Rade Šerbedžija iz Londona se preselio u Los Angeles gdje se osjeća otuđeno, a kao razlog navodi gubitak identitetaRade Šerbedžija, jedan od najpoznatijih glumaca bivše Jugoslavije, kojem su mnogi u Hrvatskoj zamjerili odlazak u Beograd početkom ‘90-ih, prošlog je tjedna telefonskim glasovanjem odabran i nagrađen zvijezdom u Ulici slavnih u Opatiji. Ulica slavnih projekt je tjednika Extra, agencije Apriori komunikacije te grada Opatije, kojim se zvijezdom koja se postavlja na opatijskoj šetnici Slatina, odnedavno nazvanoj i Hrvatska ulica slavnih, trajno odaje počast ljudima koji su mnogo učinili za hrvatsku kulturu, znanost i sport. Šerbedžija je na svečano otkrivanje svoje zvijezde u Opatiju doputovao iz Los Angelesa, gdje je nedavno završio snimanje filma “Shooter” u režiji Antoinea Fuque, koji je režirao i “Dan obuke” s Denzelom Washingtonom. U Los Angeles se prije tri godine preselio iz Londona, da bi tamo nastavio svoju hollywoodsku karijeru, koja je započela 1997. ulogom Ivana Tretiaka u filmu “Svetac” Phillipa Noycea. Glumio je i u drugim hollywoodskom filmovima A produkcije kao što su “Zdrpi i briši”, “Svemirski kauboji” i “Nemoguća misija 2”.

NACIONAL: Upravo ste dobili svoju zvijezdu u Ulici slavnih u Opatiji. Što vam to znači?
- Miroslav Krleža jednom mi je prilikom rekao: “Mali, svaka nagrada koju dobiješ je dobrodošla jer pokazuje da nešto vrijediš, ali je pokušaj zaboraviti što prije možeš.” Ta zvijezda, iako je dana meni, nije moja nagrada. Vlasništvo je svih građana Hrvatske, pa i onih koji su sada u njoj turisti, a nekada su s Hrvatima živjeli u zajedničkoj zemlji. Ja sam dio njihove zajedničke povijesti, a ta je zvijezda, na neki način, simbol svih mojih uloga, filmova, serija, pa čak i sjećanja na sve političke nesporazume vezane uz mene. Tako će netko zaobići baš moju zvijezdu, a neki će rado proći pokraj nje. Ono što smatram bitnim i što mi je potvrda jest javni način glasovanja, što nije hir pojedinca ili nečije volje koja se može smatrati i političkom, nego je izraz volje šireg dijela naroda.

Suradnja s Antoineom Fuquom

NACIONAL: Nedavno ste završili snimanje novog filma. Kakva je vaša uloga u njemu?
- Krajem rujna završio sam snimanje filma “Shooter”. Režirao ga je Antoine Fuqua, poznat po filmovima “Dan obuke” s Denzelom Washingtonom i “Kralj Arthur”. Glavnu ulogu igra Mark Wahlberg, a moja je uloga jedna od većih u filmu. Glumim jednog od najvećih snajperista na svijetu imenom Shandor, koji je obavljao prljave poslove za FBI i UN. Mark Wahlberg igra jednog od tipova koji se pobuni protiv same institucije i razotkriva sve njihove prljave poslove. Film je velika kritika američke politike i svega što rade pa je iznenađujuće da je kao takav izišao iz Paramount Picturesa. Po završetku snimanja otišao sam u Španjolsku na premijeru filma “Moscow Zero” s Valom Kilmerom i Vincentom Gallom u glavnim ulogama, koji je režirala María Lidón. Film se snimao prošle godine u Španjolskoj, a u njemu igram znanstvenika Sergeja.

