Zoran Ferić Jednog ljetnog popodneva, negdje između 1967. i 1970., mali plavokosi dječak sjedio je na stepenicama koje vode u vrt njegovih roditelja i trgao udove velikom zelenom skakavcu što ga je držao u rukama. Zadubio se u posao u posvemašnjoj tišini, prvo stražnje nožice, onako razlomljene i tanke, pod prstima tanje i od najtanje travke, zatim prednje nožice, pa ticala kao antene. S jednom nožicom nekako se izvukao i dio utrobe, a mali je bio koncentriran i precizan, kao kakav urar ili vaskularni kirurg. Najčudnija je bila tišina; skakavac nije ispuštao nikakav zvuk, pčele nisu zujale, ptice nisu pjevale. Mučenje sirotog kukca trajalo je dugo. Bez udova i napola iščupane utrobe još je bio živ, davao slabašne znakove života, kao ljudi nabijeni na kolac nakon nekoliko sati. I onda je mršavi klinac podigao pogled i vidio kako nad njim stoji žena na čijem je licu prepoznao istinski užas. Klinac sam, naravno, bio ja, a ona žena moja sirota majka koja se prvi put suočila s jezivom stranom onoga što je rodila. Nije me udarila, čak ni podigla glas, samo mi je hladno rekla da bacim skakavca i dođem na ručak. Teško mogu opisati tugu koju sam tada osjetio, tugu što sam razočarao majku i što me pogledala kao najgoru zvijer. Ne znam što je tada mislila, nikada nismo o tome razgovarali.

Međutim, tuga zbog tog ranog razočaranja pojačavala se s godinama, a postala je još teža u godinama i desetljećima kad majke više nije bilo. Možda i zato što se više ništa nije dalo ispraviti i što joj je ono davno ljetno popodne, kad ju je vrag nagovorio da pogleda u što se to tako zadubio njen sinčić kojeg je obožavala, pokazalo da je rodila sadista i nakazu. Patnja skakavca kondenzirala se u moju tugu i tako to traje godinama. Jest da sam i poslije radio svinjarije, češće sam bio zlostavljač nego zlostavljani, ali su se i ta druga zlostavljanja nekako pretvorila u permanentnu grižnju savjesti, potvrđujući izreku da pola života činimo greške, a drugu polovicu se zbog njih kajemo. O tome sam mislio i prošlog tjedna pročitavši u novinama da su dvojica srednjoškolaca pokušala na vješalicu u razredu objesiti svog slabijeg kolegu “kako bi vidjeli je li dovoljno mršav da visi s vješalice”. Objesili su ga za kapuljaču trenirke koja se razderala i tako je ostao živ. Mnogi su se čitajući o tom događaju zgražali i s nevjericom govorili o sve težem nasilju među djecom. Međutim, prije dvadesetak godina to uopće ne bi bila novinska vijest i sama činjenica što to sada jest pokazuje neki napredak svijesti, društva i medija. Pa iako je nasilja među djecom bilo oduvijek, čini se da ipak danas stvari postaju sve alarmantnije. Upravo je kod djece moguće naći čisti, nepatvoreni sadizam, užitak i znatiželju koji su povezani s mučenjem drugih bića.

To kod djece nije kamuflirano ideološkim, vjerskim, političkim ili ostalim razlozima zbog kojih ljudi jedni druge pale, kolju, nabijaju na kolac ili guše u plinskim komorama. Djecu nerijetko zanima ono neposredno: kakav je skakavac bez nogu, ili kako je to kad mršavi dječak visi s vješalice. Iako je zlostavljanja bilo oduvijek i oduvijek su jači tukli slabije, a zlobni se rugali drugačijima, čini se da su te igre danas postale toliko nasilnije i opasnije koliko je nasilnije i samo društvo u kojemu djeca žive. Svađa oko parkirališnog mjesta ili nasilan susret na semaforu prije 20-30 godina puno su rjeđe završavali pucnjavom i prostrijeljenim glavama nego danas. I prije su patili razredni klauni, a školskim oriđinalima namještale su se komične i ponižavajuće predstave, ali razredi su ipak bili više cjeline nego danas. Postojala je jača svijest o pripadnosti školi i razredu, sukobljavali su se klinci iz raznih škola i raznih kvartova. Često i vrlo grubo, praćkama, zračnicama ili pendrecima, ali čini se da su djeca manje mučila jedna drugu unutar tih skupina. Pa ako su ondašnji sukobi pubertetlija ponekad sličili na rovovski rat, danas to sliči na najgori oblik građanskoga rata ili rata svih protiv sviju. Prije su razredi štitili i svoje razredne budale, ako bi ih pokušao maltretirati netko izvana, svi bi ih složno branili, kao da kažu: oprostite, molim, on je naš i pustite ga. Samo ga mi možemo ismijavati, lemati, gaziti. Ma koliko to apsurdno zvučalo, i to je bila neka solidarnost, osjećaj zajedništva. Danas ni toga nema. Djeca se gaze i vrijeđaju uzajamno do te mjere da to već postaje degutantno, a život u svijetu koji kreiraju teško je moguć. Doba sarkazma, sebičnosti i ruganja kontaminiralo je djecu toliko da su naučila strategije fizičkog i psihičkog maltretiranja, ali time nisu postala ništa manje ranjiva kad netko zlostavlja njih. Neprestano nanose bol jedno drugom, a svoju okolinu čine sličnom turskom zatvoru ili nekoj našoj verziji Oza.

U takvoj situaciji nužno je poučiti žrtve efikasnim strategijama samoobrane kako njihova bespomoćnost više ne bi dražila zlostavljače i kako bi u svakom trenutku znala da ih za zlostavljanje može sustići odmazda. Ionako su obično kukavice. I drugo, valja osvijestiti društvo i učiniti ga osjetljivim za problem, a svakog pojedinca navesti da reagira kad vidi nasilje. Pogotovo ako radi s djecom. Sankcije za zlostavljače moraju svakako biti jasnije i oštrije, a to moraju omogućiti i Ministarstvo prosvjete i pravosudni sistem. Međutim, što god da se dogodi zlostavljačima koji su objesili svog školskog druga, a nadam se da će im se dogoditi nešto prilično oštro, želim svakome od njih i da se sjeća tog svog čina sa stidom i grčem u želucu doživotno, kao što se ja sjećam onoga skakavca.email to:Zoran Feric