Robin Harris Robin Harris, godinama jedan od najbližih savjetnika Margaret Thatcher, objavio je i hrvatsko izdanje “Povijesti Dubrovnika”, rekapitulaciju više od tisuću godina duge povijesti nekoć jednog od najvažnijih mediteranskih gradova. Time je Harris, nakon Noela Malcolma, autora “Povijesti Bosne” i “Povijesti Kosova”, drugi britanski autor koji se bavi prošlošću država na Balkanu. Originalno izdanje “Povijesti Dubrovnika” objavljeno je 2003. u Londonu, a u ponedjeljak, 25. rujna, i u Zagrebu. Harris je zanimljiv i po političkoj karijeri, snažno povezanoj s Margaret Thatcher, nekadašnjom britanskom premijerkom. Od 1978. do 1990. radio je kao savjetnik Konzervativne stranke i tadašnjih vlada, a bio je i član političkog vijeća Margaret Thatcher. Samostalno ili kao dio tima napisao je nekoliko stotina premijerkinih govora, a suradnja je nastavljena i nakon njezine abdikacije 1990. Objavio je nekoliko knjiga o godinama provedenim u Downing Streetu, a kao povjesničar napisao je djela o Francuskoj u srednjem vijeku te biografiju Talleyranda, Napoleonova šefa diplomacije. Zaposlen je u desno orijentiranom think tanku Politea, i dalje surađuje s Margaret Thatcher, a premda je uvjereni konzervativac, čini se da nije sklon njihovu novom lideru, 40-godišnjem Davidu Cameronu.

NACIONAL:Koliko ste dugo pi­s­a­li “Povijest Dubrovnika”?
- Sve u svemu, bavio sam se Dubrovnikom i njegovom poviješću otprilike jedno desetljeće, iako je pravo istraživanje trajalo sedam godina. Svjestan sam da je to prilično dugo razdoblje, ali prošlost ovoga grada tako je kompleksna da su se svakodnevno otvarala nova pitanja. Rad na knjizi otegnuo se djelomice i zato što nije moguće živjeti od pisanja knjige, istodobno sam se bavio svojim poslovima, političkim analizama i objavljivanjem članaka u britanskim i drugim listovima.

NACIONAL: Kako ste uopće došli na ideju o Dubrovniku?
- Ideja je nastala 1991. kad je vaša država napadnuta. Do tada nisam posjećivao Hrvatsku, ali bio sam istinski šokiran ratnim prizorima. Ujedno sam znao da ćete pažnju svijeta privući samo ako taj isti svijet naučite o Hrvatskoj i činjenicama koje se odnose na vašu državu i razloge zbog kojih je rat započeo. Počeo sam ubrzano čitati o hrvatskoj povijesti i učiti jezik. S vremenom sam se odlučio koncentrirati na jedan segment povijesti, a to je iz više razloga bio Dubrovnik. Prije svega zbog njegove skoro tisućugodišnje prošlosti u kojoj je manje-više egzistirao poput samostalne cjeline, ali i zato što postoje golemi i dobro sačuvani arhivi o dubrovačkoj povijesti, a to olakšava istraživanje. Osim proučavanja arhiva, pročitao sam jako puno knjiga koje se bave poviješću Dubrovnika. Najvažnije od svega je to da glavna djela nisu prevedena na engleski nego su pisana na hrvatskom. Shvatio sam da, želim li ući duboko u temu, moram naučiti hrvatski jezik, i to dobro, jer ne možete čitav dan provesti pokušavajući prevesti jednu stranicu neke knjige.

NACIONAL: Primjećujem da ste dobro svladali hrvatski jezik?
- Sad malo pretjerujete. Moj problem bilo je nepoznavanje bilo kojeg slavenskog jezika, tako da nisam imao nekakvu bazu. Znam nekoliko jezika, recimo, francuskim doista dobro baratam jer sam se bavio poviješću Francuske, također španjolski, služim se talijanskim, ali slavenski jezici za mene su bili nepoznanica. Počeci učenja hrvatskoga bili su najveća poteškoća pri pisanju “Povijesti Dubrovnika”.