NACIONAL: Odigrali ste zapažene uloge u mnogim filmovima hollywoodske A produkcije kao što su “Svetac” ili “Zdrpi i briši” te u još nekim filmovima koji su imali veliku gledanost u svijetu. Kako ste dobili ulogu, primjerice, Ivana Tretiaka u “Svecu”?
- Počelo je tako što sam snimio film “Prije kiše” koji je režirao Milčo Mančevski. Sreća je bila da je film dobio Zlatnog lava u Veneciji, te da su značajni producenti američkih filmova bili tamo i da im se film svidio. Kad sam snimao taj film, bio sam potpuno sam, napušten, i nisam pio alkohol. Gotovo samurajski sam kreirao taj lik. Stopio sam se s makedonskim kamenom i to se vidjelo u filmu. Sreća je bila da sam u tom trenutku svog života izgledao bolje nego kad sam bio mladi glumac.

'Vraćam se u prvu ligu filmova'

Nakon tog filma trebalo je ponovo dobiti ulogu. Tada mi je režiser Phillip Noyce ponudio malu ulogu u njegovu filmu “Svetac”. Zamalo nisam otišao na audiciju. Prije toga vraćao sam se s neke audicije posramljen i zgrožen. Ja koji sam igrao glavne uloge u filmovima u Hrvatskoj i Jugoslaviji, išao sam na audicije za neke grozne TV filmove, male drame u kojima bih rekao pet - šest rečenica. Ta vrsta žuči koju sam prolio nešto je što se ne da opisati. Dobiti ulogu u Paramount Picturesu u filmu kao što je “Svetac” za mene je tada bilo nedostižno. No svidio sam se Noyceu. Sreća je bila da su Val Kilmer i Elizabeth Shue bili zvijezde filma, ona je baš tada bila nominirana za Oscara za “Napuštajući Las Vegas”. Tako film nije trebao treću veliku zvijezdu. Dobio sam ulogu koju je bilo nemoguće dobiti glumcu nepoznatom u svijetu, koju bi inače dobio Anthony Hopkins ili netko sličan. U svoj toj sreći bilo je i nesreće. Uloga je bila savršena. Publika je nakon prvih projekcija osnovala Klub Ivana Tretiaka. Nakon mjesec dana prikazivanja glavni producent filma mi je rekao: “Panika je u Paramountu jer je Rade pojeo film.” Producenti su od Phillipa Noycea tražili izmjenu scenarija i 30-postotno kraćenje uloge Ivana Tretiaka te ljubavnu priču između likova koje glume Elizabeth Shue i Val Kilmer. U prvoj verziji njen lik je bio ubijen. Tako su uništili dobar film.

NACIONAL: Što se događalo između snimanja filmova “Svetac” i “Shooter”?
- Snimao sam “Mirnog Amerikanca”. U tom filmu su mi izbacili 12 scena, gotovo cijelu ulogu, jer je prema ocjeni hollywoodskih producenata film s tim scenama bio previše intelektualan. Da su te scene ostale, porastao bi mi rejting, a budući da nisu, u tom sam trenutku ispao iz prve lige američkih filmova. Imao sam problema s radnim dozvolama i dvije godine potpunog pada u karijeri. Krenulo mi je tek prije dvije godine, a sa “Shooterom” se vraćam u prvu ligu filmova. Ipak, snimio sam sedam filmova u ove dvije godine, u pet sam imao glavne uloge, no to su umjetnički, niskobudžetni filmovi.

Rade Šerbedžija ispred svoje zvijezde na opatijskoj šetnici Slatina tijekom ceremonije otkrivanja zvijezde na Ulici slavnih NACIONAL: Zvijezdu u opatijskoj Ulici slavnih uz vas je, posmrtno, dobio i Fabijan Šovagović. Zajedno ste glumili u nekim od najpoznatijih domaćih filmova i serija, poput “Prosjaka i sinova”. Kakvoga ga pamtite?
- Fabijan Šovagović je uz Ljubu Tadića moj najdraži glumac. Pamtim kako je volio recitirati Tina Ujevića. Najviše je volio “Svakidašnju jadikovku” i “Pobratimstvo lica u svemiru”, ali “Svakidašnja jadikovka” bila mu je bliža. Mislio je tada da ima razloga za jadikovanje nad svojom sudbinom i nekim svojim intimnim bolovima. Ja sam više volio “Pobratimstvo lica u svemiru”. Govorila je o mojoj osnovnoj misiji na Zemlji, a to je blagost, osjećaj da smo svi na ovome svijetu jednaki.
'Zelena karta'

