Prva asocijacija koja mi je nadošla nakon čitanja romana „Crna Dalija“ Jamesa Ellroya, otvarajućeg djela njegova „L.A. kvarteta“, bio je Dostojevski. Poput velikog Rusa, američki neonoirovac ne mari mnogo za stil koji je neizbrušen, "čoškast", ali osvaja beskrajno intrigantnim likovima, ostrašćenima, opsjednutima vlastitim demonima, od kojih oni središnji pokušavaju koliko je moguće sačuvati plemenite temelje svog bića pred invazijom mračnih slojeva duše. „Crna Dalija“ ima neke veze s „Idiotom“ Dostojevskog kroz priču o dvojici policajaca, novopečenih prijatelja zaljubljenih u istu ženu koja voli obojicu (Bucky Bleichert mogao bi se do neke mjere povezati s knezom Miškinom, Lee Blanchard još više s Rogožinom, kao i Key Lake s Nastasjom Filipovnom), no u Ellroyevu romanu oslonjenom o prostorno-vremenske koordinate i temeljni senzibilitet tvrdokuhanog krimića podjednako je i Hitchcockova upliva (identitetni ambigvitet, psihoanaliza), a ono što je akademska kritika kod Dostojevskog nazivala „bulevarskim“ (tj. trivijalnožanrovskim) sastojcima kao okvirom za analizu mračnih strana ljudske psihe, kod Ellroya prerasta u barokno-sapunsko fabuliranje u kojem je sve moguće, neovisno o uvjerljivosti motivacijske pripreme. Pri tom je zanimljivo da Ellroy svoju divlju maštu blagotvorno nadopunjuje analitičnom racionalnošću, pa prefabuliranost s upitnim karakterizacijskim iskoracima prizemljuje preglednim i preciznim raspetljavanjem iznimno složena zapleta, ljušteći sloj po sloj fabularnih nanosa i nudeći nekoliko svršetaka prije nego što kroz niz obrata dođe do konačnog raspleta. Promatrano u tradiciji kriminalističkog romana, Ellroy je povezao hard-boiled tekovine Hammetta i Chandlera, kojima su atmosfera, likovi i psihološko-moralno problematiziranje uvijek bili važniji od same priče, s tradicijom britanske škole krimića, kako s pustolovnom egzotikom Edgara Wallacea, tako i s hiperacionalnošću Agathe Christie u smišljanju zapleta i njegovu rasplitanju. Svemu tome treba dodati Ellroyevu izrazitu sklonost naturalističko-morbidnom, kao i ironično-kritički odnos spram Hollywooda čijim se naličjem otkriva pornografija, da bi se dobio donekle cjelovit uvid u njegov fascinantan autorski svijet. Zadovoljavajuće prenijeti takav svijet u drugi, filmski medij, vrlo je zahtjevan zadatak, ali Curtis Hanson je prije desetak godina, adaptacijom romana „L.A. povjerljivo“, trećeg dijela „L.A. kvarteta“, superiorno pokazao da ga je moguće ostvariti. Brian De Palma, filmaš daleko uglednijeg statusa, pred istim je zadatkom pokleknuo. Dvije su stvari posebno razočaravajuće u De Palminoj adaptaciji Ellroya. Prvo, on uopće nije shvatio, ili mu nije bilo važno, o čemu se u romanu zapravo radi, koja je njegova središnja tema, i drugo, posve je odustao od Ellroyeva slojevitog, preglednog i uzbudljivog rasplitanja zapleta, gotovo u potpunosti to rasplitanje sabivši u jednu, ne naročito suvislu, sekvencu.

Priča romana i filma otvara se stvaranjem prijateljstva između dvojice policajaca, Buckyja Bleicherta i Leeja Blancharda, koji ubrzo formiraju neobičnu zajednicu s Leejevom nevjenčanom suprugom Kay. Njih dvoje platonski su supružnici jer Lee ljubav odvaja od seksa, dok Kate, usprkos traumatične seksualne prošlosti, čezne za seksualno realiziranom ljubavlju i priliku za nju vidi u Buckyju, otvoreno mu govoreći kako Lee želi da ona i Bucky budu zajedno, ali prešućujući tajnu koju Lee i ona dijele. Ova erotski iznimno intrigantna situacija biva garnirana kriminalnim zapletom - istragom stravičnog ubojstva mlade glumačke aspirantice kojom prvo Lee, a onda i Bucky, postanu opsjednuti. I u romanu i u filmu Bucky je pripovjedač i sva su zbivanja sagledana iz njegove perspektive, međutim dok Ellroyu takva koncepcija omogućuje zadiranje u proturječnu prirodu glavnog lika (Buckyjevo suočenje s vlastitom tamnom stranom i spoznaja da joj se nikad neće moći oduprijeti, uz temeljno opredjeljenje za stranu dobra, glavna je tema romana), De Palma istu koncepciju provodi nedosljedno, a Bucky Bleichart u njegovoj je interpretaciji sveden na tipičnog dobrog dečka koji se malčice poigrao s vatrom, ali je od glave do pete ispravan i naposljetku će se kao svaka zalutala ovčica vratiti svom stadu, tj. pravim vrijednostima.

