U četvrtak, 12. listopada 2006., pročitao sam jednu od najsramnijih stvari koje su izišle u hrvatskim novinama u posljednje vrijeme. Na 48. stranici Vjesnika, lista koji financira država, objavljen je članak u kojem se novinari otvoreno hvale kako su trgovca oružjem Petra Perničku cinkali češkom državnom odvjetništvu i kako ga zbog toga čeka novo suđenje u domovini.

Ta bi vijest prošla potpuno nezapaženo da Petr Pernička nije jedan od rijetkih ljudi iz inozemstva koji su pomogli Hrvatskoj da se oslobodi srpske okupacije. Naime, tvrtka Winsley za koju je radio bila je jedan od glavnih nabavljača oružja u Hrvatskoj za što joj je isplaćeno oko 90 milijuna dolara. Zahvaljujući njoj Hrvatska je uspjela nabaviti ozbiljno naoružanje: avione, helikoptere, lansere, rakete S-300, protutenkovske uređaje, najpovoljnije i najbolje kalašnjikove i milijune metaka. Cijena koju joj je za to plaćala Hrvatska, koja je bila pod embargom, u tim je okolnostima bila i više nego povoljna. Dakle, Petr Pernička i njegovi kompanjoni Josef Rotheichner i Zvonimir Zubak bili su superkorektni što se tiče pomoći Hrvatskoj i cijena koje su za to trebale biti plaćene. A sada državni list zemlje koja je spašena velikim dijelom zahvaljujući ljudima kao što je Pernička istog tog Perničku trpa u zatvor, i još se tome veseli! Ako to piše list koji financira država, znači li to da je to ujedno službeni stav Sanaderove vlade? Ako jest, onda je on sramotan kao što je sramotan i članak u Vjesniku. Prema dokumentima i računima koje je Nacional uspio nabaviti, tvrtka Winsley, za koju je radio i Pernička zajedno s Josefom Rotheichnerom i Zvonkom Zubakom, prodavala je MiG 21 Bis za 700.000 dolara, helikoptere - leteće tvrđave MI-17 po 1,5 do 2,5 milijuna dolara, ovisno o modelu, preostalim resursima i dodatnoj opremi.

Prema računima koji su joj plaćani, vidi se da su za vrijeme međunarodnog embarga to bile itekako povoljne cijene oružja. Pitanje je jedino kakve su cijene predočavane u Hrvatskoj ljudima koji su davali novac. No to nije problem Perničke nego Republike Hrvatske. Slučaj Pernička otvara se aferom “raketni sustav S-300” koji je Hrvatska trebala prije “Oluje” kako bi se zastrašili Srbi te ih se spriječilo da u znak odmazde avionima napadnu hrvatske gradove. Dio sustava koji je isporučen bilo je dovoljno pokazati na vojnoj paradi na Jarunu pa da niti jednom srpskom pilotu ne padne na um da sjedne u avion i počne bombardirati Hrvatsku. To je imalo svoju cijenu, koja je mnogo veća od 70 - 80 milijuna dolara koliko je trebalo platiti taj sustav. Danas se u Zagrebu vodi sudski proces koji je sudac prije desetak dana proglasio otvorenim za javnost. Više nitko neće moći kontrolirati što će sve biti izrečeno i samo je jedno sigurno - mnoge stvari koje nikada u jednoj normalno uređenoj državi ne bi ugledale svjetlo dana, jer se radi o tajnama o kojima ovise ljudski životi i sudbine, bit će objavljene. To je za nas novinare izvrsno, no za kredibilitet i ozbiljnost države je katastrofa.

Ne može ova vlada govoriti da nema ništa s odlukama vlade u kojoj je bio ministar Šušak, kao što neka buduća vlada ne može reći da nema ništa s onim što će donijeti ova vlada. Ako oni koji upravljaju Hrvatskom smatraju da su na čelu ozbiljne države, trebali bi hitno okupiti uži tim i odlučiti što učiniti s cijelim slučajem. Bez toga, grudica koja se zakotrljala na procesu oko S-300 mogla bi se ubrzo pretvoriti u golemu grudu snijega koja će na kraju pomesti i Petra Perničku, ali i Hrvatsku, i njenu vlast izvrgnuti međunarodnom ruglu zbog krajnje neodgovornog ponašanja. Pa nisu te rakete nabavljane da bi se štitila Budimpešta ili Beč, nego da bi se od razaranja zaštitio Zagreb. Ako se službeni Zagreb pravi blesav u vezi s cijelim slučajem i gura ga pod tepih, ne znači da je tako riješio taj problem. Naprotiv, on ga time samo potencira i pitanje je vremena kada će cijeli slučaj eksplodirati u međunarodnim razmjerima. Tada povratka više neće biti ni za koga.email to:Ivo Pukanic