Čitam web stranicu vjeroučitelja Petra Travaša (www.vjerouciteljpetar.com): nakon što se razveo od supruge i civilno oženio, izgubio je licencu da predaje vjeronauk u školi, a ponuđeni posao na benziskoj pumpi odbio je s indignacijom. Tom se mladom teologu prvo dogodila neželjena trudnoća s djevojkom pa se s njom (crkveno) oženio "da ne bi dovodio u pitanje svoj posao", kako je rekao. Nije je ipak volio pa se razveo i oženio s drugom, izazvavši "javnu sablazan". Da je znao da može dobiti otkaz zbog toga što ne živi kršćanski, ne bi ni upisao studij teologije, kaže sada. I traži da i dalje može djecu podučavati. Golemog li nesporazuma: on je mislio da će predavati teoriju, a sada od njega traže praksu; on je mislio da traže teologe, a oni su tražili svece; on je mislio da je moralno oženiti se s nekim radi posla umjesto iz ljubavi, pa se onda rastati, a oni ne; on je mislio da može djeci govoriti da rade onako kako im govori (a ne onako kako radi), a oni misle da to ne može; on je mislio da će proći kao i neki drugi crkveni ljudi koji nisu izgubili posao zbog izvanbračne djece, a oni su mislili da treba proći kao oni crkveni ljudi koji jesu izgubili posao zbog izvanbračne djece. Težak slučaj za hrvatski državni vjeronauk: dečko se upisao ne shvaćajući ozbiljno kanonski propis da mora "sjedočiti kršćanskim životom"; škole opet trebaju mnoštvo vjeroučitelja, a oni su samo ljudi. Budući da sam protiv vjeronauka u školi, ne bih dalje o tom - ja bih se vratio na onu pumpu. Zašto, zbilja, ne bi vjeroučitelj radio na pumpi? Meni taj posao zvuči sjajno za osobu koja želi propovijedati o Bogu, a čujem da je i dobro plaćen. Sveti Kristofor je i postao svet tako što je služio putnicima; ni višak kvalifikacije ne bi smio biti smetnja - znam u Novom Zagrebu teologa koji ima limariju i mogu vam reći da njegovi oluci govore o Božjoj slavi više od mnogih rasprava na latinskom.