Zoran FerićSvakodnevno, kad idem po novine, prolazim pokraj kuće čovjeka koji se objesio zbog kockarskih dugova. Ostavio je ženu i dvoje djece. Uskoro ta je žena poginula u automobilskoj nesreći i djeca su ostala s djedom i bakom. Toga djeda upoznao sam u bolnici u kojoj je ležao i moj otac. Čovjek je bio teško bolestan. Takva količina nesreće u jednoj obitelji, mislio sam, može se dogoditi samo besmislenim provociranjem sreće. Kad se bezobrazno i bahato svake noći nadaš velikoj sreći, to mora biti nečim naplaćeno. Nebeska matematika opasna je stvar, a strasno kockanje upravo je diranje u tu matematiku. Problem je u tome što ni sreća nije garancija sretnoga života. Paradoks kockanja i jest u tome što nas upravo sreća uvlači u još veću nesreću. Jer kockanja i ne bi bilo da nema povremenih dobitaka koji pothranjuju nadu u veliki dobitak koji se prikazuje kao oblik spasa i potvrda dobroćudnosti nebeske matematike. I novine u kojima na naslovnici Dražen Dorčec, ubojica iz đurđevačke Fine, priznaje da se u pljačku upustio jer više nije vidio izlaz iz kockarskih dugova, kupio sam blizu kuće svog nesretnog susjeda. I prva misao bila mi je kako je taj čovjek što se davno objesio bio neusporedivo pošteniji od ovog tragičnog monstruma čiji su iracionalni i okrutni postupci šokirali cijelu zemlju i mobilizirali svu policiju. Dosad je, čini se, ovo najstrašniji zločin motiviran kockarskim dugovima, ali je ozbiljno pitanje neće li ih biti još. Kao da je takav trend.

Početkom 90-ih dobili smo narkomane kao još jednu značajnu i brojnu skupinu kriminalaca, koji su uglavnom činili manja kažnjiva djela: krađe, provale u ljekarne, otimanje torbica. Uzrok je možda i to što im je za zadovoljenje potrebna relativno mala količina novca. Uglavnom misle na sljedeću dozu i kako preživjeti taj dan. Kad se pak o kockarima radi, užasava i sama pomisao da bi se i takav oblik teškoga kriminala mogao ozbiljnije raširiti. Prvo, kockarima je obično potrebno neusporedivo više novca pa se po logici stvari moraju upuštati u ozbiljnije pljačke. A to ne ide bez oružja i, kako vidimo, mrtvih. I drugo, eventualnim širenjem takvih kriminalnih djela dobili bismo niz poluludih tipova u bankama i poštama koji bi zbog vlastitog straha ubijali sve pred sobom. Hrvatska bi se pretvorila u ratnu zonu, a odlazak po novac ili plaćanje računa u kockanje sa životom. A većina građana bili bi kockari koje ugrožavaju drugi kockari i svi bismo se kockali: neki svojim, a neki tuđim životima. Mjerodavni u policiji reći će kako je malo vjerojatno da se opasni i okrutni kriminal ovoga tipa proširi do alarmantnih razmjera, jer je opasnih i suludih kockara obično stalan broj, s vremena na vrijeme pojavi se kakav skandalozan i kriminalni javni rasplet nečijeg kockarskog života, ponetko se ubije, pred sudom završe suci oni koji su varali zbog kockarskih dugova. Međutim, logika govori suprotno. Jurica Pavičić piše o tome kako svaka ulica ima svoju sportsku kladionicu, kao i svoje dilere. Vinarije, mesnice i dućani propadaju, a kladionice ostaju.

I kao što je 90-ih, kad je heroin postao dostupniji, enormno porastao broj narkomana, tako je i sada, otkad je klađenje dostupnije, enormno porastao broj ovisnika o sportskim kladionicama. Mi i ne znamo koliko ih je, to će se tek vidjeti. Sada pak bez ikakve statistike mogu reći da gotovo svatko koga poznajem poznaje nekoga tko se strasno kladi. Sigurno ne suludoo kao Dražen Dorčec, ali navika, pa i ovisnost postoji. Stvar je u tome što je kockanje kondenzirana nada da će se svijet nekom idiotskom alkemijom urotiti i ispuniti sve skrivene želje tipa koji krvavih očiju svakodnevno ispunjava listiće u kladionici i ne vidi kako je lijepa, topla i sunčana bila, recimo, ova jesen. Barem dosad. I da bismo upravo to za nas trebao biti dobitak na lutriji. Onoj nebeskoj, koja nije samo meteorološka činjenica, nego i nešto što nas može usrećiti. Ali pogled većine usmjeren je, kako kaže Cesarić, u više zemne stvari pa nju ne interesira lijepa jesen, ni sunce, nego brojke i matematika.

Golovi, gemovi, koševi i njihove složene matematičke relacije koje donose ili odnose novac. Najčešće odnose, a krajnji skor je gotovo uvijek negativan. Dražen Dorčec pokazao nam je u đurđevačkoj Fini vrlo slikovito kakve posljedice mogu biti kad se netko upusti u nekontrolirano klađenje. Osnovni problem nije samo u kockaru. Problem je u društvenim okolnostima koje pogoduju hazardu jer su stvari došle dotle da se raširilo uvjerenje da nas samo hazard ili veliki dobitak na lutriji može spasiti. Pavičić kaže da je to žudnja za srećom u društvu u kojemu je kolabirala civilizacija rada. To je svakako točno, kao što je točno da kod nas jako velik broj ljudi od rada živi daleko ispod ljudskoga dostojanstva, dok generali kradu dijamante ili trguju oružjem za svoj račun s enormnim ciframa. I apsolutno se slažem s Pavičićem da bi trebalo na kladionice stavljati upozorenja, kao na cigarete: “Klađenje ubija“ ili “Od listića do krimića“. Jer udio sreće u životu može zaista biti velik, ali se ona u većini slučajeva ne manifestira kao gol razlika ili matematička kombinacija.