Objavljeno u Nacionalu br. 571, 2006-10-24

Autor: Maroje Mihovilović

Dva filma o Iwo Jimi

Clint Eastwood - Dvostruka ratna epopeja

Slavni redatelj snimio je dva filma o podizanju američke zastave na pacifičkom otoku Iwo Jima 1945., a jedan je na japanskom i rat prikazuje iz kuta poraženih

Eastwood na snimanju filma 'Zastave naših otaca', koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u SAD-u, a prve kritike filma su odličneEastwood na snimanju filma 'Zastave naših otaca', koji se prošlog tjedna počeo prikazivati u SAD-u, a prve kritike filma su odličneU petak, 20. listopada, u SAD-u se počinje prikazivati film “Flags of Our Fathers” (“Zastave naših očeva”) Clinta Eastwooda. Prve kritike u Varietyju su odlične, predviđa se da bi film mogao biti jedan od glavnih kandidata za Oscara i jedan od najvažnijih filmova 75-godišnjeg Eastwooda. Spominje se i da je to samo prvi dio velikog rada koji je Eastwood uložio u svoj posljednji projekt, koji se sastoji od dva filma. U veljači će u kina doći i drugi film o istoj temi, snimljen na japanskom - “Iou Jima kara no tegami” (“Pisma s Iwo Jime”).

Oba filma govore o podizanju američke zastave na brdu Suribachi na pacifičkom otoku Iwo Jima u veljači 1945. Nebrojeno puta reproducirana fotografija, na kojoj šestorica američkih vojnika podižu zastavu na tom brdu, a snimio ju je ratni fotoreporter Associated Pressa Joe Rosenthal, ključni je element priče Eastwoodova filma. Tu je fotografiju Rosenthal snimio 23. veljače 1945., dok su krvave borbe još trajale, pa su trojica od šestorice snimljenih vojnika sljedećih dana poginuli. Fotografija je sljedećih dana bila reproducirana na naslovnicama brojnih dnevnih novina u SAD-u i postala je simbolom američke pobjede u II. svjetskom ratu. Prema njoj je 1949. snimljen film s Johnom Wayneom u glavnoj ulozi, bila je motiv najtiražnije poštanske marke u povijesti SAD-a, a prema njoj je napravljen i impresivni spomenik poginulim marincima na groblju Arlington u Washingtonu.

Rosenthal je bio vrstan vojni fotograf, ali, i sam priznaje, pri snimanju tog prizora imao je mnogo sreće. Sama fotografija analizirana je na razne načine, kao i fotografije koje je Rosenthal na istom mjestu snimio neposredno prije, te nakon podizanja zastave, a i fotografije još jednog fotografa koji je ondje bio. I jedan filmski snimatelj snimio je kratki kadar podizanja zastave. O tom događaju napisane su knjige, a prema jednoj, što ju je nakon višegodišnjeg istraživanja napisao sin jednog od vojnika s fotografije, te na temelju dokumenata iz japanskih arhiva i japanskih svjedočanstava Eastwood je snimio “Zastave naših očeva”.

Poznata fotografija Joea Rosenthala: marinci postavljaju zastavu na brdo Suribachi Poznata fotografija Joea Rosenthala: marinci postavljaju zastavu na brdo Suribachi Iwo Jima, pacifički otočić 1200 km južno od Tokija u arhipelagu Vulcano, ima samo 21 km2. Vulkanskog je podrijetla i ima vrlo malo vegetacije Brdo Suribachi, visoko 166 m, ugasli je vulkan. Arhipelag Vulcano 1887. su anektirali Japanci i na otoku izgradili veliku vojnu bazu, jako važnu u II. svjetskom ratu. Nakon zauzimanja Filipina početkom 1945. američko zapovjedništvo na Pacifiku počelo je pripremati opći napad na Japan. Prvi japanski teritorij koji je trebalo zauzeti bila je upravo Iwo Jima, koju su Amerikanci htjeli pretvoriti u vlastitu bazu za daljnje napredovanje prema Japanu. Japanci su pretpostavljali što Amerikanci smjeraju pa su jako utvrdili otok a 26.000 japanskih vojnika bilo je skriveno u podzemnim tunelima i bazama. Američka invazija počela je 19. veljače 1945. Nakon žestokog bombardiranja iskrcale su se tri divizije marinaca pod zapovjedništvom generala Hollanda M. Smitha i počele osvajati otok. Japanci su se fanatično borili, ne predajući se ni kad je postalo očito da se neće moći obraniti. Samo prvoga dana poginulo je 3000 američkih marinaca. Borbe su trajale sve do 26. ožujka, bilo je to jedno od najkrvavijih bojišta II. svjetskog rata. Od 26.000 Japanaca preživjelo je samo tisuću, mnogi su počinili samoubojstvo, drugi su izgorjeli u tunelima koje su Amerikanci zasipali bacačima vatre. Poginulo je i 7000 Amerikanaca a 17.000 ih je ranjeno. Trećina poginulih američkih marinaca u II. svjetskom ratu živote je ostavila na Iwo Jimi. Američki vojni i politički vrh bio je toliko zgranut velikim američkim gubicima da je navodno i zbog Iwo Jime američki predsjednik Harry Truman pet mjeseci poslije odlučio na Japana baciti atomske bombe i tako prisilio Japan na predaju prije planirane američke invazije, smanjivši američke žrtve.

