Objavljeno u Nacionalu br. 570, 2006-10-16

Autor: Nina Ožegović

INTERVIEW

Haris Pašović - zagrebačka premijera kazališnog junaka iz opkoljenog Sarajeva

HARIS PAŠOVIĆ (45), kazališni režiser koji je za vrijeme rata u Sarajevu surađivao sa Susan Sontag i utemeljio Sarajevo Film Festival, a na Akademiji je predavao filmsku režiju oskarovcu Danisu Tanoviću i dobitnici Zlatnog medvjeda Jasmili Žbanić, sprema premijeru u ZKM-u

Haris PašovićHaris Pašović 'Originalna priča tragikomedije ‘Victor ili Djeca na vlasti’ događa se 12. rujna, znači, jedan dan nakon terorističkog napada na newjorške blizance, a mi smo je prebacili u današnje vrijeme, pa funkcionira kao ‘day after’. Predstava govori o tome što se događa u Hrvatskoj, Bosni, ali i u cijelom svijetu nakon te velike prekretnice.

Protok vremena je tom tekstu donio mnoga nova značenja, koja autor Roger Vitrac nije predvidio, a to pokazuje kako vrijeme neočekivano posloži stvari”. Tako govori Haris Pašović (44), poznati bosanski redatelj i profesor režije na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, koji u ZKM-u u Zagrebu upravo završava provokativnu i šokantnu tragikomediju “Victor ili Djeca na vlasti”” Rogera Vitraca. Premijera se očekuje 10. studenog, a u predstavi glavne uloge tumače Toni Gojanović, Frano Mašković, Katarina Bistrović Darvaš, Jadranka Đokić, Marica Vidušić, Ksenija Marinković i drugi, scenu je uobličila mlada likovna grupa “Numen”, a pokret osmislila koreografkinja Larisa Lipovac.Pašović je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bio velika kazališna zvijezda u bivšoj Jugoslaviji. Nikada nije pripadao niti jednom kazališnom pokretu, već je stvorio autentični stil, često spektakularan i kontroverzan, sa živom glazbom na sceni, koji poput magneta uvlači gledatelje u atmosferu priče. Uz Vitu Taufera, Tomaža Pandura, Dragana Živadinova, Slobodana Unkovskog i Dejana Mijača slavljen je kao jedan od najboljih kazališnih inovatora, a njegove su se predstave očekivale s velikim uzbuđenjem. Zabljesnuo je vrlo rano, već u svojim kasnim dvadesetim godinama, s komadima “Buđenje proljeća” Franza Wedekinda i “Dozivanje ptica” po Aristofanu u izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, koji su gostovali i u Zagrebu, a za te je predstave dobio sve relevantne nagrade.

Moj Faust se bavi genetikom
Rat ga je zatekao u Subotici i bio je prvi Sarajlija koji se vratio u opkoljeni grad. U to je vrijeme intenzivno surađivao sa svjetski poznatim glumcima, piscima i umjetnicima Susan Sontag, Vanesom Redgrave, Paulom Austerom, Bibi Anderson, Peterom Brookom i drugima. Nakon rata osnovao je kazališnu kompaniju Space Production, kasnije preimenovanu u East West Centar, i počeo raditi velike regionalne kazališne koprodukcije u kojima igraju i hrvatski glumci Damir Markovina i Frano Mašković. Iako Pašović već godinama ne surađuje s repertoarnim kazalištima, rado se odazvao pozivu ravnateljice ZKM-a Dubravake Vrgoč i odlučio režirati u Zagrebu.

NACIONAL: Poznati ste po radikalnim pomacima u svom kazališnom pristupu. “Hamleta” ste smjestili na turski dvor, a zadnju predstavu “Faust” s Damirom Markovinom iz HNK u naslovnoj ulozi, kojom je otvoren MESS u Sarajevu, premjestili ste u budućnost. Kako definirate svoj stil?
- Ja ne spadam u onaj tip redatelja koji cijeli život rade jednu te istu predstavu. Volim uvijek raditi drukčije, s različitim pričama na nov način. Tako iznenađujem i sebe i druge otkrivajući put koji do tada još nisam upoznao. Moj Faust je znanstvenik koji se bavi genetikom, artificijelnom inteligencijom i stvara biorobote koji izgledaju kao ljudi. To je vrlo suvremena priča, koja se jako tiče današnjeg, a još više sutrašnjeg trenutka.

