Branimir Glavaš bio je, prema iskazima svjedoka, stvarni zapovjednik samostalne uskočke satnije Gordana Getoš Magdić, suradnica Branimira Glavaša s početka 90-ih u Osijeku, prije nekoliko dana izravno ga je optužila da je naređivao likvidacije nepoćudnih osoba srpske nacionalnosti na početku Domovinskog rata u Osijeku. Ona je policiji detaljno opisala kako se formirao tzv. killer vod (vod ubojica) u samostalnoj uskočkoj satniji, kako su provođeni testovi lojalnosti za nove članove, kakva je bila njena uloga u ubojstvima nepoćudnih civila, te kako je Glavaš reagirao kada je ona shvatila da je zapravo bila posrednik između njega kao nalogodavca i pripadnika samostalne uskočke satnije, kao izvršitelja ubojstava. Ona je policiji izjavila da je Glavaš osobno osmislio način funkcioniranja “killer voda” samostalne uskočke satnije. Gordana Getoš Magdić rodila se 17. svibnja 1968. Godinama je živjela s bratom i majkom odvojena od oca Andrije, jer je on kao hrvatski emigrant dugo živio i radio u Njemačkoj. Kada se Andrija Getoš početkom Domovinskog rata vratio u Hrvatsku i stavio na raspolaganje tadašnjoj vlasti, ubrzo je dobio posao u tadašnjem SIS-u, te postao vrlo blizak Branimiru Glavašu i Vladimiru Šeksu. Njihova bliskost ključni je element koji je tada 22-godišnju Gordanu Getoš doveo u poziciju da prvo bude tajnica mladeži HDZ-a u Osijeku, te ubrzo postane tajnica cijelog osječkog HDZ-a. Budući da u ratno vrijeme nije bilo stroge podjele između stranke i obrane grada, istodobno je obavljala tajničke poslove za Glavaša i Šeksa, tadašnje šefove obrane grada i kriznog stožera za Slavoniju.

U jesen 1991., kada je formirana samostalna uskočka satnija, Gordana Getoš postala je njenim članom i otad se u prostorijama zapovjedništva obrane grada često pojavljivala u vojnoj uniformi. Jedno vrijeme s njom je kao tajnica radila i Marela Đulić, ali vrlo brzo se pokazalo da Glavaš vjeruje isključivo Gordani Getoš. Njegovo povjerenje uskoro joj je trajno promijenilo život, jer ju je Glavaš duboko uvukao u mračni svijet likvidacija nepoćudnih osječkih civila. S tim mučnim tajnama Gordana Getoš živjela je sve do prije desetak dana, kada ju je policija pozvala na informativni razgovor.

Gordana Getoš Magdić isprva nije htjela surađivati s policijom, te je koristila svoje pravo da ne odgovara na pitanja policije i brani se šutnjom. Njen odvjetnik Radoslav Arambašić i ona prvo su više sati pregovarali s policijom, ali policija ih nije uspjela nagovoriti na suradnju sve dok njenom odvjetniku nisu predočeni iskazi četvorice pripadnika samostalne uskočke satnije.

Arambašić je imao priliku pročitati njihove iskaze, ali ne i imena ljudi koji su ih dali. Sva četvorica pripadnika samostalne uskočke satnije dali su iskaze u prisutnosti svojih odvjetnika, predstavnika Državnog odvjetništva i policije - to znači da oni imaju snagu dokaza u sudskom postupku. Ta spoznaja, ali najviše sadržaj tih iskaza, šokirala je Arambašića. Dok je čitao drugi od četiri iskaza, čelo mu se obilno oznojilo - shvatio je u kolikim se problemima našla Gordana Getoš Magdić.

Nakon toga su se njih dvoje povukli i savjetovali. Nedugo potom Gordana Getoš Magdić odlučila je policiji sve ispričati. Učinila je to u prisutnosti svog odvjetnika, te predstavnika policije i Državnog odvjetništva. Na kraju je potpisala iskaz, a isto su učinili njen odvjetnik Arambašić, predstavnik Županijskog državnog odvjetništva, dvojica policajaca koji su je ispitivali i zapisničar. Kad su je u noći sa 20. na 21. listopada privodili istražnom sucu Mariju Kovaču, ponovo su joj predočili njen iskaz, a ona je pred njim izjavila da potvrđuje sve što je izjavila u policiji, te je takvu izjavu i potpisala. Njen iskaz tako je također dobio snagu dokaza u sudskom postupku koji će se voditi protiv Branimira Glavaša.

Gordana Getoš Magdić ispričala je policiji da su tih dana u ratnom Osijeku svi branitelji koji su je okruživali bili svjesni da je Glavaš bio nadređen Ivici Krnjaku, šefu samostalne uskočke satnije. Njen iskaz vrlo je precizno dočarao kako je njihov odnos funkcionirao. Ona je priznala da je ona bila posrednik koji je pristupao budućim članovima “killer voda”. Rekla je da je osobe kojima je ona prilazila zapravo birao Branimir Glavaš, ili neki od njegovih suradnika iz tog vremena. Predstavila bi im se kao šefica SIS-a u samostalnoj uskočkoj postrojbi i ispričala bi izabranoj osobi da se upravo formira tajna jednica koja će se zvati diverzantsko-izviđački vod, čiji će pripadnici izvršavati zadatke na okupiranom području, uništavati zapovjedna mjesta neprijatelja, artiljeriju i najvažnije ciljeve. Uvjet za pristupanje vodu bio je da svaki njegov pripadnik ostane na plaći u svojoj dotadašnjoj jedinici, jer je već i samo postojanje jedinice trebalo biti tajna. Potom bi svakog novog pripadnika dovodili u bazu voda koja se nalazila u Keršovanijevoj ulici. Ondje bi im rekli koja su pravila ponašanja i ophođenja u jedinici. Svaki član voda dobivao bi nadimak. Primjerice, rečeno im je da se moraju međusobno oslovljavati samo po nadimcima, kako u slučaju zarobljavanja ne bi mogli ni znati kako im se zovu kolege. U ratno vrijeme, s obzirom na karakter jedinice, nitko od pripadnika voda na početku nije dvojio u opravdanost takve odluke. Međutim, ubrzo nakon što bi došli u bazu voda, pripadnicima bi postajalo čudno to što uopće nije bilo nikakve obuke za diverzantske i izviđačke zadatke kakve su im govorili da će obavljati. Samo su sjedili u bazi i čekali. Tek povremeno posjećivao bi ih Ivica Krnjak i držao im gorljive političke govore. Nešto rjeđe u jedinici ih je posjećivao i Branimir Glavaš osobno.

Nedugo nakon pristupanja vodu svaki bi novi član iznenada prolazio test odanosti. Gordana Getoš Magdić ispričala je policiji da se taj test odvijao po precizno određenoj proceduri koju je osmislio Branimir Glavaš. Ona bi u jedinicu donijela ceduljicu na kojoj je bilo napisano ime osobe srpske nacionalnosti. Ispričala je da isprva nije ni postavljala pitanja Glavašu kakve poruke nosi, nego je vjerovala da se radi o porukama koje su strateški bitne za obranu grada. Ceduljicu s porukom bi dala ili Ivici Krnjaku, ili Dini Kontiću, a rjeđe nekim drugim osobama. Oni bi svaku ceduljicu dali dvojici starijih pripadnika jedinice i jednom novom. Ispričali bi im da je osoba čije je ime na ceduljici ili antidržavni element, ili pripadnik KOS-a, ili netko tko navodi minobacačku vatru srpskih agresora na objekte u Osijeku. Tako odabrana trojka odlazila bi po tu osobu i dovodila je u podrum u Dubrovačkoj 30, gdje bi je svezali selotejpom i ostavili. Njihov dodir s tom osobom tu bi i završio - nikada je više ne bi ni vidjeli, niti su smjeli pitati i razgovarati s kolegama o svojim zadacima. Potom bi osobu preuzela druga trojka iz jedinice - također dva starija pripadnika i jedan novi. Gordana Getoš Magdić drugoj je trojci donosila ceduljicu s pitanjima koja bi oni morali postaviti dovedenoj osobi.

Uglavnom se radilo o sugestivnim frazama - priznaj da si antidržavni element, priznaj da navodiš artiljerijsku paljbu na Osijek, priznaj gdje ti je sin i slično. Nakon takvog ispitivanja druga trojka bi premlaćivala dovedene osobe, ali ih ne bi ubijala, nego bi ih nakon fizičkog maltretiranja ostavljala i ne bi ih više vidjela.

Ključni svjedok protiv Glavaša u slučaju 'garaže' Krunoslav Fehir (u sredini) u društvu Darka Bešteka i oca Gordane Getoš Magdić Andrije GetošaVečer poslije takvog ispitivanja praćenog premlaćivanjem, Gordana Getoš Magdić dolazila bi u bazu jedinice i donosila papirić s imenom novog pripadnika jedinice, koga je Glavaš odredio da ide na zadatak s još dvojicom starijih pripadnika jedinice. Treća trojka zapravo je odlazila ubiti nepoćudne srpske civile. Pokupili bi prebijenog civila koji je svezan selotejpom ležao u Dubrovačkoj 30, ubacili ga noću u automobil, te se odvezli na obalu rijeke Drave. Dvojica starijih pripadnika jedinice tada bi svezanu osobu doveli do nasipa. Jedan od njih bi repetirao MGV long rifle kalibra 22 s prigušivačem, ili rjeđe Scorpion s prigušivačem, te bi oružje dao u ruke novom članu voda, koji dotad uopće nije znao kakav će mu zadatak biti dodijeljen. Dvojica starijih članova voda tada bi naredili svom novom kolegi da puca i ubije tu osobu. Bile su to često šokantne situacije za mladiće koji su tako trebali pokazati lojalnost jedinici u kojoj su se našli. Četiri pripadnika jedinice vrlo su detaljno ispričali kako se sve odvijalo, a njihove priče se uvelike podudaraju. Nitko od njih do trenutka ubojstva uopće prije nije ni vidio osobu u koju bi pucao. Najmlađi od tako testiranih mladića po povratku u jedinicu puna dva dana nije jeo ni pio, niti je s kime komunicirao - bio je u potpunom šoku. S tom traumom i u velikom strahu živio je punih 15 godina. Onaj tko ne bi prošao test odanosti i sam bi stradao, pričali su novim članovima jedinice u to vrijeme. Gordana Getoš Magdić ispričala je da je takav sustav inicijacije, kao i odabir osoba koje će se tako testirati, radio osobno Branimir Glavaš. Sve je bilo pomno isplanirano tako da zauvijek o svemu nitko ništa ne dozna.

Ona je ispričala da joj je Glavaš u tim situacijama davao pismene i usmene zapovijedi, te da je o izvršenju tih zapovijedi ona Glavaša morala izravno informirati. Gordana Getoš Magdić rekla je da u početku nije znala kakve poruke zapravo nosi. Radilo se o važnim porukama koje je Glavaš slao Krnjaku, Kontiću ili nekom drugom u jedinici. Jednom prilikom Krnjak i Kontić su pred njom otvorili kovertu i komentirali ono što je u njoj pisalo. “Aha, to je onaj direktor iz pošte”, rekli su uglas kad su pročitali ime iz koverte. Njega su odveli 26. studenoga 1991. Tijelo mu nikada nije pronađeno, a njegova supruga Marija, koja je 15 godina pokušavala doznati što mu se dogodilo, nedavno je doznala da joj je muž žrtva samostalne uskočke satnije. U lokalnim se krugovima neformalno prepričavalo da je Lovrićevu nestanku prethodio Glavašev telefonski poziv u kojem se on zanimao kako je moguće da Lovrić još uvijek radi ondje. Nedugo potom Lovriću su ondje dali slobodne dane, a potom su ga odveli s kućnog praga. Nekoliko dana prije toga Gordana Getoš odnijela je Krnjaku ceduljicu s njegovim imenom. Osobno je prisustvovala kad su ga odveli, a postoji još jedan svjedok koji je vidio njegovo odvođenje. Dan-dva poslije Gordana Getoš Magdić doznala je da je ta osoba ubijena - bio je to Branko Lovrić, jedan od direktora osječke pošte. Kada je ona rekonstruirala o čemu je riječ, protestirala je kod Glavaša i od njega tražila objašnjenje. Ispričala je policiji da ju je on tada napao, počeo se na nju derati, te joj je na kraju zaprijetio da će i ona završiti plivajući u Dravi ako o tomu progovori.