Srpsko svojatanje Dubrovnika

NACIONAL: Koji su, po vašem sudu, najvažniji dijelovi povijesti Dubrovnika?
- Mislim da je najvažniji takav vremenski kontinuitet neovisnosti. Doista je fascinantna tako dugotrajna sloboda male političke jedinice kakva je bila Dubrovačka Republika. Pazite, u čitavoj Republici živjelo je oko 30.000 ljudi, grad Dubrovnik imao je 6000 stanovnika, a političke odluke donosio je vrlo malen krug pripadnika vladajuće klase. Kad tomu dodate vrhunska umjetnička ili glazbena ostvarenja, ta mala državica zaista postaje fascinantna. Kolika je bila diplomatska moć, pokazuje to što je Dubrovnik stoljećima imao dva potpuno različita zaštitnika: sultana i papu. Možete dodati i španjolske kraljeve, koji su bili najžešći europski katolici, i tada shvaćate kakva su diplomatska dostignuća te male države.

NACIONAL: Beogradska propaganda nerijetko je tvrdila kako je Dubrovnik srpski grad. Ima li ta teza ikakvu osnovu?
- Znam za takve teze, ali one su s povijesnog gledišta potpuno neutemeljene. Zagovornici Velike Srbije iznose dva argumenta, prvi, da u dubrovačkom arhivu ima puno dokumenata na ćirilici. To je točno, međutim, ima ih i na bosančici, ali to ne dokazuje da je Dubrovnik u 13. stoljeću bio srpski grad. Drugo, gotovo je bilo nemoguće biti pravoslavac na dubrovačkom području, a vrlo su rijetki i pravoslavni svećenici. Da je to pripadalo Srbima ili bilo pod njihovim utjecajem, tada bi postojao puno veći utjecaj Srpske pravoslavne crkve. Ne stoji ni teza kako štokavski govor dokazuje da su Dubrovčani po podrijetlu Srbi. To je obično smeće jer štokavci su i drugi, a ne samo Srbi.

NACIONAL: U veljači 2006. objavili ste članak u The American Spectatoru u kojem ste žestoko napali Haaški sud i optužnicu protiv Ante Gotovine?
- Bez "Oluje" ne samo da Hrvatska ne bi reintegrirala okupirane krajeve nego ne bi više bilo ni BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Jedino možemo žaliti što “Oluja” nije došla prije jer se ne bi dogodio masakr u Srebrenici. Gotovina nije optužen zbog neke konkretne zapovijedi da se ubijaju Srbi ili uništava njihova imovina, nego iz političkih razloga. Spominje se srpski egzodus, ali je poznato da su bijeg stanovništva zapovjedili krajinski vođe i o tome postoje brojni dokumenti. Carla Del Ponte želi pokazati Srbima da nije njihova protivnica i odobrovoljiti ih da uhvate Mladića i Karadžića, tako što podiže političke optužbe protiv Hrvata. Ako bi Gotovina bio osuđen, to bi značilo da su hrvatski vojnici svoju državu oslobodili u nezakonitoj akciji.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o Haaškom sudu?
- Isprva sam podupirao njegovo osnivanje. Sada mislim da je rad ICTY-ja politički motiviran i nanosi puno štete hvatanju zločinaca.

NACIONAL: Vi ste sudjelovali u povezivanju Margaret Thatcher i Franje Tuđmana?
- Zapravo, glavnu ulogu imao je Brian Griffith, ondašnji vođa političkog odjela u njezinu kabinetu. Moja uloga ipak je bila manja.

Tuđmanovo komadanje BiH

NACIONAL: Margaret Thatcher upravo se zbog hrvatske politike prema BiH 1993./94. distancirala od Tuđmanova režima?
- To je istina. Odbila je doći u Zagreb i postati počasnom članicom Sveučilišta, a sve zbog politike prema Bosni i Hercegovini. U to vrijeme bjesnio je hrvatsko-muslimanski rat i naša je procjena bila da u takvim okolnostima ne bi bilo mudro ići u Zagreb. Da se razumijemo, to nije značilo da smatramo kako su Hrvati isključivi krivci, a Muslimani potpuno nedužni, jer u Bosni je situacija bila jako komplicirana, ali stvari su tako izgledale da bi posjet Hrvatskoj bio pogreška. Zato smo došli 1998. kad smo posjetili Zagreb i Vukovar i to je bio uspješan posjet.

NACIONAL: Tuđmanovi su­r­a­d­nici poput Mate Granića i Hrvoja Šarinića tvrde kako je on vjerovao da britanska politika i lord Owen žele podjelu Bosne i Hercegovine?
- Britanija je vodila lošu politiku, i to na svim razinama. Najprije se protivila hrvatskoj borbi za neovisnost, a zatim još i više samostalnosti Bosne i Hercegovine. U Britaniji gotovo nitko nije vjerovao da će se Hrvatska i BiH obraniti od srpskih napada i da neće biti poraženi. Zato su Hrvate i Bošnjake pokušavali nagovoriti da se predaju Srbima, odnosno prihvate njihove zahtjeve. To je bilo potpuno pogrešno i išlo je na ruku Beogradu, iako je tamošnji režim raspolagao golemim količinama oružja, zapravo je bio slab. Još bolje to se vidjelo na primjeru tzv. Krajine koja se nazivala republikom, a zapravo su je vodili ljigavi gangsteri. S takvima ne pregovarate nego ih jednostavno potjerate, ali, nažalost, službeni London to nije napravio. Jednim dijelom i zbog tradicionalno dobrih odnosa sa Srbima, premda su u tom smislu kudikamo čvršće veze između Beograda i Pariza. Vlada Johna Majora napravila je grešku jer nije preuzela inicijativu nego je Foreign Officeu dopustila nastavak dotadašnje politike, a to je značilo suradnju s beogradskim režimom koji su sačinjavali komunisti i Srbi. Radilo se o lijenosti, a onda je uslijedila najveća pogreška britanske politike. Odnosila se na “Oluju” koju su proglasili etničkim čišćenjem, a prije početka trudili su se zaustaviti američke aktivnosti čiji je cilj bilo onemogućavanje Srba da osvoje Bosnu i Hercegovinu.

NACIONAL: Koji su razlozi da se Margaret Thatcher distancirala od službene britanske politike?
- Ona posjeduje izniman politički instinkt o tome kakva je realna situacija. Uz to, Margaret Thatcher strahovita je protivnica nasilja nad civilima i užasnim zločinima nad njima. To su mogli vidjeti i drugi, ali nisu htjeli. Ne morate biti briljantan politički analitičar da shvatite kako je 1939. Njemačka bila agresor na Poljsku jer to je bila tadašnja realnost. A 1991. realnost je bila da je Beograd agresor i da žrtve treba braniti ili im dati priliku da se same odupru. Margaret Thatcher ima jaka moralna stajališta i to ju je također motiviralo da ne stoji po strani.

NACIONAL: Desetljećima ste pisali njezine govore i bili u najužem krugu njezinih suradnika. Kako ste ju doživljavali?
- Prije svega, odlikuju je brzo razmišljanje i fantastična memorija. Svoje stavove temelji na moralu i tome što je dobro, a što zlo. Margaret Thatcher potječe iz izrazito religiozne metodističke obitelji, a ti ljudi imaju snažna izražena načela o dobru i zlu. Oni smatraju da svoja stajališta moraju prenijeti i u političku arenu.

NACIONAL: Kako to da onda mnogi smatraju kako je tačerizam sinonim za sebičnost i bešćutnost?
- Bit tačerizma je vjera da svakom čovjeku treba omogućiti da pokaže svoje talente. To smo pokušali učiniti. Naravno, svi neće uspjeti jer nisu svi ljudi jednako sposobni, motivirani niti žele raditi. Svatko treba dobiti priliku za uspjeh. Naravno da će biti i onih koji su sebični ili se razbacuju novcem, ali to ne znači da je takvo cijelo društvo. Amerika forsira individualizam, a istovremeno je država s najvećim postotkom novca koji se izdvaja za milosrđe, više od europskih zemalja koje su socijalno ustrojene.

NACIONAL: Zašto ste branili generala Augusta Pinocheta kad je bio uhićen u Velikoj Britaniji?
- Naravno da jesam. Pinochet je bio otet i nepravedno tretiran. Bio je to politički motiviran postupak iza kojeg je stajala vlada Tonyja Blaira, iako smo u prošlosti surađivali s Pinochetom i u Falklandskom ratu bez njegove pomoći poginulo bi puno više naših ljudi. Znam da je u Čileu ubijeno ili nestalo oko tri tisuće ljudi, ali bio je građanski rat i tamo su se nalazili i kubanski revolucionari. Bilo bi lijepo da su se likvidacije i mučenja mogli izbjeći, ali mislim da to baš uvijek nije moguće. Zbog onoga što se događalo u Čileu 1973. nije smio biti uhapšen u Velikoj Britaniji i naše pravosuđe dobro je reagiralo kad je odbacilo optužbe.

Gotovina nevin, ali Tuđman ne 'Najveća Tuđmanova politička greška bio je odnos prema BiH. Uvijek sam smatrao da je Hrvatskoj i BiH zajednički interes bliska suradnja. To je bila najbolja brana pred srpskom politikom, ali Tuđman nije gledao na takav način i tu je pogriješio', kaže Harris koji smatra da je Oluja najvažniji pozitivni događaj nakon raspada Jugoslavije te da je Del Ponte Gotovinu optužila da se dodvori Srbima.>email to:Robert Bajrusi