Slaven Bilić Nakon pobjede nad reprezentacijom Engleske, hrvatski izbornik Slaven Bilić slavi se u javnosti i prikazuje kao osoba kojoj je u životu sve išlo od ruke. Osim što je atipičan izbornik, činjenica je da su pobjede nad Italijom, Andorom i Engleskom prvi Bilićevi uspjesi u posljednjih osam godina. Naime, nakon osvajanja trećeg mjesta na SP-u u Francuskoj, Bilićev poslovni život nije bio osobito uspješan. Zbog ozljede je morao napustiti Everton a ubrzo i igranje nogometa, a kada je 2000. s mjesta izbornika smijenjen Miroslav Blažević, želio je postati izbornik, što je Vlatko Marković blokirao tvrdnjom da nema trenersku diplomu. Tada je želio investirati u izgradnju staračkih domova, ali su mu po Dalmaciji nabijali cijene zemljišta, što ga je natjeralo da se povuče iz posla. Umjesto toga, investirao je 750 tisuća DEM u Hajduk zajedno s Bokšićem, Štimcem i Asanovićem. Kratko vrijeme bio je trener Hajduka, ali nije osvojio prvenstvo Hrvatske. Posvađao se sa Štimcem oko investicija u omladinsku školu Hajduka i povukao se iz kluba. Prije dvije godine postao je izbornik mlade hrvatske reprezentacije, ali se nije uspio plasirati na lanjsko europsko prvenstvo.

Uz sve to, 2005. operirao je uz dosta komplikacija leđa zbog uklještenja diska pa se prestrašio da neće moći hodati. Ove godine konačno je postao izbornik i za početak mu je Večernji list podmetnuo priču o bračnom preljubu. Kada se nabroje svi ti neuspjesi, čudno je kako Bilić nije još više, emocionalnije i euforičnije proslavio pobjedu nad Engleskom. Sredinom 90-ih sve je izgledalo idealno u životu Slavena Bilića. U siječnju 1996. prešao je iz njemačkog Karlsruhea, gdje je bio kapetan momčadi, u engleski West Ham. Karlsruhe ga je kupio od Hajduka 1993. za 1,2 milijuna DEM a prodao ga je za 1,6 milijuna funti, što je tada bio najveći novac koji je West Ham ikad isplatio za nekog nogometaša. Odmah je postao ljubimac medija koji su bili iznenađeni da nogometaš iz Hrvatske može odlično govoriti engleski te k tome biti diplomirani pravnik. “Mene je pokojna baba s četiri godine vodila u sveučilište ‘Đuro Salaj’ na učenje engleskog jezika”, svojedobno nam je Bilić objasnio odlično znanje engleskog. Što se tiče diplome s pravnog fakulteta, on uopće nije namjeravao studirati pravo iako mu je otac Ivan bio dekan fakulteta. “Pravo me nikada nije zanimalo. Želio sam studirati nešto vezano za matematiku ili arheologiju jer me privlačilo istraživanje. Budući da sam se bavio nogometom, jedina dva fakulteta koja sam u Splitu mogao studirati izvanredno bili su pravo i ekonomija. Upisao sam pravo samo zato što je bilo blizu moje kuće i zato što je zgrada izgledala kao zgrada fakulteta. Zgrada ekonomskog fakulteta je nikakva. To nema veze s mojim ocem jer je on predavao i na ekonomskom fakultetu”, objašnjavao je Bilić koji je prve dvije godine fakulteta završio vrlo lako jer je igrao u Primorcu iz Stobreča. Na trećoj godini vraćen je u Hajduk, a tada mu je bilo glupo prekinuti studiranje.

Njegova supruga Andrijana, s kojom se vjenčao 1993., također je završila pravo i po njegovim tvrdnjama bila je mnogo bolja studentica od njega. Takav intelektualac, a k tome i odličan obrambeni igrač, dobio je u Londonu priliku da napiše poneku kolumnu za Daily Telegraph, često su ga intervjuirali a u Londonu je mogao stalno posjećivati koncerte rock sastava koje je obožavao. Njegovo glorificiranje Iron Maidena, jer je u to vrijeme bio sklon heavy metalu, poklopilo se s time da su članovi Iron Maidena na čelu s osnivačem Steveom Harrisom fanatični navijači West Hama. “Sjećam se da mi je nakon jedne domaće utakmice suigrač rekao ‘Slavene, netko te želi upoznati’. Mislio sam da se radi o nekom navijaču koji želi autogram. Iziđem iz svlačionice a ispred mene stoji Steve Harris. Drhtao sam kada sam ga vidio, pa ipak je to bio Steve Harris. Međutim, tada sam vidio da se i on ukočio. Samo je rekao ‘moj Bože, Slaven Bilić’”, prepričavao je Bilić tu anegdotu. Nakon što su se upoznali postali su prijatelji a Harris ga je svake godine pozivao da im se pridruži na ljetnoj turneji. Nije to bio jedini susret s nekom glazbenom veličinom. Jednom prilikom, za održavanja dobrotvorne aukcije na kojoj se prodavao njegov dres, Bilić je primijetio da aukciji prisustvuje Bill Wyman, bivši basist Rolling Stonesa. Bilić mu je prišao, upoznao se s njim i rekao da je cijelog života želio biti rock glazbenik na što mu je Wyman odgovorio kako bi on sve dao za poneku utakmicu u dresu West Hama. “Ja ni dandanas nisam siguran da je on znao s kim razgovara, ali neki ljudi su mi tada u Londonu rekli kako je Wyman veliki navijač West Hama te da je i te kako dobro znao da priča sa Slavenom Bilićem”, rekao je Bilić.

U siječnju 1997. Biliću se rodio sin Leo a na ljeto je potpisao za liverpoolski Everton, jedan od pet najvećih engleskih klubova. Transfer je iznosio 4,5 milijuna funta a Bilić je igrao za mjesečnu plaću od 27 tisuća funta. Nije mogao ni sanjati da će tim potpisom početi njegovi problemi. Naime, Everton je odigrao lošu sezonu a kako su početkom 1998., u drugom dijelu sezone, počeli njegovi problemi s kukom, i sam je Bilić igrao slabo. Već tada, nakon samo jedne sezone, Everton je želio prodati Bilića, ali budući da je Hrvatska u ljeto 1998. osvojila treće mjesto na SP-u, odlučeno je da se Bilić zadrži. Problem je bio u tome što je Bilić odigrao SP pod injekcijama. “Prije SP-a u Francuskoj posjetio sam u Cambridgeu najvećeg svjetskog medicinskog stručnjaka za probleme s kukovima. Pitao me kako mislim igrati s takvim kukovima”, objasnio je Bilić svoju tadašnju situaciju. U sljedeće nepune dvije sezone Bilić je za Everton odigrao samo pet utakmica i čelnici kluba odlučili su ga u ožujku 2000. pustiti jer s takvim kukovima nije mogao izdržati napore prve engleske lige. Čak 28 mjeseci prije njegova isteka raskinut je ugovor s Bilićem te mu je isplaćeno milijun funta. Da je odradio ugovor do kraja, zaradio bi dva milijuna funta.

U to vrijeme Bilić se zamjerio navijačima Evertona. Prvo je u rujnu 1999. odigrao jedno poluvrijeme utakmice Hrvatska - Irska u kvalifikacijama za europsko prvenstvo, a 48 sati nakon raskida ugovora s Evertonom potpisao za Hajduk, i sve to kao igrač koji više ne može trčati. Bilić doista nije mogao trčati, odigrao je tek nekoliko utakmica za Hajduk i u ljeto 2000. objavio da završava igračku karijeru. Miroslav Blažević je s reprezentacijom loše počeo kvalifikacije za SP 2002., zbog čega je smijenjen, i u listopadu 2000. Slaven Bilić, sa 32 godine, prvi put je objavio da želi biti izbornik hrvatske reprezentacije a da do tada nije trenirao ni jedan klub. Međutim, stručna komisija HNS-a objavila je da izbornik ne može biti onaj koji nema višu trenersku školu. Uzalud se Bilić pozivao na primjere Beckenbauera, Vollera, Platinija i Rijkarda, izbornike koji nisu imali diplomu trenerske škole. Dapače, Bilić je tada rekao: “Ne mislim se baviti trenerskim poslom. Ali to po meni apsolutno ne znači da u ovom trenutku ne bih mogao ovako ad hoc preuzeti vođenje reprezentacije.” Njegova argumentacija nije prihvaćena, izbornik je postao Mirko Jozić, a Bilić je odlučio upisati višu trenersku školu i, iako su mu nudili da nastavi igračku karijeru u SAD-u, posvetiti se privatnom biznisu. Ujedno, uz pomoć dr. Darka Novosela iz Varaždina, Bilić se u to vrijeme oslobodio mucanja jer se Novosel, poznati logoped, koristi posebnim terapijskim metodama priznatim u svijetu. Bilić je početkom 2001. odlučio otvoriti menadžersku agenciju “Nane Sport” koju je ubrzo prepustio svom bratu, tri godine starijem Domagoju Biliću. Nane je Slavenov nadimak od malena. Istodobno je želio početi graditi lanac suvremenih umirovljeničkih domova, onakvih kakve je viđao u Liverpoolu. Problem je nastao kad je tadašnji splitski gradonačelnik Ivica Škarić to javno objavio kao primjer kvalitetnog investiranja sportaša. Tada je cijena građevinskog zemljišta za Bilića je podvostručena, valjda po onoj hrvatskoj “to njemu nije problem platiti”.

Sljedeća investicija bilo je ulaganje u Hajduk, kad su Štimac, Asanović, Bokšić i Bilić s ukupno 3 milijuna DEM spasili Hajduk od bankrota. “Mislili smo da ćemo se jednog dana naplatiti dionicama kluba”, rekao je Bilić koji je s ostalim ulagačima želio biti član upravnog odbora Hajduka. No kako je potkraj 2001. smijenjen Nenad Gračan, trener Hajduka, Bilić je pristao postati trener. Mislio je da će to biti privremeno, samo četiri utakmice, ali su ga igrači nagovorili da ostane do kraja sezone. “Na kraju smo bili drugi, ali za Hajduk je sve osim prvog mjesta neuspjeh. No atmosfera u svlačionici je bila odlična, gotovo svi igrači došli su mi pjevati ispod balkona moje kuće kako bih ostao trener. Ali situacija u klubu je bila loša, osjetio sam da ne bi bilo pametno da ostanem”, rekao je poslije Bilić koji je 2002. odlučio upisati dvogodišnju višu trenersku školu jer je, kako je rekao, osjetio da mu nogomet nedostaje. Bilić je, zajedno s Asanovićem, završio višu trenersku školu, polazio trenerske tečajeve kod svjetski poznatih trenera kao što su Marcelo Lippi i Arsène Wenger, te se posvetio istraživanju uloge psihologije u razvoju nogometaša. Nakon dvije godine školovanja, za vrijeme kojeg je u proljeće 2003. dobio kćer Alani, Bilić je u ljeto 2004. postao izbornik mlade reprezentacije a Asanović pomoćnik. Sve je krenulo dobro u kvalifikacijama za EP, Bilić je rekao: “Osim plasmana na EP, ništa se drugo ne bi moglo smatrati uspjehom”, a to se upravo i dogodilo. Hrvatska nije otišla na EP zbog dvostrukog poraza od Srbije i Crne Gore, a da nevolja bude veća, Bilić tada, u studenome 2005., nije vodio reprezentaciju jer se nije oporavio od dvostruke operacije leđa prouzročene uklještenjem diska. Deset dana je bio u bolnici nakon čega je otišao u Tuheljske toplice. Tada smo se ponovo susreli i razgovarali o svemu pomalo, pa i o politici općenito. Bilo je otprije poznato da Bilić naginje lijevoj opciji, da mu je otac bio blizak Savki Dabčević-Kučar i HNS-u te da je i sam na prvim izborima glasovao za HNS. Rekao je kako je fasciniran Che Guevarom i Billom Clintonom zbog njihovih poštenih i moralnih stavova u politici. Pokazivao je i svoje tetovaže, na lijevoj nadlaktici tetovirao je znak za sina Lea, na desnoj podlaktici znak za suprugu Andrijanu, te najavio i tetovažu za kćer Alani. Ovog ljeta, šest godina nakon što je poručio da želi biti izbornik, konačno ga je Vlatko Marković postavio na čelo reprezentacije od koje nitko ništa više nije očekivao. Mediji su plakali za Pršom, pisalo se da je Niko Kovač star, da Niko Kranjčar nije za reprezentaciju, Igor Tudor se ozlijedio, Tomislav Butina se oprostio od reprezentacije, a mladih, činilo se, niotkuda. Jedino se Bilić nikoga nije bojao. Prvo je uvjetovao Markoviću da neće biti izbornik ako ne može sam izabrati suradnike, a to su Aljoša Asanović, Robert Prosinečki, Nikola Jurčević i Marijan Mrmić. Zatim je disciplinirao igrače. Prvo je malo poznatom Ivicu Križancu koji igra za ruski Zenit i koji se naljutio što nije pozvan u reprezentaciju poručio da neće biti nikad pozvan, čak i da zaigra za Manchester United. A onda je Srnu, Balabana i Olića potjerao iz reprezentacije nakon što se saznalo da su tijekom priprema za utakmicu s Rusijom proveli cijelu noć u opskurnom narodnjačkom klubu u kojem je, usput, izbila tučnjava. Umjesto njih promovirao je Ćorluku, Sablića i Petrića koji su se pokazali boljima od njih. Neki su tvrdili da ih Bilić ne bi kaznio da su bili u rockerskom klubu, s obzirom na to da Bilić svira gitaru u splitskoj rock grupi Rawbau koja je prije dvije godine objavila istoimeni album. Sam priznaje da mu pisanje pjesama ide bolje od sviranja gitare. Isto je i u reprezentaciji. On piše, a reprezentacija to odrađuje bez greške.

Sukob s Igorom Štimcem

Odlazak Bilića iz Hajduka bio je uvjetovan svađom sa Štimcem. Bilić je želio biti trener juniora Hajduka, Asanović bi bio šef omladinske škole a Tomislav Ivić i Stanko Poklepović priključili bi se kao savjetnici. Međutim, Štimac je tada optužio Bilića da namjerava privatizirati omladinski pogon, potpisati ugovore s nadarenim igračima a zatim ih prodavati preko agencije “Nane Sport”. Bilić se povukao jer je Štimčeva pozicija u Hajduku bila jača od njegove.email to:Dean Sinovcic