NACIONAL: Kakav odjek imaju vaše kontroverzne predstave?
- Moja kazališna komapanija East West Centar nema stalni prostor niti stalnih dotacija. Naše kolege u budžetskim kazalištima jako lijepo žive, a mi dobivamo 40 puta manje novca od najmanje dotiranog kazališta, primjerice, Teatra Sartre. Naši rezultati su neusporedivi s njihovima. Mi smo lani “Hamleta” odigrali 20 puta što je puno više nego što igraju naši kolege iz budžetskih kazališta. Politički pritisak ne očituje se uvijek u zabranama nego i u smanjenim dotacijama kojima se otežava rad. Na primjer, Ministarstvo kulture u BiH nije nam htjelo platiti put u Ljubljanu, gdje smo otvorili međunarodni festival Ex Ponto, s argumentacijom “da previše putujemo”. No, mi imamo svoju publiku usprkos političkim pritiscima i trendu trivijalizacije kulture koja sve pretvara u fashion show i industriju zabave. Temeljne vrijednosti prestaju biti šik, a efemerno postaje važno - tko je bio u kakvoj haljini i čiju je zabavu posjetio. Kultura ne može ostati na milost i nemilost profita, jer će se u protivnom dogoditi da svaku galeriju može zakupiti bogati tajkun i u njoj izložiti fotografije s vjenčanja svoje kćeri. Posljedice te trivijalizacije već se osjećaju u manjku obrazovanja novih generacija koje ne znaju tko su bili Martin Luther King i Nelson Mendela, a to otvara put raznim ideološkim manipulacijama.

Generacija radikalnih redatelja

NACIONAL: Pojavili ste se u osamdesetima, nakon završene novosadske Akademije, u vrijeme kada je u bivšoj zemlji stasala nova generacija radikalnih redatelja kao što su Dragan Živadinov, Tomaž Pandur, Vito Taufer, Dejan Mijač i Slobodan Unkovski. Što je u vašim predstavama toliko oduševilo publiku i kritičare?
- Uvijek sam radio onako kako sam osjećao. Vrijeme je pokazalo da to ima specifičnu boju i da ljudi dobro reagiraju na to. Prije sam gledatelja podrazumijevao, a danas ga volim i poštujem. Strašno cijenim kad netko kupi ulaznicu za predstavu, angažira baby sittericu, muči se s traženjem parkinga i odvoji tri sata svog vremena za moj rad. Osjećam veliku skrušenost pred mojim gledateljima, a s druge strane odgovornost prema takvom angažmanu i nikako ne bih htio iznevjeriti njihova očekivanja. Na moje predstave ne dolaze gledatelji da bi se zabavili nego da bi stekli novo iskustvo. Ja se jako trudim da dobiju kvalitetno iskustvo koje će ih obogatiti, a publika to osjeti.

Teatar je prava stvarnost

NACIONAL: Zašto ste se opredijelili za kazalište?
- Ta je odluka pala još u srednjoj školi. Ne potječem iz kazališne obitelji, iako je nekoliko rođaka bilo sklono umjetnosti, no nisu se time profesionalno bavili. Ne znam točno kako se to dogodilo, ali mislim da sam u jednom trenutku osjetio poziv, kojem sam se odazvao. Režija nije moj posao nego poziv, a teatar je za mene posljednje mjesto ljudskog susreta i izravne komunikacije. Kazalište obožavam, jer je dinamično i u neprestanoj promjeni, kao i život sam, a život treba živjeti strasno i uzbudljivo. Po meni je život dvojnik teatra. Teatar je prava stvarnost, a život imitira teatar. Iako je kazalište bilo moja prva ljubav, na Akademiji sam studirao i filmsku režiju, koju danas predajem svojim studentima, a i sam radim promotivne i dokumentarne filmove.

