U Opatiji i Rijeci ranih 90-ih nije bilo lako biti krivomisleći Hrvat. Doduše, okovane Srbe nisu bacali u Jadransko more, ali je opatijska policija znala usred Opatije prisloniti pištolj na sljepoočnicu mladiću za kojeg im je telefonom bilo javljeno da je “četnik“. U ST-u, najvećem rasadniku trenutačnih zvijezda hrvatskog novinarstva, redovito su izlazili popisi lokalnih Srba, iz pera Srbina, danas uglednog hrvatskog književnika i pisca scenarija TV sapunica. Riječki i opatijski Srbi nisu do dana današnjega uspjeli na sudu dokazati da nisu “četnici“ jer ni jedan hrvatski sud nije mogao naći autora popisa na njegovoj kućnoj adresi. Više ga i ne traže, sve je palo u zastaru. Možda ne bi trebalo previše osuđivati uglednog hrvatskog književnika za gadosti iz mladosti? Vjerojatno ni njemu nije bilo lako biti Srbin u Hrvatskoj. Danas mu je bolje. Grijesi su mu oprošteni, a možda mu ni djeca ne znaju da je Srbin, zato neću biti preciznija. A morala bih jer smo u to doba upravo zbog takvih i sličnih bezdušnih spodoba i mi krivomisleće Hrvatice i krivomisleći Hrvati imali žestokih problema. Gubili smo posao, na nas se gledalo kao na izdajnike svega što je hrvatsko, imena su nam se vukla po bijednim tiskovinama a djecu su nam maltretirali u školi. Ne, ne kukam, ja sam još tada, između gadnih snova u kojima bi me sirote žrtve mojih tekstova preklinjale za milost i mirnog sna odabrala ovo drugo. Dušu sam liječila povremenim odlascima u Istru. Nemoguće je opisati što bismo mi “četnici“ osjetili kad bismo izišli iz tunela na istarskoj strani. Istra devedeset i prve?! Druga zemlja! Obećana zemlja!

Neki od nas ondje su slavili rođendane, drugi su se ženili i udavali u Motovunu i pred matičarkom u bijeloj bluzi i velikom hrvatskom zastavom jedno drugome zaklinjali na vječnu ljubav. Uz šankove nisu stajali do zuba naoružani “borci“, cestama nisu prašili automobili bez tablica, ni Hrvati, ni Srbi iz našeg društva, nitko se od nas tada u Istri nije osjećao poput Srbina u Osijeku ili žene u Zadru. IDS je bio svjetlo u hrvatskom mraku. Istrani su tada učinili ono što nitko nije, namrgođenog Titova generala otjerali su u njegovu zemlju, a Jakovčić, mlad muškarac, djelovao je uljuđeno, evropski. Gradonačelnik Pule bio je Delbianco, spavao je na tajnim adresama s pištoljem ispod jastuka, jataci su mu donosili hranu, Istrani su ga čuvali od “Hrvata“ koji su tih godina provalili u Pulu. Nama izletnicima nikad nije bilo lako ispiti zadnje piće i krenuti prema tunelu, vratiti se u Hrvatsku. Bivše komunjare znale su biti opake, pozivati u vojsku teško bolesne muškarce, za lovu oslobađati zdrave, dijeliti otkaze, mlatiti u policiji, maloljetne klince slati na gospićko ratište, autobusima vraćati u vukovarsku smrt u Opatiju izbjegle Vukovarke i njihovu dječicu... Da nama nekima devedesetih nije bilo Istre i Istrana, ne znam kako bismo preživjeli krvave početke hadezeovske demokracije. Zato mi ovo ne ide u glavu. Danas Sanader, Tuđmanov đačić i divljak sa splitske rive, izgleda poput civiliziranog gospodina, a Jakovčić na svim ekranima svih hrvatskih televizija žmirka lukavim očicama i laže kako ni o čemu ništa ne zna. Bombe, ubojstva, atentati, rasprodaja “vinograda“ ideesovskim “vinarima“, divlja gradnja, uručivanje otkaza čitavoj redakciji, namještanje unosnih poslova ideesovcima...

I Tuđman je imao više stila. Jakovčić, dečko koji je obećavao, pretvorio se u sredovječnog zadriglog gospodina kronično gladnog jeftinih nekretnina, bespravne gradnje i medijske pažnje. Njemu trebaju čitava sela, ogromna kuća, ljubavnica, žena Marija koja će mu sve oprostiti i zauvijek ga čekati, novinari koji će sve to zapisati, gledatelji kojima će svakoga dana biti u dnevnom boravku, istarski seljaci koji će mu stalno urlati, heil... Gdje je moja Istra iz ranih devedesetih? Gdje su Istrani iz ranih devedesetih? Zašto su Tuđmanu rekli odlučno “ne“, a za Jakovčića govore, “on je stešo naš“? Ej, Porečani, ako zanemarimo ubijenog ministra Popovića i ovu bombu, vi ste zadovoljni svojim vlastodršcima? Hotel Rivijera vam je zapušten i zatvoren već šesnaest godina, pojma nemate čiji je. Trg Marafor pokriven je šoderom. Vila Polesini je napuštena i razvaljena. Park Matije Gupca, koji su Saveznici bombardirali ‘44. i ‘45., nikad nije obnovljen, na njemu rastu borovi koje su još skojevci posadili, razbijene klupe, ljuljačke... Naručeni ubojica, mito, korupcija... A gospodin Golemović koji na vašem terenu gradi luksuzne vile za novine izjavljuje, ne pitajte me kako sam zaradio prvi milijun... Ima pravo čovjek, kad ništa ne pitate Jakovčića, zašto biste pitali njega.

A Jakovčić, iako Istrom šetaju naručeni ubojice, dime se zapaljeni auti i lokali, na divlje se gradi i prodaje, Istranke na crno služe u Italiji a Istrani voze kamione za Talijane da bi preživjeli, vaš goli car uporno tvrdi, mi nismo regija slučaj. Ej, vi ste trenutačno najveća regija slučaj u Hrvatskoj! Pognuli ste glavu, šutite, s Jakovčićem komunicirate preko grafita, kukavice jedne, zagadili ste mi uspomene iz devedesete! Zato sam otišla Franciju, jedinom slobodnom Istraninu, rekla sam mu, Franci, ko boga te molim, o čemu se radi, zašto moja Istra ne blista? A onda mi je heroj Franci sve objasnio: “Istra je oštarija s vrhunskim konobarima koji stoljećima uspješno servisiraju svakoga gosta. S Austrijancima smo jebali mater Talijanima, s Talijanima smo jebali mater Abesincima, pa smo s Jugoslavenima jebali mater Talijanima, Austrijancima i Nijemcima, pa smo s Hrvatima jebali mater Jugoslavenima, sada smo sexy motherfuckers. Jebemo sami sebe.” I mene, i meneee... Ovaj krik, to nije orgazam, ja sam žalosna.