Roman Damira Radića ne usuđuje se objaviti nijedan hrvatski izdavač: nekima su problem prizori eksplicitnog seksa, drugima satira književnih moćnikaZagrebački književnik i kritičar Damir Radić napisao je roman koji se nijedan hrvatski izdavač ne usuđuje objaviti. Nagrađivani pjesnik i Nacionalov filmski kritičar dovršio je potkraj lipnja rukopis “Lijepi i prokleti“ i otada ga uzalud pokušava objaviti. Izdavači zaziru od Radićeva rukopisa iz nekoliko razloga, iako ga baš ti razlozi čine potencijalno velikim komercijalnim hitom.
Kao prvo, roman obiluje prizorima eksplicitnog seksa, i to u hetero, homo i mješovitim varijantama. Okosnicu romana čini ljubavno-erotski četverokut pohotnih pripadnika zagrebačke građanske klase.

Prozirne izlike prevrtljivog izdavača

Zatim, Radić se na satiričan način u formi romana s ključem osvrće na hrvatsku književnu i javnu scenu s kraja 90-ih, a posebno se orno obračunava s tada popularnim FAK-om, Festivalom alternativne književnosti, koji se kod njega zove Festival undergorund književnosti - FUK. Identiteti su namjerno slabo prikriveni, kako za književnike, tako i za druge javne osobe. Potencijalnih kupaca je mnogo, od onih koji će se prepoznati u likovima iz romana, do znatiželjnika koji će o njima htjeti što više doznati. U romanu su i esejistički izleti u kojima Radić raspravlja o najrazličitijim stvarima, od prirode pornografije, preko glazbenih dosega Ivice Šerfezija i Mehe Puzića do značenja riječi purpurno/skrletno/grimizno. Radić se ipak nada da će uspjeti pronaći izdavača za svoje kontroverzno djelo, a ako mu to ne pođe za rukom, objavit će ga besplatno na internetu.

NACIONAL: Kako je uopće nastao vaš roman?
- Počeo sam pisati negdje potkraj 1999. Napisao sam u komadu prvih tridesetak kartica, a onda počeo razvlačiti. Godine su prolazile, a ja nikako nisam bio u prilici pisati kontinuirano. Prvo sam namjeravao napisati kraći roman, s temeljnom pričom o jednom erotskom četverokutu, u kojem će sve biti jako mračno. Međutim, kad sam počeo pisati, rukopis me odnio u nekom drugom smjeru, počeo sam se igrati raznovrsnim ironijskim pomacima, ubacivati esejističke ekskurse, uveo sam i taj osporavani sloj romana s ključem s mnoštvom pripadnih tračeva kakvima se naši teoretičari vole baviti na nazovivišoj znanstvenoj razini, a skandaliziraju se kad se teorija pretoči u konkretnu književnu praksu. Rukopis sam pomalo prisilno završio 30. lipnja ove godine, jer je jedan zagrebački izdavač, preciznije glavni urednik u izdavačkoj kući, tražio da mu ga pošaljem prije nego ode na godišnji. S tim sam se urednikom prvi put čuo još na proljeće, poslao mu sinopsis i neke odlomke, a on je tada tvrdio da mu prizori seksa ne smetaju, nego da bi mu možda bio problematičan dio oko fukovaca, kao i spominjanje nekih političara. Konačno, kad smo se čuli u rujnu, rekao je da mu to sada više nije problem, ali su problematični postali eksplicitni seksualni prizori.

Konzervativno društvo, osobito elita

NACIONAL: Kakav ste dojam vi stekli, što je zapravo problem?
- Mislim da je s jedne strane problem u beskompromisnom tretmanu seksualnosti, usprkos u nas raširenim, a posve netočnim tvrdnjama, da seks više nije tabu ni provokativan. S druge strane, problem je zasigurno i u tome što će se mnogi važni ljudi u romanu prepoznati, a tim se ljudima nitko ne želi zamjeriti.

NACIONAL: S kojim ste sve izdavačima razgovarali?
- Spomenuti urednik nije me odbio, nego smo u nekom nedefiniranom statusu koji bi mogao rezultirati odbijanjem, ali to ne ovisi samo o njegovoj volji, nego i o onoj njegovih poslodavaca. Dražen Katunarić iz Litterisa me nakon prvotnog entuzijazma pristojno odbio, a Milan Šarac iz Konzora ima gomilu primjedbi i zahtijevao bi potpunu reviziju rukopisa, na što ne mogu pristati. Rukopis sam slao samo onim izdavačima kod kojih mislim da bi mogao proći. Nisam slao Celeberu, koji također ima rubne interese, jer se njegov vlasnik Ivo Caput smatra jednim od prvoboraca FAK-a, pa sam zaključio da nema smisla da mu šaljem tekst čiji je bitan dio satira na FAK. Za jedan dio izdavača je seksualna eksplicitnost velik problem, ali vjerujem da postoje rezerve i zbog straha ne toliko prema bivšim fakovcima, koliko spram njihovih moćnih medijskih pokrovitelja.

NACIONAL: Ali prizori seksa u vašem romanu nisu ništa dosad neviđeno u književnosti. To su samo ogoljeni prikazi nekoliko poprilično konvencionalnih spolnih činova.
- Ljudi koji tako misle su u izrazitoj manjini. Bojim se da niste ni izdaleka svjesni koliko je ovo društvo konzervativno, a njegova službena elita možda još i više.

Medijska nedodirljivost fakovaca

NACIONAL: Što dalje namjeravate s romanom?
- Na vezi sam s izdavačem s kojim sam prvim kontaktirao, čekamo razvoj događaja. Ne bih ga htio dati nekom “lijevom“ izdavaču bez osjećaja za odgovarajući dizajn knjige, bez mogućnosti i volje za adekvatnom promocijom i distribucijom, koji će igrati neke sitne financijske igre. Radije ću ga objaviti beplatno na internetu nego se zadovoljiti nedostojnim kompromisom. O kvaliteti mog romana svakako se može raspravljati, ali siguran sam da je tematski i formalno zanimljiv, kao i da ima dobar komercijalni potencijal.

NACIONAL: Postupak koji ste proveli nad FAK-om teško se može nazvati drukčije nego vivisekcijom. Ako se može vjerovati tezama iz vašeg romana, u ovoj zemlji isti ljudi pišu knjige, izdaju ih, jedni druge hvale u kritikama i potpomažu prodaju?
- Ne posve isti nego međusobno povezani ljudi. No taj dio romana svjesno sam radio kao satiru. To znači da nije sve što sam napisao doslovce točno, da nije bila na djelu bukvalno teorija zavjere, ali kad oljuštite taj hiperboličan sloj satire, dobijete suštinu FAK-a i njegovih pokrovitelja - beskrupuloznu interesnu skupinu koja je imala velike, djelomično i ostvarene ambicije u stjecanju društvene i institucionalne moći.

NACIONAL: Dakle, hrvatskom književnom scenom drma desetak ljudi?
- Ipak ih je malo više, jer osim fakovsko-utorkaškog kružoka postoji i ona medijski zatajnija, ali vrlo utjecajna skupina starih izdavača, od Ljevaka do Čegeca. Ako nisi dio jednog od ta dva više ili manje formalna kruga, male su ti šanse. Odnosno, one postoje, ali samo ako si po njihovoj ocjeni, to posebno vrijedi za FAK, bezopasan, odnosno ako šutiš. U suprotnom treba se pomiriti s obitavanjem na rubu, koji je ionako prirodna pozicija slobodnih ljudi.
Što se tiče fakovaca i njihova produžetka utorkaša, Europapress holding ih je uzeo pod svoje i zato su ti autori medijski nedodirljivi.
Kad je na prijelazu desetljeća krenuo taj novi val hrvatske književnosti, to nije bio samo Fak nego je scena bila puno šira. Ali fakovci su bili najglasniji. Našli su dobar medijski kanal, Nacional je tu odigrao svoju ulogu, kao i Jutarnji i Globus. Možda nisu nisu bili prisutni na televiziji, ali ona nije toliko važna kad je kultura u pitanju. Fakovci su imali i svoju kućnu kritičarku, Jagnu Pogačnik iz Jutarnjeg, koja je obavila velik dio posla. Danas ispada da Velimir Visković piše kritički o FAK-u, ali ne sjećam se da je on na bilo koji način kritički pisao o njima. Sjećam se da je većinu hvalio.

NACIONAL: Protivite li se vi onomu što su fakovci nazivali estradizacijom književnosti?
- Protivim se banalizaciji. Nisam pobornik javnog čitanja književnosti, za mene to nije način prave književne komunikacije i recepcije. Pozitivno je da se stvorila književna scena koja nešto proizvodi. Ono što je mene beskrajno iritiralo u vezi s FAK-om jest to što su oni svoju smiješnu ideju o sebi samima kao A reprezentaciji hrvatske književnosti nesmiljeno medijski promovirali. Njih sedam-osam uspostavilo je monopol i sami sebe su promovirali, a uz svesrdnu pomoć dijela kritike, kao neke vrhunske vrijednosti. Mislim na Zorana Ferića, Antu Tomića, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića, Edu Popovića, Boru Radakovića, Đermana Senjanovića - to je bila ta famozna A reprezentacija. Mislim da se to što su oni napisali kreće u rasponu od prosječno-korektnog, katkad i ispodprosječnog, do izrazito solidnog. Ali nije ključna stvar to što su njihova djela, generalno govoreći, debelo precijenjena, čak ni to što je uspostavljen monopol. Ono što me najviše ljuti jest njihova licemjernost: na FAK-u je čitala gomila ljudi, ali uvijek je to bila kulisa, postavljena da bi odglumila demokratičnost koje nije bilo. Ti su ljudi jezgri fakovaca, A reprezentaciji, služili samo kao dekor. Mnogi od onih koji su čitali na ranim izdanjima FAK-a imaju prema njemu izrazito kritičan stav, poput Milka Valenta, Miroslava Kirina, Stanka Andrića i Krešimira Pintarića. Jurica Pavičić je u časopisu Fantom slobode objavio tekst, koji se upravo prevodi za temat o Faku što izlazi na engleskom, u kojem je izjednačio FAK s čitavom novom hrvatskom prozom, iako je FAK puno uži pojam; znači, radi se o falsificiranju zbilje.

Eksplicitni erotski četverokut

NACIONAL: Mislite li da će nekoga uvrijediti vaš roman?
- Ne znam, mislim da je cijeli ključarski sloj romana vrlo benigan. Mislim da ljudi poput Jergovića i Pavičića neće spuštati pogled sa svojih visina na nekakve beznačajne patuljke koji se kao bijesni a efemerni valovi razbijaju o vjekovne hridi. Mislim da će moj roman, kad iziđe, fakovci-utorkaši potpuno ignorirati.

NACIONAL: Mislite da se u Jutarnjem listu neće pojaviti ni negativna kritika?
- Mislim da neće. Možda se varam. Možda me prozovu "urbanim aralicom", mada se ja po ključarstvu radije povezujem s Trumanom Capoteom.

NACIONAL: Satirični dio romana napisali ste jako prozirno - nije teško pogoditi tko je Mišo Jergas ili Ante Ćimot. Jeste li tako postupili namjerno?
- Apsolutno. U posljednje vrijeme roman s ključem pisali su Aralica i Vesna Ćuro-Tomić. U tim knjigama, ako nisi upućen, ne moraš znati o kome je riječ. Da Aralica u “Ambri” nije napisao nekakve opise likova, ne bi se uvijek razumjelo tko je tko. Ako već radiš roman s ključem, po meni bi taj ključ trebao biti razumljiv i transparentan. Ne treba svako ono ime koje sam spomenuo i koje upućuje na neku osobu doslovno shvatiti, to je ipak satira, ali želim da bude jasno na koga se aludiralo. Mislim da je takav pristup pošteniji i originalniji.

NACIONAL: Zašto su opisi seksa u dijelu romana koji se bavi ljubavno-erotskim četverokutom toliko eksplicitni?
- Zato što smatram da seks treba tematizirati u potpunoj ogoljenosti, onakav kakav jest. Taj je diskurs pornografski, ali i riječ je o takvoj vrsti seksa. Likovi iz romana su ljudi koji su očito svoje seksualne sklonosti razvili i pod utjecajem pornografskih medija. Logično je da na taj način i seksualno komuniciraju. Naravno da sam to htio izraziti potpuno plastično. Pričalo se da je jedna od odlika FAK-a eksplicitno tematiziranje seksa, što nije istina. Osim Radakovića nitko drugi to nije radio. Osim toga, kod nas se raširila fama kako seks više nije tabu, kako je doba takozvane striptiz kulture i ništa više nije provokativno. A stvari jednostavno ne stoje tako. Evo najsvježijeg primjera. Američki nezavisni film "Shortbus" nije mogao biti prikazan u programu proteklog Zagreb Film Festivala zbog eksplicitne seksualnosti, iako je riječ o jednom od dva najzanimljivija i najbolja filma tog festivala.

Bijelo smeće na hrvatski način

NACIONAL: Jasno mi je zašto prizori eksplicitnog seksa i izrugivanje s FAK-m, ali čemu esej o glazbenom stvaralaštvu Ivice Šerfezija? Je li to utjecaj američkog pisca Bretta Easton Ellisa?
- On mi je uz Houellebecqa najomiljeniji suvremeni književnik i kad sam čitao njegov “Američki psiho”, najzabavniji dijelovi bili su mi oni u kojima Patrick Bateman piše eseje o Whitney Houston i skupini Genesis prije i nakon odlaska Petera Gabriela iz grupe. To je bilo toliko nevjerojatno ludo zabavno i pomaknuto da sam htio napraviti nešto slično, ali da bude lokalne prirode. Otud dva eseja, jedan od hrvatsko-jugoslavenskoj zabavnoj glazbi, drugi o narodnoj, nešto lokalno i autentično. Htio sam napisati nešto o čemu nitko živ uopće ne piše, ni glazbeni kritičari, to je sasvim izvan fokusa, a Ivica Šerfezi, Olivera Katarina, Meho Puzić, Hašim Kučuk Hoki i Halid Muslimović nezaobilazne su ikone. Posebno me živcirao mit, koji je ovdje proširio Edo Maajka, po kojem je Muslimović inferioran Bešliću, što je notorni, i baš mužjački, stereotip.

NACIONAL: Vaš roman u cijelosti se zbiva u građanskoj klasi, dok se FAK najradije bavio ljudima s dna društva.
- To je bitno. Riječ je o reakciji na FAK. Oni su tvrdili da je čitava hrvatska književnost sterilna i autistična jer se bavi nestvarnim ljudima. I onda su isključivo promovirali neki dio društva koji ja zovem pivsko-navijački, ili američki rečeno - bijelo smeće. A sami su fakovci dobrim dijelom iz te naše specifične socijalističke građanske klase, pa društveno dno baš i nije njihov život. Meni je bilo logičnije baviti se građanskim svijetom i takozvanim akademskim građanima, taj milje mi je puno poticajniji od krčme i stadiona, s tim da je valjda 90 posto naše građanske klase prva ili druga generacija građana, roditelji ili djedovi došli su sa sela, i to građanstvo je isprepleteno radništvom i selom. To se u romanu također dobro vidi.
Jednom je jedan od fakovaca rekao da naša književnost nema likove koji slušaju Thompsona, Magazin i Matu Bulića. Zašto bih morao pisati o nekom tko sluša Thompsona da bih bio realističan? A to što u fakovsko-utorkaškoj prozi uglavnom nema ili ima vrlo malo seksa, to nije nerealistično?

NACIONAL: Što mislite, kakve će biti reakcije na vaše podrobne opise homoseksualnog snošaja između dvojice mušakaraca?
- Većina će se sablazniti, pogotovo generacija naših roditelja.

NACIONAL: Kako je onda televizijski novinar Dražen Ilinčić uspio pronaći izdavača za svoj roman, koji navodno obiluje prizorima gay seksa? - To je stvar timinga. Imao je bolji timing od mene, prvi je s pričom o svom romanu došao u medije. Osim toga, on je lice s televizije pa njegov izdavač misli da je tržišno mnogo potentniji. A i nitko kod nas dosad nije napisao gay roman. Znači, kombinacija medijskog potiska i tematske zanimljivosti.

Pseudosubverzivna književnost

NACIONAL: U kakvom je stanju hrvatska književnost danas?
- Postoji stabilna scena, no ona po mom uvjerenju posljednjih godina nije iznjedrila doista ekstraordinarno djelo ili autora. Prosjek je solidan, ali kao i na filmu nedostaje čisto tematske, pa i formalne ekstraordinarnosti, nekog snažnog pomaknuća interesa za underground i transgresiju. Netko će reći imamo Zorana Ferića, no po mom uvjerenju Ferić je pseudosubverzivac. Uglavnom, da sam napisao osrednji bezlični roman o nekakvoj bezveznoj temi, to bih bez problema objavio. Ali nešto što ima nekakvu potentnost, nekakvu hrabrost, što nudi bitan iskorak, što bi moglo previše uzburkati ustajale vode ne može biti objavljeno, iako je neusporedivo zanimljivije.

Odlomak iz romana - 'Lijepi i prokleti'

Damir Radić bavi se u romanu erotskim četverokutom građanske klaseStan u Kranjčevićevoj, na broju 44. U sobi otvorenih vrata Lucija gola leži na krevetu, nad njom je Ivor, stavio je spolovilo među njezine grudi koje ona čvrsto drži dok njegov falus u punoj snazi klizi između njih. Seksualnom terminologijom govoreći, riječ je o takozvanom španjolskom drkanju. Nakon nekog vremena Ivor se počne gibati sve brže, oboje snažno uzdišu, naposljetku on uzme spolovilo u ruku i počne izbacivati sjeme koje ona, djelomično se izmaknuvši ispod njega, pokušava dohvatiti jezikom i ustima, istovremeno mahnito trljajući dražicu. Svršavaju uz glasne krikove.
Nakon što je poplava strasti jenjala, legnu na leđa jedno pokraj drugoga, duboko dišući. Lucija položi dlan na Ivorovo opušteno, ali još voluminozno spolovilo, i počne blago njime kliziti.
Ivor: Uvijek iznova raspametim se pored tebe. Nevjerojatna si.
Lucija: Mmmm, ni ti nisi loš.
Ivor: Pružaš mi neiscrpan užitak.
Lucija: I crpim plemenitu bjelančevinu iz tebe. Uživam kako ti se svaki put tako lako i potpuno diže na mene.
Ivor: Nema muškarca kojem se ne bi dignuo na takvu rasnu pičku.
Lucija: Ima, ima. Nemoj zaboraviti pederčine kojima bi se ekspresno digao na tvoju sočnu guzu, a na mene nikada.
Ivor: Dignuo bi se i njima, samo da im uzmeš kurac u usta i počneš obrađivati kako znaš.
Lucija: To se ne računa. I tebi bi se dignuo da ti ga kakav peder stavi u usta i počne pušiti.
Ivor: Vjerojatno. To je prirodno.
Lucija: Na neki način da. Ali pederluk meni nije prirodan ni najmanje.
Ivor: Pederima je prirodan.
Lucija: Jebeš njih.
Uto započne melodiju hita Denis & Denisa “Pojest ću sve kolačiće“, no kad krene s pjevanjem, čuje se drugi tekst:
Pobit ću sve/pederčine/ne brini da/ostat ćeš pošteđen/sve/pederčine/biti će izbrisane.
Ivor: To si sad smislila, na licu mjesta?
Lucija: Zapravo ne. Prije sam na mjesto pederčina stavljala komunjare, i isto dobiješ dobar refren.
Ivor: Ne podnosiš komiće?
Lucija: Idu mi na kurac kao i pederi.
Ivor: Petra kaže da nekad nisi imala ništa protiv njih.
Lucija: Protiv pedera uvijek, protiv komunjara kad sam shvatila kakvi su i što su sve radili.
Ivor: HDZ te prosvijetlio?
Lucija: Ne seri. Tuđman i kompanija su se pokazali lopovima, ali bar su stvorili nezavisnu Hrvatsku, odnosno najzaslužniji su za nju. A komunjare su se samo slizavale sa Srbima, a kad je vjetar počeo drugačije puhati, tek onda su se okrenuli i postali nacionalno prosvijećeni.
Ivor: Petra kaže da ti nikad nisi bila posebno nacionalno orijentirana.
Lucija: Petra je bila dijete, što ona može znati? I dan danas ne zna ništa o politici, ne razumije igre svjetskih moćnika nego uzgaja nekakve europske i kozmopolitske iluzije. Tu ste se dobro našli vas dvoje.
Ivor: Kako to da nije ništa naučila od tebe o nacionalnom pitanju?
Lucija: Imala sam važnija posla od nacionalnog osvješćivanja. A baš bi joj i trebalo nekakvo hrvatovanje u doba Jugoslavije, samo bi ju u sranje uvalila.
Ivor: Zato ni ti nisi u to vrijeme hrvatovala?
Lucija: Naravno. Komunjare i Srbi uništili su Hrvatsko proljeće, a ja sam se borila za goli opstanak. Sama s djetetom, bila bih luda da sam u to doba politički talasala.
Ivor: Kao studentica si podržavala maspok?
Lucija: Bila sam za. I ne govori maspok. Taj su naziv izmislile komunjare da bi se izrugivale proljećarima.
Ivor: Maspok je skraćenica od masovnog pokreta, a tako su se oni sami nazivali. Savka i Tripalo su govorili: “Ovaj naš pokret, to je masovni pokret.“ Hrvatsko proljeće je naknadna izmišljotina, s početka devedesetih, po uzoru na Praško proljeće kojem je Jugoslavija bila žuđeni ideal. Koja ironija.
Lucija: Seruckaš jer si u duši komunjara i voliš Srbe. Ali nema veze, opraštam ti. Glavno da nisi pederčina. I komunjare mogu imat dobar kurac, što jest jest.
Ivor: I Borna je navodno bio komunjara.
Lucija: Bio je član, ali to je u ono vrijeme bilo normalno. Nisi mogao napredovati ako nisi bio u partiji. Pogotovo u novinarstvu. Doduše, i on je, kao ti i Petra, lijevo orijentiran. Eto, cijeli sam život okružena ljevičarima. I Dalibor, Petrin otac, i on je bio ljevičar. Ali ne moraš voljeti Srbe ako si ljevičar.
Ivor: Otkud znaš da volim Srbe?
Lucija: Znam. Nema pravog hrvatskog ljevičara koji ne vole Srbe. Oni ljevičari koji ih ne vole postali su u međuvremenu ustaše. Ti nisi postao ustaša, znači voliš Srbe.
Ivor: Ali svejedno sam smislio jednu ustašku pjesmicu za tebe. Slušaj.
Na melodiju pjesme skupine Film “Kad budu gorjeli gradovi“, Ivor zapjeva:
Kad budu gorjeli gradovi/dim će se dizati do neba/bit će to divan vatromet/kao na davni 10. travnja/kada smo klali Srbe/i vadili im oči/sve su to divna sjećanja/i nisu uzalud, zar ne?
Kad budu gorjeli gradovi/ja ću biti spreman/trčat ću do tvoje kuće/uzeti te za ruku/bježat ćemo izvan grada/jer ti si Srpkinja/plivat ćemo preko rijeke/da nam očisti miješanja rasa grijehe…
Lucija: Oho-ho! Svaka čast, nisam se nadala. Očito da imaš neku srpsku kurvicu koja te nadahnula na ovo.
Ivor: Ne, nego sam zamislio da sam crni ustaša, a da je Petra lijepa Srpkinja i moja zabranjena ljubav. Onda ju spašavam dok sve gori oko nas i dok moji ustaški kamaradi kasape Srbe; uglavnom, čisti romantizam.
Lucija: Dobra priča, hvata me uzbuđenje i strast od nje. Zamišljam da sam ja strašna ustašica koja vam stane na put, zaustavi vas u bijegu i natjera te da joj ližeš pičku dok slatka Srpkinjica mora gledati. Srpkinjici prepukne srce, a ti postaješ moj rob.
Govoreći to, Lucija počne Ivoru masturbirati spolovilo koje se smjesta ukruti, onda ga zajaše i počne divlje mamuzati. Ivor joj gnječi grudi, dahtanje uzbiba mali stan. Blud se vratio na mjesto zločina.