U slučaju tužbe trojice hrvatskih štediša protiv Ljubljanske banke, Europski sud za ljudska prava odlučio je odbaciti tužbu. Slučaj se odbacuje, navodi se u obrazloženju, jer je dvoje štediša svoj novac već vratilo prodajom nekretnina Ljubljanske banke u Hrvatskoj dok treći štediša ima mogućnost povrata svog novca sudskim postupkom u Hrvatskoj. Štediše bivše Ljubljanske banke u Hrvatskoj potražuju oko 150 milijuna eura glavnice svoje štednje, a sa zateznim kamatama i parničnim troškovima ta svota doseže više od milijardu eura.

Ivo Kovačić, Marijan Mrkonjić i Dolores Golubović još su se 1997. obratili Sudu, kada su tužili Sloveniju zbog nemogućnosti da dođu do svojih uloga u toj banci. Štediše smatraju da im Slovenija krši osnovna ljudska prava jer ne mogu raspolagati svojim vlasništvom i imovinom, o čemu govori prvi članak protokola Europske konvencije o ljudskim pravima. Republika Hrvatska je 2001. iskoristila svoje pravo i umiješala se u postupak na stranu štediša, preko zastupnice Vlade pred strasburškim sudom Lidije Lukine Karajković. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu tek se 1. travnja 2004. proglasio nadležnim za rješavanje zahtjeva troje hrvatskih štediša, što je značilo da će ocjenjivati meritum njihovog prigovora te će, ukoliko utvrdi da im je povrijeđeno pravo, Slovenija morati poduzeti mjere kojima će tu potvrdu otkloniti, čime će se omogućiti naplata potraživanja štediša.

Odluka suda o vlastitoj nadležnosti nije i konačno rješenje predmeta, ali je bila iznimno značajna jer je Slovenija pokušala svim pravnim sredstvima osporiti nadležnost suda u Strasbourgu, a njom je Europski sud za ljudska prava odbacio čak osam slovenskih preliminarnih prigovora.