Sve moje misli bile su u Sarajevu

NACIONAL: Zadnju predratnu predstavu “U očekivanju Godota” radili ste u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1991. godine, u doba kad su tenkovi krenuli prema Ljubljani, a nakon toga ste otišli u Suboticu gdje vas je zatekao početak rata. O čemu ste tada razmišljali?
- Mislio sam da su to bezazleni nemiri koji će trajati pet, šest dana, no kada rat nije prestao ni nakon dva tjedna odlučio sam napustiti Suboticu u kojoj se više nisam dobro osjećao. Nisam se mogao vratiti u Sarajevo jer su sve prometne veze bile prekinute i prihvatio sam poziv iz Antwerpena, tadašnjeg Europskog grada kulture, da radim predstavu “Sarajevo” koja je trebala otvoriti program. Čak sam počeo nešto raditi, ali nije mi išlo - sve moje misli bile su u Sarajevu. Razmišljao sam ovako: imam 30 godina, a moji ideali su bili Ernest Hemingway, George Orwel i Ana Ahmatova, umjetnici koji su radili u najtežim okolnostima. Smatrao sam da je moja dužnost da budem u Sarajevu, čija je situacija imala paralele s Građanskim radom u Španjolskoj ili događajima u Varšavskom getu. I vratio sam se u Sarajevo, trčeći preko aerodromske piste, i odmah sam se osjećao bolje.

"Tako blizu i tako daleko"

NACIONAL: Odmah ste revitalizirali Međunarodni kazališni MESS rekavši “neka traje dok ne dođe sloboda” i ubrzo osnovali prvi Sarajevo Film Festival s podnaslovom “Poslije kraja svijeta”. Kako ste to izveli?
- Pozvao sam desetak svojih europskih prijatelja, režisera i producenata, i zamolio ih da nam pošalju najnovije filmove. Dobili smo čak 140 filmova, koje smo prikazivali u tri kina, a za deset dana trajanja festivala vidjelo ih je pod opsadom oko 20 tisuća ljudi - ljudi su dolazili na projekcije bukvalno pretrčavajući raskršća pod snajperskom vatrom. Mislim da Wenders nikada nije bio popularniji sa svojim filmovima “Do kraja svijeta” i “Tako blizu i tako daleko” kao tada u Sarajevu. To je bio veliki događaj, pravo čudo. Zanimljivo je da je Sarajevo bilo u okruženju srpskih snaga, ali u gradu su i tada živjeli Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Židovi i ljudi iz mješovitih brakova. Svi smo bili u jednakoj opasnosti i u jednakoj neimaštini, ali radili smo zajedno. Bili smo svjesni da je jako važno da se održi taj multikulturni supstrat grada i on se održao.

NACIONAL: Režirali ste potom nekoliko predstava u opkoljenom Sarajevu: “Alkestis”, “Svileni bubnjevi”, “Grad” i “Opera d’arte”, a s nekima od njih ste gostovali i u Europi. Tko vam je pomogao u tome?
- Veliki redatelj Peter Brook pozvao nas je 1994. godine preko UNESCO-a na gostovanje u njegovo kazalište Bouffes du Nord u Parizu. Jedva smo se probili avionom UN-a do Zagreba, zatim do Ljubljane gdje smo bili gosti tadašnjeg slovenskog predsjednika Milana Kučana, a onda smo odletjeli do Pariza gdje smo igrali dvije predstave - “Svilene bubnjeve”, koji su rađeni po klasičnom japanskom no teatru, te “U zemlji posljednjih stvari”, koja je nastala po briljantnom romanu američkog pisca Paula Austera. Kad sam dobio na poklon tu knjigu, dugo mi je stajala na ormaru jer sam mislio što taj američki šminker može znati o životu. Poslije sam ga upoznao u Brooklynu u New Yorku i uvidio da sam bio u zabludi. Jedne sam večeri, uz svijeću, počeo čitati knjigu i potpuno se zapanjio - to je bilo kao da čitam vlastiti dnevnik tijekom opsade Sarajeva. Odlučio sam je dramatizirati i igrali smo je na pet jezika - bosanskom, engleskom kada je igrala Vanesa Redgrave, na francuskom gdje je glumio veliki Brookov glumac Maurice Benichou, te na njemačkom i slovenskom jeziku. Zatim smo još gostovali u nekoliko drugih francuskih gradova, pa u Švicarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Sloveniji, a tada smo se vratili u Sarajevo.