Zapravo, čini se da je De Palma Ellroyev roman shvatio kao manirističku vježbu iz noirovske poetike, pa je vlastiti film koncipirao kao ogled o stilskim značajkama film-noira. No dok je nekad fascinirao pionirskim postmodernističkim ”kopiranjima” i tumačenjima Hitchcocka, De Palma danas deprimira svodeći značenjski potentnu i ugođajno žestoku smjesu kao što je „Crna Dalija“ na stilizirano bavljenje obrascima film-noira. Prepuštajući se tim obrascima, djelomičnoj noirovskoj mizoginiji i arhetipu suštinski moralnog muškarca, on falsificira Ellroyeva Bleicharta, učinivši ga naposljetku ”pravednim” ubojicom fatalne zavodnice, o čemu u romanu ne može biti ni govora. Bleichart ne može ubiti dvojnicu Crne Dalije jer ona nije gnjusna mračna strana njegove psihe koju želi eliminirati, nego upravo suprotno - utjelovljuje istovremeno nježnu i oštru ljepotu tame, a tako nešto se ne ubija, nego se kao delikatna tajna nosi u srcu. U De Palminu uratku nemoguće je i naslutiti da se Buckyjev duh erotski puni zamišljanjem lezbijskog odnosa Crne Dalije i vlastite ljubavnice (nego ispada da se njemu takav odnos ultimativno gadi), da mu je nakon nekog vremena seks s Kay moguć tek kad na njezinu tijelu zamisli Dalijinu glavu, a dakako da onda u film nije mogao biti uvršten ni dijalog između Buckyja i djevojke koja nije tužna zato što ju otac seksualno želi, nego zato što umjesto nje želi njezinu sestru. Naravno, De Palma je suviše darovit režiser da njegova „Crna Dalija“ ne bi ponudila vizualnu eleganciju i glatki ritam, a nije ni postao toliko erotski sterilan da ne bi bio sposoban kreirati dojmljivu lezbijsku scenu. Također, Josh Hartnett iznenađujuće je uvjerljiv u glavnoj ulozi, Scarlett Johansson milina je gledati, a svaki prizor s briljantnom Hilary Swank pravi je praznik. Ipak, sve to je u konačnici dovoljno samo za bezličnu korektnost, što je daleko manje od onog čemu smo se iz sraza Jamesa Ellroya i Briana De Palme imali pravo nadati.

Ako je De Palma u znatnoj mjeri falsificirao Ellroyev roman, što tek reći za ono što je bestseleru Laure Weisberger učinio David Frankel? „Vrag nosi Pradu“ vjerojatno je najzanimljiviji izdanak chick-lita zadnjih godina, a vjerujem da bi se svidio i klasicima marksizma.

Roman je naime radikalni antikorporacijski iskaz koji se uz nešto natezanja može shvatiti i kao protest protiv kapitalizma samog, a posebno je zanimljiva samosvjesna strategija spisateljice u odnosu na standardne ljubiće kojima i chick-lit suštinski teži. Naime autorica svoju junakinju, mladu diplomanticu novinarstva koja prvo radno iskustvo stječe u redakciji najprestižnijeg svjetskog modnog časopisa, provodi kroz nemilosrdni žrvanj arogantne i silno moćne glavne urednice, da bi ju na kraju dovela do vrata čije bi otvaranje trebalo pokazati kako su sve njezine patnje bile opravdane: da je grozna šefica zapravo dobra osoba i da će junakinja biti nagrađena poslom koji je uvijek željela te princom na bijelom konju.

Međutim, ta se vrata nikad neće otvoriti - šefica će ostati kučka, a junakinja vrhunski cilj svog postojanja neće naći u muškarcu iz snova, nego će kao emancipirana individualka samostalno pokušati doći do sreće. Što donosi hollywoodska verzija u režiji spomenutog Frankela, kućnog redatelja serije „Seks i grad“? Upravo ono što je roman odbacio: humaniziranu šeficu i junakinju koja u svom sterilnom dečku pronalazi istinskog princa na bijelom konju. Namjesto antikorporacijskog stava, dobili smo tipičnu hollywoodsku ljigu s porukom o pomirenju i suradnji klasa te skladnom suživotu svih ljudi dobre volje. Namjesto istine o ljudima i njihovu društvu - bajku o kapitalizmu koji je samo prividno nepravedan sustav, a zapravo najbolja životna škola koja čovjeka čini čvršćim i boljim. Ako je i od Hollywooda, previše je.

CRNA DALIJA The Black Dahlia, am.-njem.-belg. film noir, 2006.
Redatelj: Brian De Palma
Glumci: Josh Hartnett, Scarlett Johansson, Aaron Eckhart, Hilary Swank
Ocjena: 3 (tri) zvjezdice

VRAG NOSI PRADU The Devil Wears Prada, am. romant. komedija, 2006.
Redatelj: David Frankel
Glumci: Anne Hathaway, Meryl Streep, Emily Blunt, Stanley Tucci
Ocjena: 2 (dvije) zvjezdice

email to:Damir Radic