Čim su se 19. veljače 1945. iskrcali na otoku, Amerikanci su jake snage usmjerili prema prema brdu Suribachi na jugu, s kojeg su ukopani Japanci zasipali vatrom američke vojnike na obali. Vojnici su se puzeći polako penjali prema vrhu osvajajući planinu uz velike gubitke. Ujutro 23. veljače Peta marinska divizija osvojila je vrh a kapetan Dave Severance, zapovjednik satnije Easy 2. bataljuna 28. pukovnije, naredio je vojnicima da na vrhu brda postave američku zastavu, kako bi i Amerikanci i Japanci vidjeli da je u američkim rukama.

Bila je to mala zastava, duga 137 a široka 70 cm, i nije se dobro vidjela, pa je zapovjednik 2. bataljuna pukovnik Chandler Johnson naredio da se postavi veća zastava. Vojnik Rene Gagnon, kurir u zapovjedništvu bataljuna, otišao je do obale i s broda za iskrcavanje dobio zastavu dugu 250 a široku 120 cm i odnio ju na vrh brda. Skupina vojnika iz 2. bataljuna postavljala je telefonski kabel za američku promatračnicu. Otprilike u isto vrijeme onamo su se zaputili i vojni snimatelji. Penjući se na vrh susreli su fotografa koji je snimio prvo podizanje zastave i on ih je obavijestio da je zastava već podignuta pa su se htjeli vratiti natrag. Ali on ih je nagovorio da ipak odu na vrh, uvjeravajući ih da će imati odličan vidik.

Među njima je bio i tada 34-godišnji Joe Rosenthal, fotoreporter agencije Associated Press, već iskusan ratni fotograf. Na početku rata prijavio se u marince za službenog vojnog fotografa, ali ga nisu primili zbog slabog vida pa je u rat krenuo kao akreditirani fotograf AP-a. Kad su trojica snimatelja stigli na vrh, Gagnon se već sa skupinom vojnika pripremao za podizanje veće zastave. Odbačenu vodovodnu cijev odlučili su upotrijebiti kao koplje zastave. Za tu su cijev zavezali zastavu, 20-godišnji marinac Harlon Block zabio je koplje u zemlju, a 22-godišnji Ira Hayes, 19-godišnji Franklin Sousley, 25-godišnji narednik Michael Strank, 19-godišnji Rene Gagnon i mornarički bolničar 21-godišnji John Bradley primili su koplje da ga podignu. Rosenthal je shvatio da bi mogao napraviti odličnu fotografiju pa je brzo iz ruke, ne podižući fotoaparat do očiju, napravio snimku kad je koplje zastave bilo napola podignuto. Snimio je još nekoliko fotografija američkih vojnika oko zastave, na jednoj mu je velika grupa vojnika koji su se nalazili na vrhu pozirala. Fotograf Bob Campbell, koji je bio također na vrhu, nije uspio snimiti samo podizanje zastave, ali je kratki kadar snimio vojni filmski snimatelj Bill Genaust, koji je s Rosenthalom stigao na vrh.

Rosenthal se potom spustio s brda i vojnom avionskom poštom odmah snimljeni film poslao u američku bazu na otoku Guam da ga ondje razviju i fotografije distribuiraju. Na Guamu je bio fotografski urednik AP-a John Bodkin koji je, oduševljen, snimku telefotom poslao u redakciju AP-a u New Yorku, odakle je odmah telefotom proslijeđena američkim novinskim redakcijama. Od trenutka kad je snimljena do trenutka kad se našla u redakcijama prošlo je samo 17 sati, što je za tadašnje stanje novinske tehnologije bilo iznimno brzo.

