Hrvatsko pravosuđe obilježeno je raznim površnostima, ali ponekad se ipak može pokazati do krajnosti pedantno. Stanoviti Ljuban Zorić, zvan Grančica, umirovljeni policajac koji je ubio nevjenčanu suprugu i njezinu trudnu kćer, osuđen je nedavno u Sisku na trideset pet godina a pritom mu je određeno i obavezno liječenje od alkoholizma. S obzirom na činjenicu da se u zatvoru nipošto ne smije konzumirati alkohol, a i na podatak da će ubojica nesumnjivo zaći u duboke godine dok ga - eventualno - ne puste na prvi vikend, spomenuta dodatna mjera ima prilično karikaturalnu funkciju.

Mnoge stvari se, međutim, na hrvatskoj kaznenoj sceni mogu promatrati sa skepsom, a slučaj alkoholičarske terapije za spomenutoga ubojicu ovdje služi samo kao pejorativan* i ponešto bizaran uvod. Istraga o ilegalnim tajnim računima vodi se, prema riječima nadležnih, već sedam godina, ali da Hrvoje Petrač u svojoj sudskoj borbi na život i smrt nije odlučio proširiti kontekst i izići u javnost s nekim podacima koji se neposredno ne tiču njegovoga slučaja, vodila bi se možda do sudnjega dana i javnost o njoj ne bi imala pojma. Pojavili su se nakon toga i vjerodostojni svjedoci koji su opisali kako je Vladimir Zagorec vreću dijamanata svojedobno odnio iz svoga uredskoga sefa, a prije toga je pet milijuna dolara državnoga novca - navodno sedminu vrijednosti vreće - za nju isplatio nekome inozemnome mešetaru, takozvanome preprodavaču oružja koji je s lovom* odmah ispario u vidu magle.

Kriminalni zakoni

Gospodin Zagorec nije u pritvoru, ali istraga je nesumnjivo u tijeku, jer istrage koje su u tijeku kronično su stanje hrvatske države, a - psihoanalitički rečeno - iz latentne u manifestnu fazu dospijevaju kad to politika naredi. Naređuje li to ona danas? Možda. »ak odlučno možda, primijenimo li frazu kakvom su svojedobno u novinama opisivali Dražena Budišu. Stipe Mesić postavio se na čelo kolone koja ultimativno traži da se ispita i procesuira pljačka države provedena za vrijeme rata. Mnogi ljudi iz političke i pravne struke, neki od njih povezani s pljačkašima, godinama su uvjeravali naciju kako je iluzorno zahtijevati reviziju pretvorbe i kažnjavanje kriminala počinjenog za vrijeme Tuđmana, jer sve je to ili izvedeno u skladu s tadašnjim zakonima, ili potpada pod zastaru. Kad je o zakonima riječ, i oni kao takvi mogu biti kriminal po sebi. Hitler i sljedbenici donosili su zakone o genocidu; znači li to da se eksterminacija milijuna ljudi mora tretirati kao legitiman čin? U Nürnbergu i poslije Saveznici su pokazali što misle o tim zakonima i režimima koji su ih donijeli.

Hrvatska u sjeni pljačke

Slična je stvar i s opskurnim fenomenom zastare. Tražeći formulu kojom se može izbjeći taj oblik pravne amnestije za banditizam, predsjednik Mesić pokrenuo je inicijativu da se pljačka državne imovine počinjena u faktičnome ratnome stanju svrsta u kategoriju ratnoga zločina, kod kojeg zastare nema. Njegovu ideju preuzeli su i drugi, u prvome redu SDP koji se na spomenutome planu odmah počeo angažirati oko pravne logistike. Mesićev nastup motivacijski je jasan. Predsjednik se nalazi u drugome i posljednjem mandatu, i ako je u prvome - unatoč osobnim stavovima - imao nekakvoga razloga za odmjerenost ili kalkuliranje, danas se mora pobrinuti da u povijesti ostane zapamćen ne kao autor dosjetki nego kao istinski reformator. Njegova dugoročna politička percepcija, tj. ono što se pamti i ostaje, kod gospodina Mesića dobiva primat nad njegovom neposrednom političkom kombinatorikom.

Hrvatska već petnaest godina egzistira u frustrirajućoj sjeni svojih ratnih pljačkaša koje je izumio Tuđman, i za nju je psihološki presudno da se ta tema jednom definitivno stavi na nacionalni i pravosudni dnevni red. Nikakva Europa tu temu ne će zamagliti i izbrisati. SDP je to mogao učiniti davno prije. Nije, međutim, nego se tek sad - kad je predsjednik otvorio ranu - hitro pokušava nadovezati na njega, shvaćajući da o tome ovisi kredibilitet stranke. Koji je njihov smisao, ostave li Mesića samoga na sceni u ključnoj stvari kao što je ratna pljačka? Kako već bilo, Mesić i SDP počeli su zajednički forsirati odgovore na bitna hrvatska pitanja. Uključenje SDP-a u akciju temeljito je zabrinulo politbiro HDZ-a, koji je na situaciju reagirao s primjetnom konfuzijom. Tendencije da se spomenuta pljačka kvalificira kao ratni zločin Vladimir Šeks je u svojoj prvoj reakciji za javnost omalovažio kao propagandu i “dio političke kampanje”.

Esencijalno kontradiktorni Šeks

Gospodin Šeks je u toj izjavi esencijalno kontradiktoran. Pa što onda, ako je jedna društveno nužna i psihološki oslobađajuća inicijativa u isto vrijeme i dio nečije političke kampanje? Sve što stranke rade, pripada po definiciji u sferu njihove promidžbe, i sa supstancom njihovoga djelovanja ta činjenica ne mora imati nikakve vrijednosne veze. Ivo Sanader shvatio je - s dozom zakašnjenja - da HDZ ne smije predmet ratne pljačke ležerno prepustiti Mesiću i SDP-u kao njihovu privilegiranu temu. Nastupio je zadnjih dana kao odlučan branitelj ideje: “Hrvatska vlast učinit će sve da se žestoko obračuna s organiziranim kriminalom, mitom, pljačkom i korupcijom, odlučno ćemo se suprotstaviti svima koji bi htjeli zataškati ta neriješena pitanja” itd. Kako bi i sebe politički naknadno involvirao u akciju, napomenuo je kako je prije dva mjeseca imao sastanak oko toga s Mesićem i šefovima istražnih službi.

Što bismo trebali iz te retorike zaključiti? Da Mesić zapravo radi u dogovoru sa Sanaderom? Ništa od toga. Premijer se zadržao na razini apstrakcije, i nije se izjasnio o ključnoj Mesićevoj tezi - svrstavanju pljačke provedene pod Tuđmanom u kategoriju ratnoga zločina, kako ne bi potpala pod zastaru. Gospodinu Sanaderu nije jednostavno demonstrirati taj tip izjašnjavanja. Pljačka za vrijeme Tuđmana povezuje se gotovo isključivo s visokim pripadnicima Tuđmanovoga pokreta, tj. HDZ-a, a mnogi od njih i danas su vrlo utjecajni. Alegorijski rečeno, da bi zadržao uvjerljivost u borbi za moć, gospodin Sanader mora početi piliti granu na kojoj sjedi. Učini li to prenaglo, mogao bi otpiliti samoga sebe, učini li presporo, prijeti mu isto, ali na mekši način. Mjera, uz dobivanje na vremenu - to je njegov problem i hrvatska muka.

STUPAC TJEDNA:
GLAVAŠEV ŠTRAJK GLAĐU

Pritvaranje Branimira Glavaša i njegov štrajk glađu provocirali su prosvjedne skupove istomišljenika, u zapaženoj, ali ne suviše velikoj mjeri. To se, dakako, moglo očekivati. Zasad barem, gospodin Glavaš je znatno manji politički problem od onoga kakvim se smatrao. Njegov štrajk glađu može se analizirati psihološki. U zemlji u kojoj je bio bog i batina, odjednom je morao shvatiti da je i sam dodirljivo biće, podložno određenim kriterijima. Glavaš se definitivno suočio s vlastitom političkom smrću, koju - bježeći od te spoznaje - preko štrajka glađu spontano pokušava realizirati biološki. Hipotetski promatrano, vjerojatno bi za njega emotivno bilo prihvatljivije da su ga zatvorili u Srbiji, jer tada bi ostao junak kod populacije kojoj kao lider nešto znači. Istragu nad njim provode, međutim, “njegovi”, njegova karizma je dugoročno prošlost, i to je situacija iz koje on zasad na osobnome planu ne može pronaći izlaz, osim u pokušaju autodestrukcije.

email to: Srećko Jurdana