Andrea Štaka Andrea Štaka, 32-godišnja švicarska redateljica hrvatsko-bosanskog podrijetla koja je već mjesecima prisutna u domaćim i stranim medijima zahvaljujući svom vrlo uspješnom filmu “Gospođica”, otvara ovaj tjedan četvrti Zagreb Film Festival. Upravo je njezin film, u kojem igraju beogradska glumica Mirjana Karanović i Splićanka Marija Škaričić, bio predviđen da bude prvi prikazan na festivalu, nakon što je ove godine već dobio dvije značajne glavne nagrade: Zlatnog leoparda na Locarno Film Festivalu u Švicarskoj te Srce Sarajeva na Sarajevo Film Festivalu.

Njezina prisutnost na ZFF-u kao jednom od sve značajnijih hrvatskih filmskih festivala, te činjenica da ga otvara upravo “Gospođica”, na neki način zaokružuje njezin uspjeh u sve tri zemlje koje istodobno smatra domom: iako je rođena u Luzernu i odrasla u Zürichu, mnogo je vremena provodila u majčinu rodnom Sarajevu te očevu Dubrovniku, zbog čega sve tri države doživljava kao “svoje”. Čak štoviše - Švicarsku je, kaže, uvijek doživljavala kao “zemlju svakodnevnice, obaveza i škole”, dok su Hrvatska i BiH bile zemlje “obitelji, emocija i godišnjih odmora”. Gostovanje na Zagreb Film Festivalu joj je, kaže, bitno zbog potencijalne kinodistribucije filma, no još važnije joj je iz emocionalnih razloga: “Nakon što sam sudjelovala, pa čak i pobijedila na festivalima u svoja dva doma, u Švicarskoj i Sarajevu, lijepo je što će moj film otvoriti festival i u mojoj trećoj, tatinoj kući. Osim toga, film govori različitim svjetovima, a u jedan od njih spada i Hrvatska.” Film “Gospođica” govori o odnosima triju žena koje su imigrirale u Švicarsku. Dvije od njih, koje igraju Mirjana Karanović i Ljubica Jović, u Zürich su došle još ‘70-ih, kada i roditelji Andree Štake, dok je treća, 22-godišnja Ana koju glumi Marija Škaričić, stigla nedavno, 30 godina nakon njih. Ona se zapošljava u restoranu gospođe koju glumi Mirjana Karanović a u kojem radi gospođa koju glumi Ljubica Jović i poremeti njihovu sumornu rutinu.

Film je u francuskom dijelu Švicarske krenuo u kinodistribuciju sredinom rujna, a 16. studenog kreće u njemačkom dijelu. Dogovorena je i distribucija u Grčkoj i Njemačkoj, a pregovara se i s Austrijom, Francuskom i Španjolskom. U tijeku su dogovori tko će distribuirati film u BiH i Hrvatskoj, zbog čega joj je još važan posjet Zagrebu. Priče o ženama s područja bivše Jugoslavije inspiracija su Andrei Štaki od samog početka njezine filmske karijere i sve su se do sada pokazale uspješnima. Njezin prvi rad bio je višestruko nagrađivani kratki film “Hotel Belgrad” o mladoj djevojci koja ne zna pripada li u Sarajevo ili u Švicarsku, s kojim je diplomirala na Školi vizualnih umjetnosti u Zürichu 1998. i koji je završio u švicarskoj kinodistribuciji kao uvertira u dugometražni film. I idući, dugometražni dokumentarac “Yugodivas” iz 2000., o pet umjetnica iz bivše Jugoslavije koje pokušavaju početi nov život u New Yorku, također je prikazivan u švicarskim kinima, kao i na mnogim festivalima. “Gospođica” je njezino treće filmsko ostvarenje i njezin prvi igrani film, a glavne nagrade na dva značajna filmska festivala gotovo su preko noći proslavile njezino ime, ponajviše u spomenute tri zemlje - Švicarskoj, Hrvatskoj i BiH. Mediji svih triju zemalja pokazali su velik interes za nju, svojatajući je zbog njezina podrijetla kao svoju sunarodnjakinju. Tome je pridonijela i struktura filmske ekipe koja je radila na “Gospođici”, a koja velikim dijelom dolazi s prostora bivše Jugoslavije: glavne glumice Marija Škaričić i Ljubica Jović te glumac Zdenko Jelčić i snimatelj Igor Martinović su iz Hrvatske, Mirjana Karanović je iz Srbije, a koproducent Davor Pušić iz BiH.

