Poštenje, hrabrost, pravda, požrtvovnost, herojstvo, domovina. Kako zvuče danas u Hrvatskoj te riječi? Kao da ih je izgovorio luđak koji nema veze s realnošću. Same su riječi postale tragikomične, jer ne postoji ono što bi označavale. Danas je potpuno jasno da, otkako postoji ova država, ni jedna od tih riječi nije imala uporište u realnosti, a značenja, znakovi i simboli podliježu stalnoj promjeni, ovisno o vremenu iz kojega ih odčitavamo i znanju s kojim to činimo. A znanja o okolnostima nastanka ove države danas nam je zacijelo neusporedivo bogatije nego prije samo nekoliko godina. Ili čak mjeseci. I nije valjda čudno što sam nedavno, u jeku aktualnih afera koje se referiraju upravo na uvjete i okolnosti u kojima je u ranim 90-ima nastajala država Hrvatska, imao potrebu kupiti knjigu priča Antonina Tabucchija “Igre obrtanja“. Drag mi je taj pisac, a ono o čemu piše u svojim pričama, obrtanje stvari, života i vrijednosti, zrcalna slika u kojoj se odčitavaju suprotnosti i u kojoj ništa nije stalno i definirano, mi smo na banalnoj, ali ne manje tragičnoj razini živjeli svih ovih 15-16 godina otkako se Hrvatska osamostalila. Sve ono za što smo u jednom trenutku naivno pomislili da je pošteno, hrabro ili moralno s vremenom se obrnulo u svoju suprotnost. Na samome početku ljudi su naivno pomislili da će se ova država iskazati poštenjem i vratiti ono što je oduzeto nacionalizacijom.

Vjerovali su jadnici u denacionalizaciju, u uspostavu nekog povijesnog zadovoljenja i zadovoljenje svog osjećaja za pravedno. Umjesto pravedne denacionalizacije, došla je izrazito lopovska pretvorba u kojoj nisu opljačkani samo oni koji su nešto imali prije Drugoga rata, nego smo opljačkani svi. Ideja o stvaranju bogate oligarhije kao uporišta vlasti okrenula se vrlo brzo protiv pravde i poštenja, a onima koji su u pravdu i poštenje vjerovali izrasle su magareće uši. I, da stvar bude još gora, za te su ih uši potezali kad bi postajali neugodni. Uostalom zna se što se s magaradi radi i da magarad najbolje reagira na potezanje za uši i batine. Tako su razni stališi ove zemlje ubrzo postali samo jedan stališ, onaj magareći. Ljudi iz dijaspore davali su pak silnu gotovinu za obranu zemlje, neki su podizali kredite ili za svoju zemlju davali svu ušteđevinu jer su voljeli svoju domovinu. A onda je glavni general te domovine sa svojim pobočnim generalima sklonio te pare na tajne račune debilnih imena s kojih se, kako čujemo, masovno drpalo. I ne samo gotovina nego i drago kamenje. Tako smo dobili i magareću dijasporu. Ni to još nije bilo dosta, nego je dobar dio te dijaspore ulagao pare u naše perspektivne banke, kao npr. u Gluminu. Magareća populacija opet se proširila kad su Glumina i Dubrovačka banka otišle k vragu a peti ortak nikada nije pronađen. Osim toga, na početku rata bili smo žrtve i imali nekakvu moralnu vjerodostojnost. Barem smo tako mislili. Nakon rata s muslimanima i komadanja Bosne nitko nas više nije doživljavao kao žrtve. Srušen je most u Mostaru, nakon pokolja u Lašvanskoj dolini zaredale su i druge svinjarije. Ideje o hrabrosti i moralu polako su se mijenjale. Na početku smo imali gradove heroje, Dubrovnik, Vukovar, Osijek. Pa se i to nekako obrnulo. Već se dugo govori o pokoljima Srba u Osijeku.

Prošlotjedni cirkus oko pritvaranja Branimira Galvaša, za kojega se već dugo nagađa da je nalogodavac osječkih likvidacija, iz osnova mijenja sliku o našim gradovima herojima. Kao i o ljudima herojima. Gotovo i nema osobe koja je proteklih godina imenovana herojem, a da poslije nije dobila i epitet zločinac. Stvari se neprestano obrću, kao u Tabucchievoj “Igri obrtanja“. Heroji postaju špijuni ili zločinci, moralni autoriteti kao dugogodišnja šefica Caritasa, Jelena Brajša, razotkrivaju se kao pomagači silovatelja i zlostavljača te gutači humanitarnoga novca, vrhunski liječnici razotkrivaju se kao lopovi i plagijatori. Političari govore o krizi morala, vjerojatno iz vlastitoga iskustva, jer taj fenomen, tu krizu, najbolje poznaju. Dapače, između poštenja i morala s jedne strane i gluposti s druge postoji znak jednakosti. Prošloga ljeta slušao sam skupinu mladih koji su komentirali postupke nekog čovjeka koji je našao 30.000 eura i vratio ih. Složno su ga proglasili budalom, idiotom, kretenom i debilom. Zato nedavno županova žena i nije pomišljala da vrati 60.000 eura koje je našla u garaži. Možda bi ih i vratila da se ne boji da će u vlastitim očima postati glupača.

U što god se dotakne u posljednje vrijeme, naiđe se na neku prljavštinu i smrad, lopovluk i leševe. Branimir Gavaš rekao je nedavno za novine da ova država nije nastala na zločinu. Strašno je kako ga i površan pogled na našu nedavnu povijest odmah demantira. Zločin je ugrađen u temelje ove zemlje i smrdi nam iz podruma, a jedini način da se riješimo toga smrada jest da sve to temeljito raskopamo. Postaje sve jasnije da su ovu zemlju vodili ubojice i lopovi potpomognuti ekstremnom emigracijom koja se hranila jedino mržnjom, vezujući se za ono najgore iz naše povijesti, za NDH, a operativu prepuštajući mafiji. S novom državom, nažalost, isplivalo je na površinu upravo ono najgore što je postojalo u ovoj zemlji, ali i ološ koji je ovamo došao privučen mirisom krvi i love. Bliži se Dan mrtvih i godišnjica pada Vukovara, naš drugi, neslužbeni dan mrtvih. Pitam se što je s ratnim zločinima protiv Srba koji su navodno počinjeni u Vukovaru prije nego što je JNA napala grad? O tome se neko vrijeme govorilo, a sada to nitko ne spominje. Možemo li očekivati još jedan hladan tuš i još jedan pravosudni cirkus? Prisjetimo se za Dan mrtvih i svih onih koji su ovdje, vezani žicom ili selotejpom, prostrijeljeni kroz lubanju. Poštenje, hrabrost, pravda, požrtvovnost, herojstvo, domovina? Sve to podliježe igri obrtanja.email to:Zoran Ferric