Za mene je rat previše kičast

NACIONAL: Godine 1996. prestali ste režirati u kazalištu i pauzirali ste do 2002. godine. Jeste li bili zasićeni kazalištem?
- S jedne strane došlo je do zasićenja, a s druge do razočarenja. Već sam se prije rata počeo pitati postoji li za mene neki izazov u kazalištu. Nisam htio postati redatelj koji će s koferom ići od jednog do drugog kazališta. Uvijek sam tražio motivaciju u ljudskom i umjetničkom smislu. Tada je počeo rat i sve se promijenilo.

NACIONAL: U kakvom vam je sjećanju ostala spisateljica i antiratna aktivistica Susan Sontag s kojom ste surađivali na predstavi “Čekajući Godota”, također u opkoljenom Sarajevu?
- Susan Sontag je bila velik čovjek. Bila je komplicirana osoba, znala je biti ugodna, ali i vrlo teška. No, ja volim takve osobe. Došla je u Sarajevo zahvaljujući svom sinu, novinaru Davidu Reefu. Željela je nešto raditi i ja sam joj ponudio da pomaže oko festivala MESS-a, a zatim smo dogovorili da režira predstavu “Čekajući Godota”. Voljela je Sarajevo, tu je imala puno prijatelja. Gubitkom Susan Sontag svijet je izgubio velik moralni glas. Ona nas je podsjećala na našu dužnost da budemo ozbiljni. Govorila je “ja sam fundamentalist ozbiljnosti”. Do samog kraja se borila za pravdu i istinu dokazujući da intelektualac ima dužnost i obvezu da bude na strani potlačenih i žrtve te da o tome ne prestane govoriti sve dok ne prestane agresija na tu žrtvu. Tako je reagirala u slučaju Bosne ili Vijetnama. Družeći se s njom, obogatio sam se i kao umjetnik i kao čovjek.

NACIONAL: Tada se 2002. godine dogodio vaš veliki kazališni povratak s predstavom “Romeo i Julija” u kojoj se pucalo iz dva kalašnjikova i četiri pištolja, a na zgradu Parlamenta bilo je ispaljeno 12 svjetlećih granata. Kako ste došli do te ideje?
- To je trenutno idealan komad za Bosnu i zato sam ga do kraja radikalizirao: Romeo je bio Musliman, Julija kršćanka, a Paris Židov. Priču sam zamislio u futurističkom kontekstu, kao u filmovima “Blade Runner” ili “Mad Max”, a predstavu sam postavio na ogroman trg ispred Parlamenta gdje su 6. travnja 1992. godine deseci tisuća Sarajlija protestirali protiv rata dok su ih gađali srpski snajperisti. Igrati predstavu na tako užarenoj i povijesno obilježenoj sceni bilo je strašno izazovno i davalo je atmosferi nevjerojatnu vjerodostojnost i istinitost. Taj prostor je bio kao neki moderan Shakespearov teatar Globe: s jedne strane je bio srušeni Parlament, s druge obnovljeni Holliday In, s treće sarajevski neboderi blizanci, koji su u ratu bili uništeni. Morali smo dobiti gomilu dozvola od vatrogasaca, policije, Kantonalnog i Federalnog Ministarstva unutrašnjih poslova, Zajedničkih službi Parlamenta BIH, zatim Armije BIH i na kraju SFOR-a. Zanima me je li neki moj europski kolega morao tražiti dozvolu od NATO-a za igranje predstave. Ja sam najuspješniji profesor režije Predstava je imala dva kraja - prvi Shakespeareov, tragičan i apokaliptičan, ali radikaliziran, u kojem se svi na kraju poubijaju, a drugi je bio optimističan i temeljio se na pitanju što bi se dogodilo kada bismo odustali od nasilja. Namjerno smo zašećerili taj kraj - pjevali smo Lennonov “Imagine” i projicirali veliko crveno srce na Parlament. Neki su mi zamjerili da je ovaj kraj previše kičast, no za mene je i rat kič. I između ta dva kiča radije biram ovaj drugi, makar bio sentimentalan.

