Objavljeno u Nacionalu br. 570, 2006-10-16

Autor: Nina Ožegović

PRVI ŽENSKI VODIČ

Tko su žene koje su stvarale Zagreb

'Ženski vodič kroz zagreb', knjiga Meandra i udruge B.a.B.e. upravo izašla iz tiska, jedinstveno je izdanje koje istražuje žensku povijest Zagreba, od prve 'coprnice' do Milke Planinc

Prve službene studentice Zagrebačkog sveučilišta Milica Bogdanović, Milka Maravić i Vjera TkalićPrve službene studentice Zagrebačkog sveučilišta Milica Bogdanović, Milka Maravić i Vjera Tkalić 'Mi nismo povjesničari i ovo nije povijesna knjiga nego istraživačko-umjetnički projekt, kojim smo željeli ispričati žensku povijest Zagreba. Zapravo, htjeli smo otrgnuti zaboravu biografije žena, koje su stvarale svakodnevnicu grada, od Bare Kramarić, prve žene ‘vještice’, koja je potkraj 1699. godine optužena za copranje, preko prve mlinarice, prve avijatičarke, prve primalje i prve telefonistice, do prve premijerke bivše Jugosavije Milke Planinc, koja je na toj dužnosti bila od 1982. do 1986.”, izjavila je Barbara Blasin, koautorica prvog “Ženskog vodiča kroz Zagreb”, koji je nedavno objavljen u izdanju izdavačke kuće Meandar i ženske udruge B.a.B.e. Objavljivanje vodiča odmah je izazvalo veliku pozornost javnosti, jer se u sklopu projekta održalo nekoliko akcija: postavljeno je 28 štandova s promo materijalom o zaslužnim ženama, dakle, označene su nove tzv. ženske lokacije, a potom se potpisivala peticija, kojom se zagovara trajno i javno obilježavanje uspomene na heroine svakodnevnice. “Ženski vodič kroz Zagreb” je svojevrsni bedeker, koji na tragu klasičnog turističkog vodiča na 262 stranice donosi kratke i zanimljive priče o zaslugama 27 danas gotovo nepoznatih ili zaboravljenih žena, te Ženske grupe Trešnjevka kao prve feminističke organizacije u Hrvatskoj. Pisan je jednostavnim jezikom, uz mnoštvo poučnih i većini nepoznatih povijesnih detalja, često namjerno izbrisanim političkim diktatima, a pruža kronološki pregled “paralelne, alternativne povijesti Zagreba”, u kojoj su protagonisti bile - žene. Posebna vrijednost knjige su stare fotografije, pronađene u arhivima, tako da čitatelji mogu steći i vizualnu predodžbu o ženskoj povijesti Zagreba. Autori vodiča, fotografkinja Barbara Blasin i novinar Igor Marković, radili su na projektu, paralelno uz svoj posao, nekoliko godina, a sve je započelo nepretenciozno “kao niz urbanih intervencija i obilazak po tzv. ženskim lokacijama na Urban Festivalu 2002. godine u sklopu promocije novih turističkih ruta kroz Zagreb”.

Barbara Blasin je diplomirala dizajn na Arhitektonskom fakultetu, smjer grafika, a već se nekoliko godina uspješno bavi fotografijom. Svoje je radove izlagala na nekoliko izložbi, a novinara Igora Markovića je upoznala u Arkzinu, nekadašnjem dvotjedniku pokrenutom 1993. godine u sklopu Antiratne kampanje, te koji je u devedesetima bio najveći promotor cyber teorije i kulture. Marković se među prvima u Hrvatskoj bavio fenomenologijom interneta, a 1999. godine objavio je knjigu “Cyberfeminizam” u izdanju Ženskih studija, prvu takve vrste u svijetu. Kasnije je bio urednik biblioteke Arkzina. Važnost vodiča je u tome što donosi, uz biografije, i društveni i politički kontekst razdoblja tako da čitatelj može saznati ne samo imena zagrebačkih “vještica” nego i mnoštvo detalja o tadašnjim sudovima. Naime, njezin slučaj je zanimljiv jer označava prijelomnu točku u službenim dokumentima: sve do početka 19. stoljeća, kako navode autori, žene su se vrlo rijetko pojavljivale u službenim dokumentima, uglavnom kao udovice i tokom ostavinskih rasprava, no potkraj 17. i tijekom 18. stoljeća, kada su zbog inkvizicije održavana brojna suđenja “vješticama”, njihov se broj naglo povećao.

Također, kad autori spominju prve službene studentice Zagrebačkog sveučilišta Milicu Bogdanović, Milku Maravić i Vjeru Tkalić, koje su upisale studij 1901. godine, odmah nakon što im je to bilo omogućeno kraljevskim dekretom, donose i informaciju o tadašnjim europskim trendovima u obrazovanju žena na početku 20. stoljeća. Tako možemo pročitati informacije o Ženskom liceju, Zagrebačkoj akademiji i školskoj reformi, te da je čak 35 posto studentica izabralo prirodne znanosti, koje su tada bile u sklopu Filozofskog fakulteta. Zanimljivo je da je na kraljevski dekret prvi reagirao Filozofski fakultet, dok su ostali fakulteti svoja vrata otvorili studenticama tek nakon Prvog svjetskog rata. Možda to iz današnje perspektive izgleda vrlo konzervativno, no Zagreb je slijedio europske trendove sa sasvim malim zakašnjenjem. Bečko sveučilište, primjerice, otvoreno je ženama tek 1897. godine, znači, samo četiri godine prije nego što je to učinilo zagrebačko. Znači, vodič ne daje samo plošni prikaz života žena nego kontekstualizira njihovu ulogu, status i značaj u Zagrebu u određenim vremenskim razdobljima, a često pruža i paralele s ostalim, najčešće bečkim, sredinama. No, možda je najvažnija namjera vodiča, kako u predgovoru objašnjava Vesna Kesić iz Vladinog ureda za ravnopravnost spolova, da žene ponovno osvoje mjesto u javnom prostoru, odnosno, da Zagreb mapira “her story”, koja je nepoznata, za razliku od poznate “his-story”. Naime, početkom devedesetih, piše, iz javne memorije grada izbačene su preko noći antifašističke heroine Drugog svjetskog rata, primjerice, škola Anke Butorac dobila je ime ustaškog doglavnika Mile Budaka, Nada Dimić nestala je i kao ime i kao sinonim za tekstilnu industriju, a sličnu sudbinu doživjele su Ljubica Gerovac, Dragica Končar, Klara Zetkin i Rosa Luxemburg. Međutim, sjećanje na muške kolege ipak nije u potpunosti izbrisano - Rade Končar i Josip Kraš ostali su barem kao brandovi proizvoda. Autori “Ženskog vodiča kroz Zagreb” projekt su započeli 2002. godine na Urban festivalu, a već su ga iduće godine predstavili na izložbi u Galeriji Nova, no tada nisu ni slutili da će njihov istraživački i umjetnički projekt jednog dana biti pretočen u knjigu. Građu su sakupljali prekapajući po arhivima i muzejima, primjerice, Poštanskom i Sportskom muzeju, te Muzeju grada Zagreba, zatim čitajući stare novine i časopise te privatnu korespodneciju, a važan izvor informacija bili su antikvarijati i razgovori sa živim ljudima. “Na Urban festivalu 2002. godine predstavili smo projekt sa svega šest žena: ispred zgrada koje su važne za njihov rad, postavili smo štandove s promo materijalima o životima tih žena i zatim smo putem peticije zapitali građane što misle o ispisivanju nepoznate ženske povijesti Zagreba”, objasnila je Barbara Blasin. “Projekt se već iduće godine proširio na 12 žena kada smo u Galeriji Nova postavili info punkt i tada su nam mnogi sugerirali da napravimo ženski vodič kroz povijest Zagreba. Poslali smo prijavu Meandru i Gradskom uredu za kulturu i - prošli.” Govoreći o kriterijima, Barbara Blasin je izjavila da su birali prvenstveno nepoznate žene, zatim one koje su obavljale tzv. ženska zanimanja, no uključili su i one koje su se ohrabrile i zakoračile u klasičan “muški posao”. Tako je svoje mjesto u bedekeru našla prva zagrebačka primalja Barica Kabalini, registrirana 1786. godine, te prve telefonistice u Schwarzovoj telefonskoj centrali - Betika Rihtarić, Izidora Sekulić i Viktorija Soronijević. Slučaj prve pilotkinje Katarine Matanović pokazuje kako je politika izbrisala njezino ime. Naime, ona je bila prva žena vojni pilot, imala je čin poručnika, ali je služila u sastavu Zračnih snaga NDH.

