Ivica Krnjak, 64-godišnjak kojeg su policijski istražitelji označili kao glavnog nalogodavca i organizatora tajnovitih ubojstava osječkih civila 1991. i 1992., ratnih godina bio je šef misteriozne diverzantske skupine Samostalna uskočka satnija a ujedno i visokopozicioniran u obavještajnim strukturama Hrvatske vojske, zbog čega će se daljnja istraga morati usmjeriti prema njegovim višim nalogodavcima, odnosno pretpostavljenima koji su morali znati za Krnjakove aktivnosti u ratnom Osijeku.
Kad je prije nekoliko dana u Osijeku načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Vladimir Faber izvijestio javnost o uhićenjima u vezi sa “selotejp“ ubojstvima, osim inicijala i dobi do novinara je doprla samo informacija da su svi uhićenici u ratu bili pripadnici Samostalne uskočke satnije, o čijem se djelovanju u ratnom Osijeku i danas zna vrlo malo. Glavnoosumnjičeni Ivica Krnjak, 50-godišnji Mirko Simić, 44-godišnji Dino Kontić, 43-godišnji Zdravko Dragić, 40-godišnji Tihomir Valentić te 38-godišnja Gordana Getoš-Magdić nakon kraja rata nastavili su živjeti u Osijeku i obližnjim selima, a malo je tko znao ili pretpostavljao da su upravo oni počinitelji najokrutnijih ubojstava osječkih civila srpske narodnosti, zbog čega je Osijek godinama nosio žig “grada slučaja“. Tek je danas jasnije da su pripadnici Uskočke satnije većinom bili pripadnici i misteriozne “somborske skupine“.
Rođen 1942. u selu Kelešinki kod Našica, Ivica Krnjak uvijek je bio povezan s vojnim strukturama pa je i početak njegove karijere vezan uz nekadašnju JNA, u kojoj je kao oficir bio dugogodišnji instruktor specijalnih jedinica u 107. padobranskom puku JNA, što je bio službeni naziv za tadašnje “niške specijalce“. Premda je bio oficir JNA, Krnjak se godinama sve više sukobljavao s nadređenima zbog svoje hrvatske narodnosti pa je 1967. odlučio napustiti JNA. Iste godine emigrirao je u Belgiju, gdje se pridružio hrvatskim emigrantskim krugovima. Zbog antijugoslavenskih stavova i akcija te članstva u Matici hrvatskoj agenti Udbe godinama su mu pokušali ući u trag te je početkom 1971. locirana adresa njegova stana u Belgiji. Nekoliko mjeseci poslije na pragu njegova stana na prijevaru su ga uhitili agenti Udbe i na misteriozan ga način iz Belgije prevezli u Zagreb, gdje je 1972. osuđen na 12 godina robije u Staroj Gradiški. Ondje je kao hrvatski politički emigrant bio podvrgnut svakodnevnom zlostavljanju, veći dio zatvorske kazne proveo je u samici, a u rijetkim razdobljima kad je bio s ostalim zatvorenicima upoznao je i druge hrvatske političke zatvorenike u Gradiški: Dražena Budišu, Đuru Pericu, Stjepana Mesića, Vladu Gotovca, Vladimira Šeksa. Kako ističu Nacionalovi izvori u Osijeku, Krnjak je upravo sa Šeksom razvio najprisnije prijateljstvo, što se pokazalo nekoliko godina poslije, kad su se dvojica zatvorenika srela u Osijeku, ali u potpuno drukčijim okolnostima.
Nakon izdržavanja zatvorske kazne u Staroj Gradiški Krnjak je 1985. ponovno otišao u inozemstvo, a početkom 1991. dobrovoljno se vratio u Osijek i pristupio hrvatskim postrojbama. Uskoro je ondje upoznao i tadašnjeg zapovjednika obrane grada Branimira Glavaša. Nekadašnji osječki dopisnik Večernjeg lista Branko Vrbošić u svojoj knjizi “707 dana pakla“ opisao je tadašnje Krnjakovo napredovanje: “…Tada mu 'poznanik iz zatvoreničkih dana' Vladimir Šeks, inače u drugoj polovici 1991. godine predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju, predlaže da uđe u novu hrvatsku obavještajnu službu. Krnjak to prihvaća, ali ubrzo donosi novu odluku. “ Krnjak je bio nezadovoljan time što kao nekadašnji vojnik nije uključen u vojne operacije, pa je odlučio osnovati specijalnu vojnu postrojbu kojoj je dao naziv «Samostalna uskočka satnija». Okupivši nekolicinu mlađih ljudi, uglavnom dobrovoljaca iz svog našićkog kraja, ali i iz Vinkovaca, Bosne i Dalmacije, Krnjakova je skupina od samog početka bila definirana kao diverzantsko-teroristička skupina za najtajnije zadatke, o čijim aktivnostima se vrlo malo znalo.

Nastavak ovog članka pročitajte u najnovijem broju Nacionala.