Iz svega toga je proizišla situacija da film svojataju i u Švicarskoj i u Hrvatskoj i u BiH. Andrea Štaka o tome kaže: “Jako mi je zanimljivo promatrati kako se ovaj film u Švicarskoj smatra švicarskim, u Hrvatskoj hrvatskim, a u Bosni bosanskim. Međutim, sve ga te zemlje zaista i čine i, što je najvažnije, to sam ja koja nosim u sebi sve tri kulture. Doduše, pitala sam se kakve će biti razlike u načinu na koji će film razumjeti u Švicarskoj, na koji ljudi u našoj regiji. Međutim, nije bilo velikih razlika, pogotovo zato što su se s filmom poistovjetili i oni koji su u Švicarsku došli živjeti iz raznih zemalja, a takvih je mnogo. Uostalom, film osim o imigrantima u Švicarskoj govori i o tri posebne žene koje u svojim životima kriju nešto od samih sebe, o samoći u gradovima, teškoćama u komunikaciji između muškaraca i žena, o ljudima bez korijena - to su sve teme s kojima se ljudi u Švicarskoj, i na čitavom Zapadu, mogu jako dobro identificirati. To su neka univerzalna unutrašnja stanja na koja ljudi emotivno reagiraju. Zato se i mogu složiti s tim da je film univerzalan.” Doseljenici iz bivše Jugoslavije u Švicarsku leitmotiv su u njezinim filmovima iz određenog razloga. Osim što joj je dok je odrastala u Zürichu kao dijete stomatologinje i arhitekta interijera imigranata to bila bliska tema, ‘90-ih se dogodilo nešto što ju je povrijedilo. S početkom rata i raspadom Jugoslavije mišljenje Švicaraca o mnogobrojnim došljacima iz bivše Jugoslavije je, priča, postalo izrazito negativno i željela je pokušati ga promijeniti kroz film. “Prije rata su naši ljudi bili cijenjeni u Švicarskoj, no nakon njega je ostala vrlo negativna slika o nama koja se u medijima stvarala godinama i još uvijek je prisutna. Njima nije bitno je li netko iz Hrvatske, Srbije ili BiH - za njih smo svi muškarci, primitivci, ratnici i gastarbajteri. Zato im je fascinantno da među nama ima i žena, kreativnih, zgodnih i pametnih, zbog čega su im i filmovi zanimljivi. Doduše, istina je da je s ratom u Švicarsku pristigao drukčiji sloj ljudi, ali Švicarci se boje stranog. Također, kada se rat promatra sa strane, on je nešto što je teško razumjeti i pomalo plaši. I sad odjednom ti isti ljudi koji tamo negdje ratuju dolaze, žele posao, žele graditi novi život u njihovu susjedstvu”, priča Andrea Štaka. Zbog takve percepcije Balkanaca je, govori, pretpostavljala da bi moglo biti teže dobiti financijsku podršku švicarskih institucija poput ministarstva kulture, grada Züricha i državne televizije, koje su uz njemačku televizijsku kuću ZDF i njemačko ministarstvo kulture financirale “Gospođicu”. “Bila je borba dobiti novac: film, kao prvo, nije konvencionalno ispričan. Zatim govori o ženama, koje su još k tome s naših prostora - što ovdje nikoga ne zanima.

Tako da je bilo teško uvjeriti ljude da može biti zanimljiv. Kad je scenarij bio gotov, bilo je nešto jednostavnije, a išlo mi je u prilog i što su moja prošla dva filma već bila u švicarskoj kinodistribuciji.” Andrea Štaka od 1999. živi u New Yorku, iako mnogo vremena provodi i u Zürichu gdje povremeno predaje dijalog u švicarskom filmu na Akademiji filmskih umjetnosti. New York ju je, kaže, oduvijek privlačio, kao “grad u kojem su svi stranci i baš se zbog toga nitko tako ne osjeća”. Švicarska je, priča, mala zemlja koja, koliko god da je lijepa, “ima nešto klaustrofobično u sebi” i željela je “izići iz te tijesne sredine”. “To se vidi i u ‘Gospođici’: s jedne strane Švicarci su strašno gostoljubivi, ali postoji i određeni moment u kojem su vrlo agresivni. Kod njih postoji jedna vrsta nježnosti, ali i strah od drugog, koji prelazi u agresiju.” Ističe da “Gospođica” nije autobiografski film, ali kaže da je osoban: "Gledam taj svijet čitav život i savršeno ga poznam, tako da sam likove sa zadovoljstvom izmislila.”

Sukob imigrantica iz RH i Srbije u Švicarskoj

Film "Gospođica" Andree Štake, švicarske redateljice podrijetlom iz Hrvatske i BiH, njezin je prvi igrani film, a ove je godine već dobio dvije značajne glavne nagrade: Zlatnog leoparda na Locarno Film Festivalu u Švicarskoj te Srce Sarajeva na Sarajevskom filmskom festivalu. Govori o tri imigrantice koje skupa rade u Švicarskoj, od kojih su dvije iz Hrvatske (Marija Škaričić i Ljubica Jović) a jedna iz Srbije (Mirjana Karanović). One se razlikuju po godinama i pogledima na život, što utječe na njihove odnose te uzrokuje konflikte. Film je rezultat švicarsko-njemačko-bosanske koprodukcije, a očekuje se i u hrvatskoj kinodistribuciji.

Rastjerane žene Balkana

Andrea Štaka se u svojim filmovima od početka karijere bavi imigranticama s područja bivše Jugoslavije. Prvi takav rad bio je kratki film "Hotel Belgrad", nakon kojeg je snimila dugometražni dokumentarac "Yugodivas". Oba su višestruko nagrađivana na filmskim festivalima a prikazivani su i u švicarskim kinima.email to:Tanja Simic