NACIONAL: Je li blagost bila vaš kredo i u mladosti?
- U mladosti sam bio bešćutan, arogantan, sebičan. U brzini života, prateći svoj temperament, živio sam svoj život gotovo kao Aleksandar Makedonski. Iako, uvijek sam bio osjetljiv, ali ponesen uspjehom i srećom koja mi se dogodila, nisam imao vremena da se zamislim nad svojim ponašanjem. Poslije su došle godine kad sam stigao redigirati svoje stavove o životu i kad sam počeo raditi na sebi, osluškivati svoju unutrašnjost.

NACIONAL: “Zelena karta” druga je knjiga autobiografske proze koju pišete. Je li vam to neka vrsta psihoterapije?
- Na neki način jest. O meni se svašta pisalo. Svjestan sam da je netko tko je bio toliko slavljen, i prekomjerno, zaslužio da bude i prekomjerno kuđen, pa i nezasluženo. A sve ono što sam mogao reći u svoju obranu od gluposti, ljudskog zla i slabosti ljudske rekao sam na stranicama novinskog papira, ali pojede to novinska tinta. Jedino što možeš ostaviti u svoju obranu, trajno, jest napisana knjiga. Riječi koje su dokument. Onaj koji čita ocijenit će vjeruje li ili ne vjeruje.

Gubljenje identiteta

NACIONAL: Kako ste uopće počeli pisati prvu autobiografsku knjigu “Do posljednjeg daha”?
- Autobiografsku prozu počeo sam pisati na nagovor svog prijatelja Borislava Vujičića. Osjetio sam silno olakšanje jer sam pisao o stvarima koje ljudi nisu znali. Najčešće sam optuživan zbog toga što sam otišao iz Hrvatske kad je počeo rat. Međutim stvari ne stoje tako. Od svoje bivše žene Ivanke razveo sam se 1989., još u Jugoslaviji. Otišao sam u Beograd i tamo se oženio ženom koju sam volio. Godine 1991. počeo je rat. U to vrijeme već sam živio u Beogradu. Imao sam svoj stan, njezin stan, ulicu u kojoj sam pio kavu, dečke s kojima sam igrao nogomet. Nedostajali su mi moji Zagrepčani, ali mislio sam putovat ću, tamo su mi djeca. Međutim, milijun je razloga zbog čega se nisam vratio. Možda sam bio u pravu, možda nisam, ali to nije bitno. Nisam radio ništa ni protiv koga time što se nisam slagao s mnogima i ni s jednom od političkih ideja koje su tada bile aktualne. To su stvari koje kroz knjigu u samoći sobe dok pišem, zadubljen u ta sjećanja, mogu o sebi iskreno i ne štedeći se reći.

NACIONAL: Prva poglavlja vaše knjige “Zelena karta” objavljena su ovog ljeta u dnevnom tisku. Čitajući ih osjeti se vaša otuđenost u svijetu u kojem sada živite. Osjećate li se tako?
- Otuđenost je glavna tema moje knjige. Odjedanput, gubljenje svog pravog života. Čitav moj život, kakav je sada, zapravo se svodi na intimnu sreću unutar četiri zida u kojima obitava moja obitelj. Sve ostalo je kao da živim jednu rečenicu iz moje pjesme o Don Juanu: “U osami samoj bez igdje ikoga, uspravnoga hoda, tih, zamišljen, tužan korača u svemir stazom potkovanom.” Ta samoća i izbjeglička otuđenost jedan je od najdubljih osjećaja s kojima živim iz dana u dan.

NACIONAL: Je li razlog tomu okruženje u kojem živite, američki način života ili nešto drugo?
- Razlog je gubljenje svog pravog identiteta. Svaki izbjeglica koji je izgubio kontakt sa svojom pravom sredinom gubi identitet, gubi svoje navike.

NACIONAL: Zašto se ne vratite u Zagreb?
- Više se ne mogu vratiti ni u Zagreb. Ne bih mogao živjeti tim životom. Ne mogu zaboraviti sve što je bilo. Ne mislim to na politički način. Ne mogu više hodati ulicama Zagreba kao što sam nekad hodao. Ne zbog osjećaja da se nešto promijenilo, a promijenilo se, nego zato što ja to ne mogu. Ne pripadam više tom svijetu. Promijenio sam i navike, sve više volim svoju samoću. Živciralo bi me otići na neku probu, sjesti s prijateljima glumcima i razgovarati o nečemu. Jedva čekam da prođe tih pet srdačnih minuta kad ih vidim i poljubim i ponovo bježim. Baš me briga za politiku. Socijalist sam i ljevičar. Ne brinem se za svoja uvjerenja jer sam humanist po prirodi. Nisam borac i političar da se borim za potlačene, i za to se ispričavam, ali u takvom redu stvari nitko mi ne može reći da je moje ljevičarstvo nešto čega bih se trebao stidjeti. Zagovarati desne poglede na svijet i izgradnju kapitalizma, neću. U tom smislu ja jesam jugonostalgičar jer se s nostalgijom sjećam nekih dijelova svoga, a i dijelova tuđih života. No nisam Jugoslaven i zastupnik te ideje, osobito kad se Jugoslavija raspala na tako krvav način. Tko pametan može zastupati tu Jugoslaviju? Ali ne mogu ja zbog njih i njihova djela zbog kojeg su oni na kraju i suđeni pogaziti sve naše živote i svoj prije svega.

NACIONAL: Amerika je zemlja kapitalizma, brze prehrane, Georgea Busha. Kako vi gledate na nju?
- Amerika je lažni sjaj, ali i Europa. Sve je to laž jer samo jedan manji broj ljudi živi sjajno i povlašteno, a veliki dio živi nesretno. Sva ta hrpa Meksikanaca i crnaca, hrpa sirotinje i bijede koja se vuče tim svijetom.

NACIONAL: Izjavili ste jednom da ne biste više glumili u kazalištu da nije vaše supruge. Zašto je to tako?
- Istina, zamorilo me kazalište u životu, zaljubio sam se u film. Nemam vremena za kazalište. Znam da će ovo zvučati strašno, ali jedino me žena koju volim i obožavam, a koja je zaljubljena u teatar, mogla nagovoriti da mu se vratim. Ne stidim se toga. Iz ljubavi prema njoj sam se ponovo počeo baviti kazalištem. Htio sam je ponovo osvojiti, ali nije mi uspjelo. Ona se u kazalištu više divi drugima nego meni.

Šešir Miroslava Krleže

NACIONAL: Kako ste se zaljubili u svoju suprugu Lenku Udovički?
- Zaljubio sam se iznenada, a mislio sam da se više nikada neću zaljubiti. Zavolio sam sve što je u njoj. No shvatio sam da sam zaljubljen u nju tek kad sam nakon nekoliko godina naše veze ugledao jednu lijepu ženu. U trenutku slabosti, vidio sam tu ženu koja je prošetala nekom terasom ispred mojih očiju, pogledao je i okrenuo se za njom. Shvatio sam da je to prva žena za kojom sam se okrenuo u tih nekoliko godina otkako sam se zaljubio u svoju ženu.

NACIONAL: Nosite šešir koji vam je oporučno ostavio Miroslav Krleža. Kakvoga ga se sjećate?
- Početkom 70-ih, kao mladić, dolazio sam često k njemu. Iz razgovora s njim preuzimao sam mnoge misli i poslije, kako sam odrastao, stvarao sam od njih svoje životne teoreme. Vjerovao sam u mnogo toga što mi je stari Krleža govorio i često sam ga doslovce shvaćao. Svaka njegova preporuka bila je dobrodošla pa sam se iskreno trudio da sve svoje nagrade razbacam i nikad ih nemam blizu sebe.