Zagija poznajem godinama. Obojica smo iz Velike Gorice gdje je on radio kao pomoćni geodet sve do početka 90-ih, kad se s lokalnim policijskim inspektorom Ratkom odlučio da osnuje tvrtku Zara i otvori prodavaonicu oružja Jelen u privatnoj kući u Ulici Slavka Kolara. Početkom rata nisam imao pojma da je preko Sepa Azenića, također Velikogoričanina, došao do Ivan Čermaka, tadašnjeg pomoćnika ministra obrane za nabavu, i ponudio mu da nabavi kamion metaka. Čermak mu je dao šansu i to je bio početak vojne karijere Vladimira Zagorca. Od toga trenutka Zagorcu je samo nebo bilo granica, što mnogi povezuju i s posebnim odnosom njega i pokojnog predsjednika Tuđmana. Malo je poznato da je Zagorčeva majka bila daktilografkinja i tajnica Franji Tuđmanu u Institutu za historiju radničkog pokreta početkom 60-ih, kad se general JNA iz Beograda vratio u Zagreb.

Od sredine 90-ih, nakon osnutka i pisanja Nacionala, postao sam crvena krpa za Tuđmana i HDZ. Vikendom sam dolazio sa ženom i kćeri k roditeljima u Veliku Goricu. Kuća do naše pripada obitelji moga najdražeg, tragično preminulog strica Pepe, čiji je sin, moj bratić Vlado, bio jedan od najbližih Zagorčevih prijatelja i suradnika u MORH-u. Moj Vlado, iznimna poštenjačina, odmah poslije rata otišao je iz MORH-a. Bez ikakvih beneficija i protekcije napustio je HV s obrazloženjem da je rat gotov i da nema više što raditi u vojsci. Mislim da je jedan od rijetkih iz Zagorčeve blizine koji su otišli a da ništa nisu tražili ni dobili.

Kako su obojica iz Gorice, njihove su se obitelji družile, ali prilikom tih nedjeljnih druženja Zagi me nikad nije pozdravio. A bili smo udaljeni samo pet-šest metara jedan od drugoga. Od straha da ga netko iz tadašnje HDZ-ove vlasti ne bi optužio da se družio sa mnom ili mojom obitelji, okretao je glavu od mene i pravio se da me ne vidi. Ja sam znao preko ograde razgovarati sa svojm bratićem, on bi sjedio pokraj njega u dvorištu i pretvarao se da me ne vidi i ne čuje. Kad sam vidio kakva su pravila, i ja sam se pretvarao da ne vidim njega, kako mu ne bih slučajno priuštio neugodnost. I to je tako trajalo godinama. Zapamtio sam ga i po tome što je često k mom Vladi dolazio Petračevim posebno izrađenim Brabus Mercedesom s 500 KS. Kad je sjeo u sportski, "nabrijani" dvosjed, kako bi impresionirao sve susjede, dao mu je gas do daske kako bi mu se gume zadimile i zacviljele te ostavile tamni trag na asfaltu. Ljuljajući zadnjim krajem Brabusa, poletio bi poput strijele i već bi za nekoliko sekundi bio na brzini od 200 kilometara na sat. Kad je na čelo MORH-a 1998. došao Andrija Hebrang, odmah je htio s mjesta pomoćnika otjerati Vladimira Zagorca. Optužio ga je za niz malverzacija te više nije htio za njega ni čuti. U tom trenutku zajednički prijatelj me zove i prenosi Zagijevu poruku da bi se htio vidjeti sa mnom. U prvi sam trenutak odbio, ali na cviljenje toga prijatelja na kraju sam ipak pristao. Kako je Zagi bio u užasnom strahu, našli smo se usred zime u podrumu prijateljeve vikendice na moru. "Hrabri" Zagi držao se kao da se između nas nije ništa dogodilo i kao da smo se godinama družili svakog vikenda. Molio me tada za svu pomoć i podršku koju mu mogu pružti da ostane na položaju pomoćnika ministra. Prestrašen i jadan, manji od makova zrna, ni sjena onog bahatog Zagorca, smilio mi se i obećao sam mu da ću mu pomoći koliko mogu.

Nakon dva mjeseca Hebrang je smijenjen s položaja ministra, a Vladimir Zagorec ostao je na svom. Kako su se približavali izbori 2000. i slabila moć HDZ-a, Zagi je nastojao biti u sve boljim odnosima sa mnom. Čak se na primanju kod američkog ambasadora Montgomeryja 1999., vidjevši kako ministar obrane Pavao Miljavac sa mnom normalno razgovara, odvažio na nemoguće, procijenivši da je klima za to sazrela. Počeo je sa mnom komunicirati pred svima, čak se usudio sa mnom fotografirati. O njegovu strahu nakon izbora 3. siječnja 2000. ne želim ovom prilikom pričati. Zvao me i dolazio k meni u pub blizu redakcije, samo s jednim pitanjem - što će biti s njim? Nisam mogao vjerovati da se odrasli čovjek toliko boji. Poput psihoterapeuta učinio sam sve da ga oslobodim straha i umirim. Danas mi je jasno i zašto se bojao. Da sam to tada znao, nisam siguran da bih ga mogao umiriti na tako cool način.

email to:ivo.pukanic