Već sljedećeg dana bila je na naslovnicama američkih listova, a predsjednik Franklin Delano Roosevelt uočio je njenu propagandnu vrijednost i odlučio da se ta fotografija iskoristi za reklamiranje sedmog programa otkupa ratnih obveznica. Po Rooseveltovoj naredbi sva šestorica vojnika koji su podigli zastavu povučeni su iz borbene postrojbe i poslani u SAD da sudjeluju u propagandi prodaje ratnih obveznica. Ali za trojicu ta je naredba stiglo prekasno. Nakon podizanja zastave na vrhu Suribachija borbe su se nastavile. Harlon Block poginuo je od minobacačke granate 1. ožujka, istoga dana i Michael Strank, koji je stradao od “prijateljske vatre” s američkog razarača, a Franklina Sousleyja 21. ožujka japanski snajperist pogodio je u leđa. Filmskog snimatelja Billa Genausta ubio je japanski vojnik skriven u tunelu. Umalo je poginuo i John Bradley, koji je nekoliko dana nakon podizanja zastave pod neprijateljskom vatrom kao bolničar otišao pomoći ranjenom marincu i pritom i sam ranjen u noge, zbog čega je odlikovan ordenom za hrabrost. Tako su u SAD vraćeni samo ranjeni John Bradley, te Hayes i Gagnon, koji su mnogo puta potanko ispričali što se događalo na vrhu Suribachija i bili nezadovoljni zbog situacije u kojoj su se našli.

Posebno nesretan bio je Indijanac Ira Hayes, koji je osjećao krivnju da njega slave, a njegovi ratni drugovi i dalje su ginuli. On je bio uvjeren da je slaviti trebalo trojicu poginulih, a ne njih trojicu živih. Kad se buka stišala, vratio u svoj rezervat u Arizoni i zbog ratnih trauma propio i umro 1955. Gagnon je bio nezadovoljan jer nije uspio kapitalizirati svoju iznenadnu slavu. U rodnom Manchesteru u New Hampshireu živio je skromno, ogorčen na državu što mu zbog njegova herojstva nije više pomogla. Umro je u siromaštvu 1979. Bradley se vratio u svoju saveznu državu Wisconsin i postao vlasnik pogrebnog poduzeća. O ratnim doživlajima dugo nije htio ništa govoriti, smetalo mu je kad su ga slavili, imao je sličnu grižnju savjesti kao Hayes, u prvom redu zbog najboljeg ratnog druga, kojeg su Japanci zarobili i izmasakrirali prije nego što su ga ubili, iskopali mu oči, odrezali uši, iščupali nokte, odrezali mu genitalije i ugurali ih u usta i tek ga potom zaklali.
Tek u poznoj starosti počeo je Bradley sinu pričati o ratu. Umro je 1994. godine. Njegov sin, pisac James Bradley, prema očevim sjećanjima, sjećanjima drugih ljudi i dokumentima napisao je knjigu “Flags Of Our Fathers” koja je 2000. postala američki bestseler, prema kojem je Eastwood snimio film. Fotograf Joe Rosenthal nadživio je sve sudionike tog povijesnog događaja. Za svoju fotografiju 1945. je dobio Pulitzerovu nagradu, najveću novinarsku nagradu u SAD-u. Nakon rata prešao je iz Associated Pressa u list San Francisco Chronicle i do odlaska u mirovinu 1981. radio kao fotograf i novinar. Umro je 20. kolovoza ove godine u staračkom domu u San Franciscu.

Eastwood je bio impresioniran knjigom “Flags of Our Fathers”, otkupio je prava za film i počeo istraživati događaje, posebnu pozornost posvećujući razgovorima s preostalim živim veteranima s Iwo Jime. Doznao je da su gotovo svi imali osjećaj krivnje što su preživjeli, za razliku od svojih ratnih drugova, da dugo nisu mogli pričati o svojim traumama, pa je odlučio da to bude središnja tema filma, koji nije film o ratu, nego film o traumama koje rat donosi preživjelima.

Istražujući taj događaj, otkrio je još jednu stvar. Bitka na Iwo Jimi u SAD-u se uvijek prikazivala iz američkog kuta, pa i knjiga po kojoj je namjeravao snimiti film. Stao je stoga proučavati kako su Japanci vidjeli taj događaj, pa je boravio u Japanu i doznao da je Iwo Jima i za Japance bila vrlo traumatična, možda još i više - jer su izgubili mnogo više ljudi nego Amerikanci. Htio je u film umetnuti i prizore koji će prikazati japansko viđenja bitke, ali je poslije zaključio da o tome treba snimiti novi film. Tako je usporedo sa “Zastavama naših očeva” počeo s japanskim producentima snimati još jedan film, kojem je najprije dao naslov “Red Sun, Black Sand” (“Crveno sunce, crni pijesak”), ali ga je promijenio u “Iou Jima kara no tegami” (“Pisma s Iwo Jime”).

Odlučio je svoj “japanski” film temeljiti na pismima japanskih vojnika s Iwo Jime svojim obiteljima. O onome što je otkrio rekao je: “Nisu dobri momci bili samo na jednoj strani. Život nije takav.Mislim da japanski vojnici zaslužuju poštovanje, osjećam suosjećanje za obje strane u tom ratu, u svim ratovima. Mnogi nevini ljudi u njima su žrtvovani. Ovi filmovi ne govore o pobjedi i porazu, nego o tome kako su prekinuti životi mladih ljudi. A ti mladi ljudi zavređuju da budu prikazani i da se čuje ono što su imali reći.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika