11.10.2006. / 07:45

Autor: Igor Koruga

HRVATSKI JAZZ SABOR 2006

Renato Rožić - tragovima Bacha do sebe samoga

Zagreb, 05. listopada 2006., BP Club

Renato Rožić sigurno je jedan od mnogih entuzijasta iz našeg susjedstva kojeg je ljubav prema glazbi i interes za usavršavanjem odveo izvan lijepe naše. Ljubav prema glazbi pojavila se ranih osamdesetih godina u roditeljskom domu gdje je odrastao uz uz oca (jazz) kontrabasista. Iz tadašnje nevelike zagrebačke skupine jazz(rock) zanesenjaka zajednički interes pronašao je u pojedincima poput Krune Levačića, Saše Nestorovića, a kasnije i Ivana Kapeca s kojima je rado muzicirao i eksperimentirao čak i u vlastitom domu.

Trenutno nastanjen u Kölnu bavi se proučavanjem klasične i jazz glazbe i mogućnošću njihove sinteze na osobit i moderan način. Ne zatvarajući uši niti pred sveprisutnim etno (world music), funk i rap motivima, gradi zanimljiv stil uokviren u smislenu strukturu koju određuje definicija glazbene umjetnosti.

Jazz - Sebastian Bach

Obradama suita za violončelo broj 2 (BWV 1008), 5 (BWV 1011) i poznatog korala (BWV 147) ¨Herz Mund Tat und Leben¨ J. S. Bacha, Renato Rožić predstavio se zagrebačkoj publici naklonjenoj jazz i ¨ozbiljnoj¨ baroknoj glazbi. Bilo je tu i autorskih skladbi, te raznih glazbenih skica kao nagovještaja budućih skladateljskih ostvarenja.

Uplitanjem ritmičke pratnje Raula Sen Gupte, svirača tabla, i tradicionalnog plesa (zveketa orijentalnih ukrasa na tijelu) indijske plesačice Sorojini, Rožićev glazbeni slog dobio je na atraktivnosti i otvorenom izrazu ne gubeći pritom smisao i temeljnu orijentaciju svojevrsne meditacije na čvrstu osnovu Bachova rukopisa. Upravo taj rukopis kao odličnu podlogu za swinging prepoznali su brojni glazbenici u povijesti jazz glazbe kao primjerice John Lewis (MJQ), Jacques Loussier, The Swingle Singers, Thomas Gabriel (Trio), Eugen Cicero i drugi.

Što je s Renatom? Što on nudi novo?

Renato Rožić kao vrsni instrumentalist, skladatelj i aranžer svojski pokušava pronaći u sebi svojevrsnu reakciju i razumijevanje onoga što svira. Upravo zato njegova glazba i ima introspektivnu auru i pomalo zatvoren i egoističan izraz.

Ono što se čuje i sam čin slušanja ovdje su u stanovitom raskoraku. Rožićeva izvedba može se doživjeti blijedom i nezanimljivom ukoliko se slušatelj ne prikloni autorovom ¨tihom¨ svijetu bujne i maštovite solističke logike. Sigurno je iznimno teško, čak i na vrhunskoj elektro-akustičnoj gitari (Gibson ES-175), dočarati ljepotu, šarm i blagost timbra možda najljepšeg gudačkog instrumenta, te čestog suzvučja para susjednih žica s kojima Bach tako dobro i simptomatično ocrtava svo bogatstvo i razvoj harmonijskih struktura.

Upravo ovdje se uočava bitan pomak u Rožićevu sviranju u odnosu na sigurno daleko zvučnija i (komercijalno) uspješnija već navedena imena. Takav recept, iako prilično riskantan (umjetnost je ipak reakcija javnosti), istovremeno je i spoj velikog izazova i višestruke koristi za samog glazbenika koji osjetno vuče jezičac vage umjetničkog djelovanja na svoju stranu.

Vlastiti izraz kao najveća uspješnica

Sigurniji put je sviranje poznatih tema u obliku teme s varijacijama koje su u većem ili manjem otklonu od izvorne partiture. Većina slušateljstva uglavnom pozdravlja navedeni pristup, najčešće zbog straha od nepoznatog (izazovnog za razumijevanje), pretjeranog ¨mentalnog komfora¨ i/ili razumijevanja glazbe kao zabave i kulise za opuštanje.

Ne mislim pritom da je glazba Renata Rožića kompleksna, nejasna i konfuzna. Naprotiv, njegov je izraz uvijek vrlo jasan, transparentan i stilski ujednačen i upravo TO je najveća uspješnica njegova nastupa.

On ima ¨svoju glazbu¨. Tempa, teme, modulacije, promjene glazbene fakture i veza među njima nisu samo zapisane u knjižici glazbene partiture iz koje Rožić iščitava vlastitu inspiraciju. One se osjećaju i čuju! Prioriteti koji proizlaze iz slušanja glazbe bilo u kojem kontekstu ovdje su apsolutno ispoštovani. Stoga nije teško uočiti činjenicu da se Renato Rožić nalazi na svom pravom razvojnom putu. Autentičnom, što je danas rijetkost, inspirativnom i nadasve zatjevnom.

Orijentalni (pri)zvuk

Autorski dio koncerta počeo je orijentalni dvojac u izvedbi jednostavnog ritamsko-pjevnog uvoda kojem se nakon izvjesnog vremena pridružio zagrebački gitarist. Tu su primjetne modernije forme sola i potpuna sloboda glazbenog pristupa savršenog za scensko izvođenje. Komunikacija gitare i tabla koje su nerijetko prerasle ritmičku podršku i postajale ravnopravni instrument, bila je suptilna i šarmantna. Na poticaj samog Boška Petrovića (logična sklonost udaraljkašima) s njegovog ¨strateškog¨ stola, Raul Sen Gupta iskazao se u zahtjevnoj solo točki uvijajući dlanovima osjetljive bubanjske membrane i spretno i osjećajno ¨kvrckajući¨ prstima po njima. Raznovrsni zvukovi protezali su se od onih tipičnih za table, gotovo metalnih, do drvenih, hučnih, čije su visine i zvuk mijenjane napetošću membrane napravljene od riže (!).

Sumnje prerasle u oduševljenje

Većina publike koja je ostala do samog kraja koncerta upoznala je glazbu Renato Rožić Consorta (kako on sam naziva skupinu s kojom nastupa) i nagradila izvođače burnim pljeskom. Možda su na samom početku mnoga lica bila skeptična i pomalo iznenađena Rožićevim nastupom, no svakim slijedećim tonom sumnja u ¨samo još jedan novi¨ (pre)slobodni jazzerski izraz vidno je nestajala.

Nije li baš to ono najzanimljivije što se može doživjeti tijekom jednog koncerta?

mail to:Igor Koruga

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika