dolazi od takvoga čovjeka, pa mi je došlo da se ispovraćam po švedskom stolu kraj kojega smo stajali.

Priroda i povijest tako su ustrojeni da smrad leševa šire mirišljavi ljudi s kravatama koji su toliko dobri da im svi opraštaju. Kad netko ubije malu djevojčicu i baci je u smeće, oproste, kad izrešeta policajca, mirotvorca i filantropa koji smiruje strasti da ne dođe do još većeg ubijanja, oproste. Dođe čovjeku na povraćanje od tolika opraštanja. I nije čudo što se sada pred izbore obećavaju hapšenja. To je zato što se naciji smučilo od opraštanja. To opraštanje izgleda kao primijenjeno kršćanstvo iz nekakve brošurice nalik na one partijske prije tridesetak godina u kojima se simplificirao marksizam-lenjinizam. Samo što je Krist oprostio svojim ubojicama, a oni opraštaju tuđima. Tako je najlakše, opraštati tuđim ubojicama, pogotovo ako su njegovi nalogodavci tvoji istomišljenici. Najbolje bi onda bilo svima oprostiti jednim širokim i općim Zakonom o oprostu. Recimo, da uđem u vrtić s kalašnjikovom, pobijem razigrane predškolce, zemlja se napuni dječjim lešićima, igračke razbacane u lokvicama krvi, male cipelice naokolo, bose mrtve nožice, i onda kažem roditeljima: “Oprostite mi, nisam znao što činim.” Ili kažem: “Mislio sam da su to neprijatelji Hrvatske.” A dobri striko iz Velikoga Suda mi onda kaže: “Ništa, Feriću, u obrani Domovine ne mogu se počiniti ratni zločini.” I gurne mi u ruke Bibliju s kartom za Australiju nemarno zataknutom negdje usred Apokalipse. Takav je to oprost. Antun Gudelj, ubojica Josipa Reihl-Kira, uhićen je u Australiji i ta je vijest prošloga tjedna uzdrmala čitavu zemlju. Sjećam se kako je prije izbora 3. siječnja, kojima je na vlast došla koalicija s SDP-om, Jadranka Reihl Kir s puno optimizma na televiziji govorila o političkom ubojstvu koje joj je odnijelo muža i svojoj nadi da će ubojica biti kažnjen, a nalogodavci raskrinkani. Zajedno s gospođom Kir nadali smo se i svi mi kojima smrad iz temelja ove države nepodnošljivo diže želudac.

I evo nam opet izbora, a Jadranka Reihl-Kir se opet nada. Istina, sada je suzdržanija jer zna da je još čeka ozbiljna borba, da ni jednoj Vladi dosad nije bilo stalo ozbiljno dirati u ravnicu i da će svinjarije još dugo smrdjeti. Ali ona se ipak nada. Oprezno, ali nada se, i u novinama kaže da će, ako Gudelj bude izručen i osuđen, njoj to biti zadovoljština jer se za svako ubojstvo mora odgovarati, a pogotovo četverostruko. Divim se gospođi Reihl-Kir. Petnaest godina ona se ovdje u političkoj i pravosudnoj žabokrečini bori za pravdu i to joj je na neki način postalo smisao života. Svim srcem želim da joj se ostvari ono što želi: da tip bude osuđen nakon što su mu oprostili, ali i da nalogodavci budu raskrinkani. Međutim, ako se to i dogodi, ostat će nam svima mučan dojam da je jedna hrabra žena gonila pravdu petnaest godina, da su prolazile vlade i ministri, da nikome nije bilo stalo, da su prošla dva velika pravosudna igrokaza, da je utrošila dobar dio svoga zemaljskoga života na istjerivanje te zemaljske pravde za koju ponekad moramo platiti toliko žuči, krvi i odricanja, a pokvareno jaje iz temelja i dalje će smrdjeti.>email to:Zoran Feric

Vezane vijesti

Friščić jedini kandidat za predsjednika HSS-a

U subotu, 19. travnja, u zagrebačkom "Globusu" Hrvatska seljačka stranka će održati Izbornu glavnu skupštinu na kojoj će se birati… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika