To je naša prva zajednička izložba u Zagrebu kojom obilježavamo i svoj osobni jubilej - 45. godišnjicu braka”, kaže čuvena hrvatska slikarica Dragica Cvek Jordan (66), koja sa suprugom Vasilijem Jordanom, također poznatim slikarom, likovnim pedagogom i dekanom likovne akademije u Širokom Brijegu, u zagrebačkoj galeriji “Mona Lisa” otvara u srijedu retrospektivnu izložbu na kojoj će biti izloženo 150 radova. “Ideja o zajedničkom predstavljanju javnosti potekla je od galerista Zlatka Henca, vlasnika ‘Mona Lise’, koji smatra da suprotstavljanje naša dva posve različita umjetnička svijeta - mog svjetlijeg, bijelog, poetičnog, kojim dominiraju nevine djevojčice i nevjeste, i Vasjinog tamnijeg, nadrealnog, fantastičnog, može biti jako zanimljivo gledateljima”, nastavila je Dragica Cvek Jordan. Izbor djela napravili su sami umjetnici, a tiskana su dva zasebna kataloga, koji su ukoričeni u posebno dizajnirani etui, a izložba će biti otvorena mjesec dana. Za Dragicu Cvek Jordan popratni tekst je napisao poznati talijanski likovni kritičar i pjesnik Giorgio Segato, a za Vasilija Jordana zagrebačka pjesnikinja Andriana Škunca. Na žalost, na izložbi neće biti prikazani vrijedni obiteljski portreti Dragice Cvek Jordan te grafike njezina supruga, koji su ukradeni prije dva mjeseca iz njezina ateljea, a koji do danas nisu pronađeni. Poznati slikarski par Jordan prvi put je zajedno izlagao još prije 30 godina u Vinkovcima, zatim su gradili samostalne karijere i izlagali u mnogim važnim likovnim središtima, od Pariza, Bruxellesa, Bologne, Venecije, Milana, Düsseldorfa i Rotterdama do Mainza, Kölna i Saint Gallena, a tada su nakon duge pauze prošle godine priredili drugu zajedničku izložbu u Širokom Brijegu. Danas se njihove slike nalaze u mnogim privatnim i muzejskim zbirkama Hrvatske i Europe, a njihova su imena sinonim za specifične slikarske pravce - Jordan se smatra rodonačelnikom magičnog, oniričkog slikarstva, a ona izrazitom predstavnicom poetskog realizma. I danas su vrlo aktivni, a ljeta provode na Braču, “vrlo inspirativnom mjestu”. Jordanu i nakon umirovljenja nije bilo dosta rada na likovnoj akademiji, koji je, kaže, “najsličniji radu u ateljeu”, pa je s kiparom Stipom Sikiricom, pokojnim slikarom Miroslavom Šutejem, fra Jozom Pejićem i fra Vandelinom Karačićem prenio zagrebačka iskustva na Likovnu akademiju u Širokom Brijegu. “Ta je akademija vrlo živa i lijepo napreduje, imamo oko stotinu studenata, a o svemu se skrbe franjevci”, kaže Jordan. Tokom 45 godina zajedničkog života, kažu, “zadržali su svoju osobnost i razvili vlastiti likovni izraz, iako nakon toliko desetljeća provedenih zajedno, ljudi možda počnu nalikovati jedno na drugo”. U likovnim krugovima poznati su kao skroman i samozatajan par, a imaju dvoje djece, koja nisu pošla roditeljskim stopama, nego su se opredijelili za glazbu: stariji sin Martin je cellist u Zagrebačkom kvartetu, a kći Jelena svira violu u Simfonijskom orkestru HRT-a, pa se za njih može reći da su prava umjetnička obitelj. Zajedno su nastupali na koncertnim večerima “Iz salona Očić” kad su dobili brojne komplimente, a ponekad sviraju na otvorenjima izložbi svojih roditelja. Od 1965. godine žive u Voćarskoj ulici, bivšoj likovnoj koloniji, jednoj od prvih u ovom dijelu Balkana, a po nekima i Europe. Još je početkom prošlog stoljeća zagrebački biskup Antun Bauer poklonio umjetnicima zemljište na kojem su se počeli graditi ateljei. Prvo je izgrađen atelje Mirku Račkom, najstarijem hrvatskom slikaru koji je doživio 103 godine, a tokom 90-ak godina tu su u različitim razdobljima svoje ateljee imali najbolji hrvatski slikari i kipari, od Vilka Gecana, Kamila Ružičke, Jerolima Miše, Otona Postružnika, Ivana Lovrenčića, Valerija Michiellija i Branka Ružića do mlađih kao što su Miro Vuco i Ivan Lesiak. “Evo, tu je bio atelje Branka Ružića, tu preko Vilka Gecana, a u našem ateljeu je ranije bio Vladimir Varlaj”, prisjeća se Jordan. “U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća kad je netko od nas dobio neku nagradu, okupili smo se u vrtu, okretali janjca na ražnju i zajedno se veselili njegovu uspjehu. Počinjali smo u dva sata poslijepodne, a završili drugog dana u zoru. Bili smo mladi i voljeli smo se zabavljati, priređivali smo karnevale i bili smo prepuni radosti i nade u budućnost.” I djeca bračnog para Jordan u djetinjstvu su pokazivala sklonost crtanju, “kao primarnu potrebu za samoizražavanjem”. Tako je Martin “krasno modelirao u glini radeći dramatične skulpturice, a Jelena je voljela svoje crteže obilno ukrašavati”. “Mi smo uvijek bili okruženi muzikom: moj suprug je u djetinjstvu svirao violinu i nikada nije slikao bez muzike, a ja također obožavam klasiku”, objasnila je Dragica Cvek Jordan odgovarajući na pitanje kada je primijetila muzički talent kod svoje djece. “Tako su naša djeca odrastala, osim uz naše slike i štafelaj, i uz zvukove klasične glazbe. Dok je Vasja još slikao ovdje u Voćarskoj, često je slušao Šestu Beethovenovu simfoniju, a Martin se ljuljao na ljuljačci u vrtu i pažljivo osluškivao skladbu. Ubrzo smo primijetili da imaju izrazito dobar sluh i da vole glazbu i upisali smo ih u osnovnu muzičku školu gdje je Martin svirao klavir, a Jelena violinu. Kod njega je s vremenom blijedilo zanimanje za klavir, ali je zato s velikim zanimanjem slušao Dvorakove koncerte za violončelo, koje je strasno izvodio ruski čelist Rostropović tako da se kasnije prebacio na cello. Onda je diplomirao na zagrebačkoj akademiji kod profesora Andreja Petrača, a postdiplomski studij je završio u Meinhaimu u Njemačkoj. Za svoj diplomski ispit također je izabrao tu skladbu. Jelena je diplomirala kod prof. Ante Živkovića, a danas puno putuje. Oboje imaju kćeri, moje unučice - Luciju Sonju i Mirtu.” Na pitanje jesu li u umjetničkom smislu utjecali jedno na drugo, savjetima ili kritikama, Jordan je odgovorio da među njima nikad nije bilo nesuglasica, svatko ima svoj svijet, a postoji nepisano pravilo o poštovanju onog drugog. “Čak smo radili u odvojenim ateljeima - ja u Križanićevoj, a Dragica u Voćarskoj ulici tako da zbog fizičke udaljenosti nije ni moglo doći do većih utjecaja. Riječ je o prirodnoj komplementarnosti između nas dvoje - ja volim njezinu narav, a ona moju podnosi. No, njoj je možda bilo teže nego meni jer se više bavila djecom i kućanstvom.” Dragica Cvek Jordan uvijek je rado poslušala mišljenje svog supruga koje je smatrala dragocjenim, osobito zato što je on 22 godine radio kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. “Nije uvijek bilo jednostavno - trebalo je odrediti prioritete”, kaže slikarica. “Ja sam uvijek prioritet davala životu, znači, djeci. A slike su moje pribježište, moj intimni prostor i bilo bi sebično da sam napustila djecu ne obazirući se na njihove potrebe. Jednom su Giacometija pitali što bi spasio iz gorućeg tavana - Rembrandtovu sliku ili mačku? On je odgovorio - mačku, jer je mačka metafora života.” Dragica Cvek Jordan je još kao djevojčica počela crtati, a jedan od najsretnijih dana u životu je bio onaj kad joj je stric donio na poklon pločicu i kamnečiće za crtanje. Diplomirala je u klasi Miljenka Stančića, “izvanrednog čovjeka i velikog slikara”. “Imao je široko obrazovanje, uvijek nas je znao uputiti na pravu stvar i zato sam lako prihvaćala njegove pedagoške intervencije”, kaže. Njezin suprug je dodao da je Stančić, inače njegov prijatelj, kao i svi vrlo daroviti ljudi, bio jednostavan čovjek. “Znao je osluhnuti darovitost kod svojih studenata i pomoći im da je razviju”, prisjetio se Jordan. “Nikad nije nametao svoju volju ili stil. Međutim, manje daroviti nastavnici vole mistificirati i ugrađivati u svoje đake vlastite ambicije kao proteze.” Svoj osebujni likovni svijet prepun bjeline i uzvišene atmosfere Dragica Cvek Jordan opisuje kao fiksaciju iz djetinjstva. “Uvijek su mi svetkovine bile primarne - činile su mi se kao izuzetni događaji, vrlo inspirativni i vrijedni pažnje, a to se vjerojatno manifestiralo i u mom slikarstvu. Za vrijeme blagdana vladala je drukčija atmosfera, sve je bilo nekako bjelije, toplije i mirnije, a druženja s ljudima, zajednički objedi i razgovori davali su nam smisao. Nekad, na selu, vrijeme se mjerilo prema blagdanima, recimo, govorilo se prije ili poslije Božića ili Duhova. To su bile prelomne točke u životima ljudi.” Prisjećajući se svojih slikarskih početaka, Vasilije Jordan je rekao da cijeli život “ima kompleks od bijelog papira”. Diplomirao je 1958. godine u klasi prof. Ljube Babića, “velikog gospodina sa širokom kulturom, svjetskog intelektualca”, a prvu samostalnu izložbu imao je 1961. godine u Galerijama grada Zagreba. Izložba je nastala na nagovor Miljenka Stančića, na njoj je inaugurirao svoje “oniričko slikarstvo”, a uz nju je sentimenalno vezan, kaže, i zato što je tada upoznao Dragicu Cvek. “Potkraj pedesetih nije bilo papira na bacanje tako da smo štedjeli svaki list”, kaže. “Ti naši papiri bili su ‘umorni’, zgužvani, često stari i puni tragova života. Današnji studenti i slikari ne štede, na raspolaganju imaju gomilu papira i nemaju nikakvih problema s nabavom slikarskog materijala. Ljudi danas imaju puno veće mogućnosti negoli nekad, no veća je i opasnost da se izgube. Današnja likovna scena je bogata, provokativna i agresivna i teško je zadržati stil - moraš imati, kako kažu Belgijci, ‘čavao u glavi’ da opstaneš, a opstati možeš jedino tako da izraziš što imaš u sebi.” Vasilije Jordan je već na akademiji imao veliku želju da slikama izrazi svoj unutarnji svijet. Poslije obaveznih vježbi ostajao je u ateljeu i u kutu sobe radio male nostalgične slike fantastičnog sadržaja, koje su podsjećale na njegovu pradomovinu Sloveniju, iz koje su njegovi roditelji početkom prošlog stoljeća došli u Zagreb. “Većina tih mojih prvih radova danas se nalazi u kolekciji moje kćeri”, kaže. “Da ih ona nije prigrlila vjerojatno bi nestali. Zatim su se javili novi umjetnički pokreti poput Novih tendencija, no moram priznati da ih nisam razumio. Meni je to bilo jako strano. Nastavio sam raditi ono što mi je ležalo u srcu tako da nikada nisam bio u trendu ni u žarištu pozornosti. Čitav život taljigao sam ono što mi je bilo blisko - to mi je bila sudbina.” OKVIR Prigodni kupci Slike bračnog para Jordan uglavnom kupuju obični ljudi za sebe ili kao poklone za vjenčanja ili rođendane. “Situacija se nije promijenila na tržištu umjetnina tokom ovih 40 godina. Slike su se uvijek kupovale prigodno, a manje iz estetskih razloga. Kod nas nema puno kolekcionara i poznavatelja umjetnosti. Tržište nije razvijeno, a kupci ne razlikuju ulja od grafike. Živimo u društvu kakvo smo zaslužili, ali koje nas trpi,” kaže Jordan.email to:Nina Ozegovic