Nakon Drugog svjetskog rata optužena je za špijunažu i više od 50 godina o njoj se ništa nije znalo, a umrla je u Zagrebu 2001. godine. Barbara Blasin je napomenula da su izbjegavali umjetnice, jer su one ipak i u to vrijeme bile eksponirane u javnosti. Važan im je bio kornološki slijed, pa tako nakon prve zagrebačke “vještice” registrirane u sudskim analima, Barice Kramarić, slijedi grofica Judita Petronila Zrinska, kći bana Petra Zrinskog, koja je bila predstojnica samostana klarisa u Opatičkoj 20 u sklopu kojeg se nalazila djevojačka viša škola. Njezina je uloga značajna po tome što je početkom 18. stoljeća ukinula pravilo da se polaznice te škole moraju obvezno zarediti pa je za vrijeme njezinog mandata Zagreb dobio prvu pučku školu za civilne žene. To je bio revolucionaran podvig jer su sve do kraja 17. stoljeća jedino žene iz plemićkih obitelji mogle stjecati naobrazbu i to kod privatnih učitelja ili u nekom od samostana. Vodič se nastavlja pričom o prvoj zagrebačkoj mlinarici Barbari Kovačić, zatim prvoj dimnjačarki, “raufangkererici”, Uršuli Volf i prvoj primadoni Sidoniji Erdody Rubido, koja je potjecala iz mađarske plemićke obitelj. Grofica Erdody je s nepunih 14 godina na koncertu u Streljani 1833. godine otpjevala splet popijevki na hrvatskom jeziku, između ostalog i budnicu “Još Hrvatska ni propala” Ferde Livadića i Ljudevita Gaja. Vrhunac njene karijere smatra se nastup u ulozi Ljubice u operi “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog. Bila je osnivačica Hrvatskog glazbenog zavoda, a ovjekovječena je i na svečanom zastoru HNK “Hrvatski preporod” Vlaha Bukovca na kojem je naslikana, uz sve vodeće Ilirce, u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Svoje mjesto su našle i aktivistice ženskih prava, od učiteljice Marije Jambrišak, koja je 1871. godine na učiteljskoj skupštini u tadašnjem kazalištu na Markovom trgu vatreno zatražila jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene, do filozofkinje Blaženke Despot, koja se stotinu godina kasnije “upustila u tada filozofski sumnjiv poduhvat - promišljanje žene kao subjekta u filozofiji”. Nisu zaboravljene ni prva zagrebačka kondukterka Paula Landsky, koja je cijeli radni vijek provela u tramvaju, a umrla je u 101. godini života, te Alma pl. Balley, poznata po tome što je bila prva žena s vozačkom dozvolom.

Tu je i prva školovana profesorica gimnastike Ivana Hirschmann, Židovka, koja je 1943. godine završila u zloglasnom Auschwitzu. Osim što je učenice u ženskom liceju znala oduševiti za razne sportove, primjerice, kriket, kroket i hazenu, Ivana Hirschmann je plijenila osobnošću. “Bila je nježne konstrukcije i niskog rasta, a odijevala se za svoje vrijeme revolucionarno: kaput s istaknutim ovratnikom, uz obaveznu leptir kravatu i kratko podšišanu kosu, posve suprotno tadašnjim standardima koji su ženama nametali dugačku kosu i gotovo viktorijanske haljine”, navode autori. Velik dio bedekera posvećen je ženama znanstvenicama. Tako je dr. Karola Milobar već 1906. godine otvorila prvu privatnu ordinaciju za “bolesti probavnog ustroja i ženske organe” u kojoj je radila sve do smrti potkraj Drugog svjetskog rata. Autori spominju i Vjeru Marjanović Krajovan, prvu ženu, koja je 1928. godine doktorirala iz prirodoslovno-tehničkih znanosti, a tijekom karijere je objavila nekoliko značajnih znanstvenih radova i sudjelovala u osnivanju Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu. Slučaj čipkarice Zlate pl. Šufflay, znanstvenice i muzeologinje, zapravo je paradigma statusa žena u zagrebačkoj povijesti. Bila je prva žena zaposlena u muzeju, prva je napravila etnografsko istraživanje o čipki na terenu u Lepoglavi i zaslužna je za otvaranje čipkarskih škola i tečajeva. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata pala je u nemilost i umrla gotovo zaboravljena “primajući pomoć u hrani od obitelji iz topličkog kraja”. No, njen trud nije bio uzaludan: u Lepoglavi postoji Srednja čipkarska škola, a komad čipke stoji oko 15 tisuća kuna. Barbara Blasin kaže da su svakako željeli uvrstiti i prvu registriranu zagrebačku prostitutku Eugeniju Prelčec, koja je početkom 20. stoljeća radila u jednom od brojnih “bludilišta” smještenih u uličicama uz Tkalčićevu - Mlinarskoj ili Kožarskoj. Osim što je to jedno od tipičnih ženskih “zanimanja”, bez obzira na društvene mijenje i ekonomske sustave, u nekim turističkim vodičima već se spominju zgrade u kojima su u Zagrebu bile javne kuće. Najpoznatije “bludilište” je bila nekadašnja Petrova kupelj u Medvedgradskoj, tada Kožarskoj ulici. Imalo je dozvolu za rad jer se vlasnik pridržavao propisa iz Bludilišnog Pravilnika, kojeg je izdao još 1899. godine načelnik Adolf Mošinski. Ta javna kuća imala je visoki zid oko zgrade i zamagljena stakla, a u Zagrebu je tada bilo registrirano 46 prostitutki. Božena Begović, prva spikerica Radio Zagreba, vrsna prevoditeljica i kći pisca Milana Begovića, jedna je od rijetkih Zagrepčanki koju nije prekrio mrak zaborava. Iako je bila najpoznatija po radijskom radu, u svoje je doba bila poznata po brojnim kulturnim akcijama: osnovala je Društvo hrvatskih književnica, na glumačkoj je školi predavala scenski govor, a osnovala je i Zagrebačko kazalište mladih. Tu je i Štefica Vidačić, prva Miss Zagreba, a kasnije i Miss Jugoslavije te Miss Europe 1927. godine, koja je na natjecanju u Berlinu dobila, uz tu laskavu titulu, i ugovor za snimanje i veliku plaću, što joj je pak omogućilo “brojna putovanja, čajanke u Pešti, Beču i Berlinu”. Informacije o izborima za Miss Zagreba, autori vodiča su pronašli u starim brojevima ženske revije Svijet, koja je i prije 80 godina donosila iscrpne reportaže o tim događajima. U to je doba bilo relativno mnogo izbora za kraljicu ljepote, a oni su ženama omogućavali izlazak iz anonimnosti i ulazak u javni život, dok je brojna publika, kako pišu autori, “željno očekivala nastup budućih zvijezda”. Usprkos tome što umjetnice nisu previše zastupljene u vodiču, svoje zasluženo mjesto dobila je prva primabalerina HNK Mia Čorak Slavenska, koja je u Zagrebu bila desetljećima gotovo zaboravljena. Ona je zbog sukoba s upravom kazališta 1935. godine napustila Zagreb i otišla u Pariz, a kasnije u SAD gdje je bila primabalerina Metropolitana u New Yorku. Uvijek je dobivala nepodijeljene hvalospjeve publike, a ulaznice za njezine predstave u raznim gradovima Amerike bile su rasprodane i po nekoliko mjeseci unaprijed. “Ženski vodič kroz Zagreb” završava pričom o Lei Kraus, jedinoj medicinskoj sestri iz Zagreba, koja je uz 13 liječnica, sestara i sanitetskih radnica iz bivše Jugoslavije, sudjelovala u Španjolskom građanskom ratu, a kasnije je odselila u Izrael. Zanimljiv je i životopis Elvire Kohn, prve ratne fotoreporterke Vjesnika, također Židovke, koja je napravila čuvene fotografije djece i izbjeglica u Topuskom, ranjenika na Petrovoj gori, Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a i skupa na Trgu bana Jelačića nakon oslobođenja Zagreba. U skladu s kontekstom socijalističkog režima, navedena je i peterostruka udarnica u tvornici tekstila Ivančica Ivana Dugorepac, vodeća stručnjakinja za vakuumsku tehnologiju Milena Varićak i osnivačica Odgajateljske škole i komunistkinja Josipa Marinić, kojoj je Antun Branko Šimić posvetio svoju jedinu zbirku poezije “Preobraženja” nazivajuće je Tatjana. To je ime zadržala do kraja života.email to:Nina Ozegovic

Vezane vijesti

Marković nastavlja: 'Papa ima isti stav o homoseksualcima. Ja samo njega...

Marković nastavlja: 'Papa ima isti stav o homoseksualcima. Ja samo njega slijedim'

Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) Vlatko Marković gostovao je na video-cahtu tportala uvjeren kako će pobijediti u skorašnjim izborima za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika