Kad bismo svi osvijestili odnos prema svome gradu, svijet grada bio bi zacijelo drukčiji jer ipak imamo izbor hoćemo li ga voljeti ili ne, usprkos onome što kaže Orhan Pamuk: "Zašto bi ljepota nekog grada, bogatstvo povijesti i tajnovito ozračje bili lijek za naše duševne patnje? Možda svoj grad (baš kao i svoju obitelj) volimo samo zato što nemamo izbora? Kako god, svakako moramo otkriti što u njemu volimo, i zašto."

Sada kad je nositelj najpoželjnije svjetske književne nagrade, sjećanja novog nobelovca Orhana Pamuka, vjerojatno imaju dodatnu znakovitu težinu, jer i najprjeporniji se svjetski književni žiri u obrazloženju nagrade pozvao na piščevu memorabilijsku djelatnost budući da je "tragajući za melankoličnim dušom svoga rodnoga grada, iznašao nove simbole za sraz i isprepletenost različitih kultura". Samo što za sve one koji sad panično nabrzaka čitaju Pamukov Istanbul, ne bi li prečicom dokučili čime je prvi Turčin s Nobelom očarao Zapadnjake, valja istaknuti kako se ta rečenica, izdvojena iz duljeg obrazloženja, a koju su prenijeli svi mediji jer je zvučala dovoljno prijemčivo, ne odnosi samo na njegovu posljednju objavljenu knjigu – autobiografski putopis o rodnome gradu – nego na cjelokupan opus. Naime, osim izrazito politički obojanog romana Snijeg, svi ostali Pamukovi romani, mahom povijesni, radnjom su smješteni u Istanbul i oda su njegovoj sjajnoj ali potisnutoj prošlosti. I koliko god američki tisak i oni koji ga nekritički prenose, bio ogorčen na švedsku Akademiju nabijajući joj na nos ljevičarenje osobito zbog posljednjih nagrada Jelinekovoj i Pinteru, te prigovarajući da se nagrada iz umjetničke premetnula u političku, ipak je i laiku jasno da je riječ o pukoj zavisti. Naime, već nekoliko godina u ranu jesen na kladionicama za književnog Nobela u najužem izboru je Amerikanac Philip Roth. Ali, avaj, svojim veličanjem američkog stila života i kulture, nikako da se svidi jogunastom švedskom žiriju, iako piše sve deblje knjige… I tako ispada da je protivnika najlakše politički diskvalificirati – barem oni znaju kako se to radi. A da ove godine stvar bude zanimljivija, laureata je vijest o nagradi zatekla upravo u Americi, u New Yorku – koji je ujedno jedini grad u kojem je na dulje iz svoga Istanbula izbivao Turčin toliko odan turskoj kulturi i jeziku da je tome posvetio trideset i dvije godine svoje umjetničke djelatnosti. Napadi su bili tako žestoki da ga je, osim intelektualaca i liberalnog akademskog svijeta, u obranu uzela čak i njegova prevoditeljica na engleski, Maureen Freely, rekavši da je Pamuk nagrađen zbog snage svojih djela, a ne političkih stajališta.
U nas nije bilo potrebe za takvim razglabanjima, a za pravo su švedskom žiriju dali čak i oni koji su se svojedobno tako tipično malograđanski gunđali protiv nagrade Jelinekovoj (koju niti su uistinu pročitali niti išta shvatili od njezine kritike te iste malograđanske patrijarhalne nekulture) jer je otprije Pamuk bio u modi, čak i ako nije uvijek baš u pohvalnom kontekstu spominjao Hrvate u povijesnim bespućima Osmanskoga Carstva. Doduše, barem desetak puta čula sam ispod glasa, off the record, skrušeno priznanje kako je podebeli roman Zovem se Crvena ostao napola nedočitan, a Bijeli zamak neshvaćen (osobito onima koji misle da je Flaubert samo ekscentrični književni junak Juliana Barnesa) To me i ne čudi – jer usprkos našoj posvemašnjoj površnosti i povođenju za onim što je "in", u prosjeku nam je književni ukus, sudeći prema ljestvicama bestselera (iako u nakladničkim krugovima svi govore da su naštimane), ipak bijedan, a Orhan Pamuk traži strpljivog i prikolko obrazovanog čitatelja.
Eto utoliko je njegov Istanbul, treća na hrvatski prevedena knjiga, možda napokon štivo za domaće intelektualne snobove i nezahtjevnu masu imitatora jer barem obećava nezahtjevno štivo putopisne predanosti i autobiografskog nadahnuća. Ali, avaj, ništa od toga – Orhan Pamuk će ih, po svoj prilici, opet ostaviti "na suhom": iza podnaslova "Grad, sjećanja" krije se zapravo zahtjevno štivo, slojevito, sjetno, sumorno; obremenjeno prošlošću – propalog slavnog Carstva, moderne sekularne države u shizofrenoj poziciji, pripovjedačeve porodice u nagriženom zajedništvu što ga simbolizira zgrada klana Pamukovih, njegove nukleusne obitelji koju izjeda očeva nevjera i još ponešto… I tako taj pozamašan svezak od četiristotinjak stranica s crno-bijelim fotografijama iz obiteljskog albuma, zbirke fotografa Are Gulera i gradskih arhiva neće biti laganica za popodnevni odmor, nego neugodno uznemirujuće pismo koje nagoni na promišljanje o vlastitome životu, odnosu spram prostora, prošlosti, članova porodice i obitelji, samome sebi, svome identitetu i što ga zapravo čini. Baš u tome je genijalnost tog zaljubljenika u Bospor i razlog, odnosno jedan od razloga, njegove omiljenosti u, budimo iskreni, probranog čitateljstva diljem svijeta.
Kad govori o sebi, zapravo pripovijeda o Istanbulu, a pripovijedajući o Istanbulu, trudi se govoriti o sebi – formula je kojom je Orhan Pamuk ispisao neobičnu i nezaboravnu knjigu: istodobno vlastitu biografiju djetinjstva i mladenaštva te istančani, osebujan putopis po rodnome gradu u kojem je sadržana i njegova povijest. Stao je s jedne strane na pragu vlastite zrelosti, a s druge posvemašnjeg rasipanja i propadanja grada – pa možemo naslućivati ili da nas čeka nastavak o zrelosti jedinke i sredine ili pak šutnja o nemogućnosti govora o onome o čemu valja šutjeti, wittgensteinovski rečeno. Obzirom da je ponajprije riječ o osobno doživljenoj povijesti grada, važno je znati: "Je li misterij Istanbula u tome što njegovo siromaštvo traje usporedno s njegovom velikom prošlošću?" Na to Pamuk odgovara: "Svaki govor o svojstvima nekog grada, njegovu duhu ili pravoj prirodi, pretvara se u posredan govor o vlastitu životu, pa i više od toga – u govor o vlastitom duševnom stanju. Jer, grad nema središta izvan nas samih." A osjećanje tuge je ne samo središte, nego i ono što je zajedničko i gradu i piscu, pa se tako te dvije melankolije prožimaju i nadopunjuju. Počevši već od najranijih sjećanja na zbivanja u imućnoj obitelji koja je živjela na jednom katu velike, mračne tradicionalne porodične kuće, pa do mladenačkih zanosa slikanjem, prve ljubavi koja mu je slomila srce i velike životne odluke da postane piscem. No, nije to spokojna melankolija nego, parafrazirajući frazu žirija, sadrži sraz i isprepletanje baštinjenog i stečenog, na razini grada i pisca koji je njime opsjednut. Štoviše, Pamuk kaže da ne bi mogao nigdje drugdje niti živjeti niti stvarati jer mu samo pogled na Bospor i ruševni zakuci starog Istanbula daju nadahnuće ali i identitet. Pridodala bih i tome urođenu samotnost – onu tešku, neizlječivu, neodredivu i neobjašnjivu samotnost koja katkad dostaje za umjetničko stvaralaštvo, ali katkad i zatruje dušu zahvaćenoga… o tome se ipak mora šutjeti. "Nakon upisa u gimnaziju držao sam da je samoća prolazno stanje; još nisam bio toliko zreo da je prihvatim kao usud… U to vrijeme držao sam da nemoć znači osjećati da ne pripadaš mjestu u kojem živiš, obitelji, a najviše gradu… Osjećao sam taj lom u duši, bio uznemiren zbog samoće koja se bližila…" Zapravo, riječ je o samoći s kojom se rodiš i umreš. Između se samo pretvaraš da je nešto drukčije. A nije. Samo što nemaš kome reći, niti možeš: nemaš riječi.
No, tkanje Pamukova teksta je poput kakve bizantske raskošne tkanine: sadrži mnoštvo detalja u veoma zamršenoj šari koja se ponavlja u osnovnom uzorku da bi uvijek bila u nečemu drukčija jer se ljudska ruka koja ju tka neprestano mijenja. Samo što je Pamukova paleta boja ipak utišana – jer on voli samo stare crno-bijele fotografije i najdraže su mu vizure grada prekrivena snijegom. I prije ove autobiografije bilo je poznato iz njegovih intervjua da je želio postati slikar, ali se najednom, nakon tri godine na arhitekturi, predomislio. To slikarsko nagnuće prožima i cijeli ovaj tekst koji se ponajviše gradi upravo na vizualnom pamćenju – na minijaturama, vedutama pa čak i panoramama kad opisuje Bospor. To će sve, slikarski rečeno izoštriti, kontrastirati, dati perspektivu, nanijeti debele pastozne namaze ili pak osjenčati probranim doživljajima Istanbula drugih: od slikara je izabrao ponajprije Mellinga kao Europljana koji je osjetio dušu grada, od pisaca pak one Zapadnjake koji su na neki način učinili medvjeđu uslugu Istanbulu opisujući ga romantičarski i egzotično, ništa ne shvativši od boli grada razapetog ne samo u prostoru između dvaju kontinenata nego i u vremenu između prošlosti i sadašnjosti. Toj je mozaičnoj slici dodao i turske pisce prijelaznog razdoblja da bi dobio pogled "iz unutra", četvoricu "tužnih pisaca".
Usporedno, na osobnoj razini sebe daje u poput fotografija iz obiteljskog albuma u sjećanju "smrznutim" prizorima iz ranog djetinjstva ili tek krokijima koji postupno prelaze u kontinuum kako mladi slikar u njemu stječe samosvijest (i, budimo iskreni: nastaje zametak umjetnika riječi). No, istodobno, zapravo imamo preobrazbu slikara u pisca – što je zapravo i smisao knjige na toj osobnoj razini. A stalno bol! Bol dječačića koji žudi za pažnjom, bol mlađeg brata da se izbori za sebe u odnosu spram većeg i pametnijeg starijeg brata, bol tinejdžera kojem nedostaje očinski lik za identifikaciju, bol adolescenta koji društvenu nepravdu otkriva kroz nijekanje prava na ljubav… Uza sve to, kako je i istaknuo i svome nobelovskom intervjuu, onda tako i danas, Orhan Pamuk odbija zauzeti poziciju žrtve. Naprotiv, suočava se neprestano sa samim sobom i svime što bi ga moglo omesti na njegovom putu samoostvarenja. Da se razumijemo: pri tome nema europskog psihoanalitičkog, cendravog samosažalnog (da ne kažem židovskog) mazohističkog seciranja sebe, premda to ne znači da iza odvažnog suočavanja sa sobom ne postoji analitičnost. Jest, analitičnost kakva drevnog ratnika suočenog s opasnošću, pa da bi pobijedio opasnost, prvo mora ipak pobijediti vlastiti strah. Svejedno koji. Zato što: "No, ona dobrohotna strana moje naravi koja teži tome da se oslobodim mana i pogrešaka, govori mi i to da se moram osloboditi tuge koju grad na mene prenosi."
I tako je Istanbul, jedini grad na dva kontinenta, na razmeđima kultura, obremenjen poviješću, zbunjen pred budućnošću, blistav i otrcan, veličanstven više u svojim ruinama nego novim tvorbama, ponovno zadobio svjetlokrug čarolije i čarobnosti, koliko god se Pamuk protivio tome ne bi li ga sačuvao i u sebi i u zbilji. Možda je tome tako zato što je to, čini se, grad koji više nastanjuje svoje stanovnike nego oni njega. Istražujući sve što su zapadni autori, osobito slavni pisci, kazali o Istanbulu, kako su ga slikali europski slikari, što su od svega toga baštinili turski umjetnici, Pamuk zaključuje kako je to sve zapravo bilo bolno: jer svi su ti ljudi uzdizali kao posebnost Istanbula i Carigrađana ono nešto "egzotično", a to je ubrzo nestalo s lica zemlje. Baš zato trajno ostaje melankolija, ali: "piscu koji piše knjigu uspomena nije važna istinitost onoga što se dogodilo, nego sklad među dijelovima koji čine prošlost."