NACIONAL: Šaljete li publici uvijek humanu poruku s jasnom političkom konotacijom?
- Dužnost umjetnika je da govori istinu, čak ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička. Ne mogu cijeniti umjetnike koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim umjetnosti. Umjetnik mora živjeti u stvarnosti i činiti ju boljom. Ne smijemo biti kukavice, nego moramo na hrabar i komunikativan način govoriti o najrelevantnijim stvarima koje se tiču nas i naših gledatelja u određenom vremenu i sredini u kojoj živimo.

Temeljni principi Europe

NACIONAL: Zašto ste izabrali rijetko izvođen komad Rogera Vitraca “Viktor ili Djeca na vlasti”? Izabrali smo ovaj tekst, izveden 1928. godine, jer je remek-djelo, a zvuči kao da je danas napisano. Volim ga još od Akademije, a nisam ga do sada režirao. Aktualan je i danas jer Vitrac, moderan i uzbudljiv nadrealistički pisac, na izazovan i izravan način govori o našim svakodnevnim problemima. Primjerice, pita se jesmo li sretni sa svim našim kreditima, obiteljskim i bračnim situacijama, izvanbračnim aferama, djecom, socijalnim statusima, prijateljima... To je slika naših svakodnevnih života u Hrvatskoj, Bosni, ali također i u Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj. S druge strane, u dubini komada krije se rasprava o problemu današnje Europe, koja se udaljila od svojih temeljnih principa začetih u Francuskoj revoluciji - principa slobode, ravnopravnosti i jednakosti, znači, socijalna i politička dimenzija. Profesor oskarovaca Studenti Harisa Pašovića su oskarovac Danis Tanović, dobitnica Zlatnog medvjeda Jasmila Žbanić, Srđan Vuletić, Pjer Žalica i drugi nagrađivani autori. Neobično je sretan i ponosan, kaže, što su nagrađeni za svoja izvanredna djela. "Iskreno mislim da je film 'Ničija zemlja', uz Spielbergov 'Spašavajući vojnika Ryana' i Malickovu 'Tanku crvenu liniju', jedan od tri najveća antiratna filma snimljena u posljednjih 15-ak godina u svijetu", kaže Pašović. "Jasmilin film 'Grbavica' pokrenuo je brojna socijalna i politička pitanja. Volim se praviti važan pa kažem: ja sam najuspješniji profesor režije u Europi, jer moji studenti imaju više od 200 međunarodnih nagrada, uključujući Oscara, Zlatni globus, Cesara, Felixa i Zlatnog medvjeda. "

Biografija

1961. rođen u Sarajevu diplomirao na Akademiji scenskih umjetnosti u Novom Sadu 1992./95. bio je direktor Međunarodnog teatarskog festivala MESS 1993. osnovao je prvi Sarajevo Film Festival zaposlio se na sarajevskoj Akademiji kao profesor režije radio dokumentarne filmove koji su prikazani na svjetskim festivalima osnovao vlastitu kazališnu kompaniju East West Centar dobio sve relevantne kazališne nagrade, od Zlatnog lovor vijenca na MESS-u do najboljeg redatelja na Bitefu Čovjek godine u BiH 2005.email to:Nina Ozegovic

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika