Otkako je prije dvije i pol godine stigao u Hrvatsku, ruski poduzetnik Dmitrij Železnjak privlači pozornost javnosti. Nedugo nakon što je kupio splitsku Sjevernu luku, 48-godišnji Železnjak, koji se prije nekoliko godina oženio mladom ruskom manekenkom Olesyjom, u Splitu je postao omiljen zbog svojih izdašnih donacija: dosad je financijski pomagao nogometni klub Hajduk, a sponzorirao je i niz kulturnih događanja, poput predstave “Ana Karenjina” zagrebačkog kazališta ZKM, doveo je rusku verziju mjuzikla “We will rock you” u splitski HNK i donirao domove za nezbrinutu djecu. Nedavno su u javnost doprle vijesti o njegovu sukobu s dosadašnjim poslovnim partnerom Viktorom Zinčenkom oko prevlasti i vlasništva u splitskoj Sjevernoj luci za pretovar tereta, a poznato je da su pred Trgovačkim sudom u Splitu obojica inicirali više postupaka jedan protiv drugog. Međutim, u splitskim se političkim i poslovnim krugovima posljednjih dana navodi kako je Zinčenko, ne pričekavši sudski epilog, naprasno napustio Split i Hrvatsku, a prije svog navodnog odlaska iz Hrvatske javno je svog donedavnog partnera optužio za prijevaru. Za to vrijeme Dmitrij Železnjak nedavno je predstavio svoj najnoviji projekt u Hrvatskoj: tvornicu votke smještenu u Imotskom. U intervjuu za Nacional Železnjak objašnjava kako je pokrenuo proizvodnju votke u nekadašnjoj vinariji Imota, te otkriva svoje buduće poslovne planove u Hrvatskoj.

Obećavajući biznis s votkom

NACIONAL: Nedavno ste predstavili Akvintu, novu votku koja se proizvodi u Hrvatskoj. Otkud votka u Imotskom?

- Biznis s votkom obećava. Taj posao sam počeo razmatrati negdje u isto vrijeme kad sam započinjao posao sa splitskom lukom. Znao sam da je Hrvatska poznata kao ekološki vrlo prihvatljiva zemlja, da je voda ovdje vrlo čista, zrak također. Ako uzmete u obzir sve postojeće tvornice votke u svijetu, uočit ćete da se one nalaze negdje u središtu industrijskih zona. Potpuno je normalno u većini zemalja da u jednom kompleksu postoji cementara, tvornica votke i recimo javni WC. Kad posjetite takvu tvornicu votke, izgubit ćete želju za njom barem na godinu dana. Mi smo razmišljali da napravimo nešto drukčije: da nađemo neku ekološki vrlo čistu zonu u kojoj nema drugih industrijskih postrojenja i u njoj pokrenemo proizvodnju posve drukčije votke. Nakon brojnih analiza i marketinških projekcija, odlučili smo otvoriti pogon votke u Hrvatskoj. Tražili smo teren na različitim lokacijama, no Imotski nam se pokazao kao najbolja solucija. Kad smo u Imotski doveli skupinu potencijalnih distributera naše votke, bili su oduševljeni. To je za njih bio marketinški san: votka koja dolazi iz tako čistog podneblja, dva jezera, šuma, i u sredini te šume proizvodi se votka. Imali smo sreću pronaći i angažirati jednu od najvećih ruskih stručnjakinja za votku, koja je u našoj tvornici ostvarila svoj višegodišnji san o filtraciji od pet stupnjeva, što smo u Imotskom ostvarili i čitav proces zaštitili u Madridu kao svoje industrijsko i intelektualno vlasništvo. Osim ruskih stručnjaka, na votki iz Imotskog radili su i stručnjaci iz Britanije koji su dizajnirali bocu, pa Francuzi koji je i proizvode, tako da možemo reći da je doista riječ o međunarodnom proizvodu i projektu.

NACIONAL: Gdje namjeravate plasirati tu votku?
- Za početak smo krenuli s Hrvatskom, a vrlo brzo slijedi i proboj na tržište nekadašnjih jugoslavenskih republika. Istodobno ćemo krenuti u osvajanje češkog i slovačkog tržišta, jer se u tim zemljama tradicionalno pije votka. U Hrvatskoj votka nikad nije bila dominantno piće, iako se i njezina pozicija mijenja posljednjih godina, jer je votka svuda u svijetu sve više u trendu. U drugim slavenskim zemljama situacija je drukčija, ondje se zaista pije mnogo votke. Uostalom, na posljetku planiramo plasirati svoju votku i na područje Italije, Grčke i Austrije. Sve su to pripreme za proboj na mnogo veća tržišta, poput Njemačke. Bit će zanimljivo vidjeti hoćemo li uspjeti promijeniti svijest Nijemaca da umjesto rakije počnu piti votku.

Slučajni dolazak u Hrvatsku

NACIONAL: Prije nekoliko tjedana vaš bivši poslovni partner optužio vas je za prijevaru, a vi dosad niste javno odgovorili na njegove optužbe. Kako to?
- Ne želim se baviti njime. Neka sud i policija naprave svoj posao, zato i postoje. Mislim da bi bilo besmisleno da krenem u kampanju demantiranja njegovih optužbi, to je uvijek loša opcija. Znam da sam ja još uvijek ovdje, u Hrvatskoj, da nastavljam sa svojim poslovima ovdje, pogotovo na razvijanju luke i proizvodnji votke. Što se tiče tog čovjeka, nemam pojma gdje se on sada nalazi.

NACIONAL: Je li možda on vas prevario?
- Ne želim govoriti o tome. Ne želim se spuštati na njegovu razinu. S druge strane, bilo bi nekorektno da komentiram sudske postupke koji su još u tijeku. Imao bih štošta toga reći, ali još nije vrijeme za to.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste već dvije i pol godine. Zašto ste došli baš ovamo?
- To je bila slučajnost. Sjedio sam u jednom moskovskom restoranu, pio piće i razgovarao na mobitel. Stol dalje od mene jedan čovjek kojeg sam poznavao također je razgovarao na mobitel. Čuo sam da u razgovoru spominje neku luku koja je na prodaju. Nakon što je završio razgovor, upitao sam ga o kojoj luci je riječ, jer mi je u to vrijeme bila privlačna ideja naftnog terminala u nekoj luci. On mi je rekao da u Splitu postoji jedna mala luka, a ja sam u to vrijeme o Splitu znao samo dvije stvari: da ima Hajduk i da je nekad imao Jugoplastiku. Potom sam ga upitao ima li ta splitska luka naftni terminal. Uslijedio je klasični odgovor: “Ma, ima sve.” Upitao sam ga kad mogu pogledati tu luku, a on je odgovorio da mogu kad god poželim. I tako sam dva dana poslije sletio na splitski aerodrom. Bio je to zadnji vikend u ožujku 2004. godine.

NACIONAL: Jeste li ikad požalili zbog dolaska u Hrvatsku?
- Nisam. Ja sam pragmatičan i praktičan tako da nikad ne žalim za nečim što se dogodilo.

NACIONAL: Što još planirate napraviti u Hrvatskoj?
- Imam dosta planova. Svatko tko se u Hrvatskoj bavi nekim poslom, u jednom trenutku počne razmatrati ideju da se počne baviti nekretninama. Ni ja nisam iznimka. Mislim da Hrvatskoj još uvijek nedostaje luksuznih nekretnina. Znam mnogo ljudi, pogotovo svojih prijatelja koji su došli u Hrvatsku brodom. S broda su možda dva puta sišli na kopno, vratili se na brod i zaključili da na kopnu nemaju što raditi. Oni koji su došli nekim drugim putom, pokušali su naći neki luksuzni hotel i u tome najčešće nisu uspjeli. Jer u Hrvatskoj nema dovoljno luksuznih hotela. Ima solidnih i pristojnih hotela, ali nema onog što bi zadovoljilo zahtjevnije i bogatije goste. Postoje mnoga tržišna pravila, jedno od njih je da vam 20 posto ciljnog tržišta treba donijeti 80 posto prihoda. Ne vjerujem da ijedan hrvatski hotel posluje prema tom načelu. Trebalo bi pogledati statistike, ali pretpostavljam da prosječan strani turist u Hrvatskoj tjedno potroši 600 ili 700 eura. To je ništa. Tek kad nađete turista koji će dnevno potrošiti tisuću ili dvije eura možete se smatrati nekim tko radi ozbiljan biznis. Nije rješenje u masovnom turizmu. Pogledajte na što sliči španjolska Marbella, čija je obala načičkana hotelima s dvije ili tri zvjezdice. Za turistima koji ondje odsjedaju najčešće ostaju samo prazne pivske limenke. Oni ne troše mnogo, pa ne zaradi ni hotelijer, ni lokalna zajednica, sve počne izgledati zapušteno i onda na takvoj lokaciji nema ozbiljnog biznisa. Kad bi se u Hrvatskoj izgradila prava luksuzna turistička odmarališta, vrlo brzo bi se ondje pojavili gosti koji znaju što žele, ali koji su za te svoje želje spremni platiti, ako treba i jako mnogo. Tako nešto bilo bi dobro i za hotelijera, i za državu, i za lokalnu zajednicu.

NACIONAL: Dobro, ali vi niste prvi koji ste se sjetili posla s nekretninama i ideje o luksuznim ljetovalištima. Što vas razlikuje od mnogih drugih koji slično razmišljaju?
- Ja u Hrvatskoj već imam dva ulagačka projekta koji očito dobro idu. Drugim riječima, ne namjeravam otići odavde još vrlo dugo, bez obzira na poneke zloguke priče o meni. S druge strane, mi znamo što radimo. Imamo vrlo jake brandove. Naime, jedno je izgraditi hotel, a sasvim je druga stvar upravljati njime. Osobno nemam nikakvog interesa da vodim luksuzno ljetovalište, ja ne znam kako se to radi. Ali znam da mogu pronaći nekog tko to zna i može. Nadalje, nije isplativo sagraditi objekte koji će biti u uporabi samo tri ljetna mjeseca. Treba imati planove da se u tim objektima održavaju seminari i konferencije. A za sve to potreban je dobar brand.

Četiri potencijalne lokacijeNACIONAL: Koji hotelski brand namjeravate dovesti u Hrvatsku?
- Već smo potpisali ugovor. Riječ je o nordijskom Residoru.

NACIONAL: A o kojim lokacijama je riječ?
- Trenutačno su u igri četiri lokacije, do početka 2007. okončat ćemo pregovore bar za jednu od njih. Riječ je o vrlo opsežnim projektima, koji uvelike ovise o veličini terena koji će biti dogovoren. Meni nije cilj sagraditi pet kućica za odmor nego tražimo veće prostore. Želim sagraditi nešto što će ljude pozitivno iznenaditi, što se neće uklapati u tipične i već viđene stvari.

NACIONAL: Planirate li još što?
- Da, imam i planove vezane uz energiju. Ja sam i počeo svoju poslovnu karijeru radeći na energetskim projektima. U početku je bilo vrlo teško boriti se s velikim kompanijama, ali u većini tranzicijskih zemalja postoje resursi koje bismo mogli nazvati podcijenjenom vrijednošću. Ako se potrudite, to se može promijeniti, pa dotad podcijenjena vrijednost dobije svoju pravu cijenu. To je pogotovo bilo vidljivo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Dakako, riječ je o vrlo rizičnim ulaganjima, mora se vrlo naporno raditi, stresno je, pogotovo ako je u tijeku proces privatizacije, koji je uvijek politički i gospodarski vruć krumpir, jer mnogi ostanu razočarani na kraju procesa. Primjerice, kad sam ja preuzeo Sjevernu luku, bilo mi je rečeno da su ondje 172 radnika, a trebalo bi ih biti oko šezdeset, što je značilo da bih se trebao riješiti 112 radnika. Ja sam na to gledao ovako: ja sam strani ulagač. Ako dođem ovamo i počnem otpuštati ljude kojima život ovisi o plaći koju primaju u Sjevernoj luci, što će mi oni učiniti? Odlučio sam postupiti drukčije: ne samo da nikome nisam dao otkaz, nego sam im čak povećao plaće.

NACIONAL: Kako ste to učinili? Otkud novac za to?
- Ja sam mlad čovjek. Ne trebam svoj uloženi novac dobiti nazad već sutra, mogu čekati. No ljudi koji imaju vrlo male plaće ne mogu čekati. Oni već sutra moraju kupiti kruh i mlijeko.

NACIONAL: Što mislite o percepciji koja postoji u javnosti, pa se tako svakog imućnijeg Rusa gleda sa sumnjom?
- Predrasude su vrlo stara stvar. Dugo vremena je stereotipno mišljenje bilo da je svaki Talijan pripadnik Cosa Nostre, ali na to više nitko ne obraća pozornost. Sad je u trendu novi stereotip o Rusima, po kojem je svaki imućniji Rus gangster. Tako bi se moglo reći i da je Tolstoj bio gangster, jer je bio Rus, a nije bio siromašan. Uostalom, ja nisam siguran jesam li ruski biznismen, ili možda američki. Rodio sam se u St. Peterburgu, sa 20 godina sam otišao u SAD, ondje zaradio svoj prvi milijun, pa sam putovao i živio u različitim gradovima svijeta. Sad sam došao u Hrvatsku, pa sam sad i hrvatski biznismen.