Godinu dana poslije njen otac Andrija Getoš odvezao ju je u Njemačku, kako bi se od svega udaljila i pokušala početi normalno živjeti. S obzirom na to da je Gordana Getoš Magdić tada imala samo 22 godine, policija je navodno spremna povjerovati da je ona čak tada bila svojevrsna Glavaševa žrtva. Možda u prilog njihovu takvu uvjerenju idu i neka mjesna prepričavanja da je Glavaš nju zlostavljao na razne načine. Čak se u nekim varijantama prepričava da su bili i intimni, sve dok Gordana Getoš nije doznala što se zapravo događalo i u što ju je Glavaš uvukao. Utoliko bi ona prema nekim procjenama mogla dobiti i manju kaznu od ostalih, posebice jer je navodno pristala posve surađivati u istrazi, svjesna da je to jedini način da relativno brzo iziđe na slobodu. Kada je šef osječke policije Vladimir Faber prvi put ponudio Gordani Getoš Magdić suradnju, njen odvjetnik Arambašić, kao jedan od najiskusnijih osječkih odvjetnika s dugogodišnjim stažem istražnog suca, poručio mu je da mu ne prodaje te policijske fore. Međutim, nakon što se pokazalo da mu Faber nije prodavao policijske fore, Arambašić mu je zahvalan, jer je praktično otvorio mogućnost da si Gordana Getoš Magdić, majka sedmogodišnjeg djeteta, istinitim iskazom eventualno smanji zatvorsku kaznu.

Gordana Getoš Magdić nije jedini svjedok koji je naveo da je pravi zapovjednik samostalne uskočke satnije bio Branimir Glavaš. Više njih vjerno je prepričalo situacije koje su se događale u jedinici iz kojih se vidjelo da je pravi gazda te jedinice Glavaš, a ne Ivica Krnjak - kada bi on ustajao, svi bi ustajali; kada bi se Glavaš smijao, svi bi se počeli smijati i slično.

Jedan od iskaza koji je policiji osobito pomogao rekonstruirati kakvu je ulogu u svemu imao Glavaš, bio je onaj koji je policiji dao Zdravko Dragić, također pripadnik samostalne uskočke satnije. On je ispričao kako je prošao njegov test lojalnosti. Njegovo ime, kao osobe koja je trebala izvršiti ubojstvo, pojavilo se na ceduljici koju je Gordana Getoš donijela kada je trebalo ubiti Radoslava Ratkovića. Dragić je ispričao da uopće nije imao pojma što bi trebao raditi sve dok nisu došli na obalu Drave. Tada mu je njegov šogor Dino Kontić dao u ruke oružje koje je prethodno repetirao i naredio mu da ubije Ratkovića. Dragić je ispričao da nije mogao vjerovati što se događa, ali je u strahu okrenuo glavu i pucao u Ratkovića. Nije ga dobro pogodio, pa je dobio drugu pušku da ga dokrajči, ali se ona bila zaglavila, te ga je na kraju pogodio tako da je uspio preživjeti. Dragić je ispričao da je Glavaš bio jako ljut kada se poslije doznalo da je Ratković preživio. Navodno su ga dvaput ponovo pokušali likvidirati, ali zbog policijskog osiguranja to nije bilo moguće izvesti. Glavaš je zato posebno oštro napao Gordanu Getoš i rekao joj da riješi to sranje, jer je po njemu ona bila odgovorna što je Ratković preživio. Dragić je policiji ispričao da je nedugo potom Gordana Getoš došla u jedinicu s porukom od Glavaša. Šapnula ju je na uho Dini Kontiću. Glavaš je naredio da Kontić likvidira Dragića, jer nije izvršio zadatak i kako bi se izbjeglo da o svemu jednog dana ispriča istinu.

Kada je od Gordane Getoš Kontić čuo sadržaj Glavaševe zapovijedi, počeo je plakati, jer je Dragić oženio njegovu sestru i oni su bili šogori. Dragić se užasnuo kada je vidio Kontića kako plače, jer je znao koliko je Kontić tih ratnih dana bio lak na obaraču i koliko je ljudi bez puno emocija likvidirao. Vidjevši sve to, Gordana Getoš šapnula je Kontiću na svoju ruku da ne ubije Dragića, nego da ga zavezanog u automobilu neko vrijeme vozi, pretuče, ali ostavi na životu. Kada je Glavaš kasnije doznao što se dogodilo, bio je jako bijesan i dodatno napao Gordanu Getoš, ali se napetost donekle smanjila kad se vidjelo da je Dragić izvan sebe od straha, te da je bio na korak da izgubi razum. Policija je uspjela prikupiti i neke vrlo dragocjene materijalne dokaze, prije svega iz vremena kad se tim slučajevima kratkotrajno, ali profesionalno, početkom 90-ih bavio tadašnji šef osječke policije Mato Šalinović. Iz toga vremena ostale su čahure s mjesta likvidacija, a u pronađenim tijelima pronađena su i zrna čiji kalibar odgovara čahurama i oružju iz kojeg se pucalo. U svjetlu današnjih okolnosti posebno vrijedan dokaz policija je pronašla 2002. Tada je nepoznata osoba prijavila Ivicu Krnjaka zbog krivolova. Policija je tada pretražila njegovu kuću i u njoj pronašla oružje za koje on nije imao valjane dozvole. Među oružjem je bila puška MGV long rifle kalibra 22 mm, kakvom su ubijali pripadnici samostalne uskočke satnije. To tadašnje otkriće vrijedan je tzv. kontrolni dokaz koji pokazuje da su pripadnici samostalne uskočke satnije koji su nedavno pričali kako su ubijali nepoćudne civile po izboru Branimira Glavaša, zapravo autentični svjedoci tih događaja. Zasad je policija uspjela rekonstruirati da je na takav način stradalo najmanje 30-ak nepoćudnih Osječana.

Kontrolni dokaz iz 2002.

IVICA KRNJAK, šef fantomske samostalne uskočke satnije, bio je podređen Glavašu, tvrdi Gordana Getoš Magdić u iskazu policijiUhićeni pripadnici samostalne uskočke satnije u iskazima osječkoj policiji rekli su da su žrtve na obali Drave u većini slučajeva ubijali puškom MGV long rifle kalibra 22 s prigušivačem. Slučajno otkriće policije iz 2002. godine poslužilo je kao kontrolni dokaz nedavnim iskazima. Tada je netko prijavio Ivicu Krnjaka, nekadašnjeg šefa samostalne uskočke satnije, zbog krivolova. Dok je pretraživala njegovu kuću, policija je pronašla oružje za koje nije imao dozvolu, među ostalim i pušku MGV long rifle. Zrna izvađena iz pronađenih žrtava, kao i čahure pronađene na mjestu zločina tijekom ranije istrage policije potvrđuju najnovije iskaze uhićenih pripadnika uskočke satnije i Gordane Getoš Magdić.

Podudaranje iskaza

Krunoslavom Ižakovićem i sadašnjim direktorom Glavašu sklonog Glasa Slavonije Ivicom ŠimićemIskazi bivših pripadnika samostalne uskočke satnije i Gordane Getoš Magdić u većem dijelu se podudaraju. Neovisno jedni o drugima prepričali su situacije iz kojih se vidi da je pravi gazda zlokobne uskočke satnije zapravo Branimir Glavaš a ne Ivica Krnjak, koji je samo prenosio Glavaševe naredbe pisane na ceduljici sebi podređenim vojnicima.

email to:Berislav Jelinic