GODINE MALTRETIRANJA Bračne razmirice počele su ubrzo nakon vjenčanja, a nakon rođenja prve kćeri Čučić je suprugu počeo i tući i nije je prestao maltretirati Sve je počelo potkraj 2002. kad je Neva Tölle, voditeljica Autonomne ženske kuće Zagreb, najprije na HTV-u, a zatim i u Večernjem listu, aktualizirala problem nasilja u obitelji. Bilo je to vrijeme kad se o nasilju u obitelji počelo govoriti nešto više, ali javnost još nije shvaćala o kako se raširenom i kompleksnom problemu radi. Njen tekst “I ugledna gospoda mlate po kući” jako me zainteresirao jer je u njemu napisala jednu vrlo zanimljivu činjenicu, da je među registriranim nasilnicima koji tuku supruge i jedan hrvatski diplomat. Taj je podatak za novine, koje su već prije pisale o slučajevima obiteljskog nasilja, bio jako zanimljiv, jer bi otkriće o kome se tu radi moglo baciti na tu problematiku sasvim novo svjetlo. Potaknute tom spoznajom, kolegica Željka Godeč i ja odlučile smo pokušati otkriti o kome je riječ. Neva Tölle nije željela otkriti tko je to, pa smo nas dvije sastavile listu mogućih nasilnika prema nekoliko informacija kojima smo u tom trenutku raspolagale. Put je vodio u Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem je, kako smo doznale, također u najvećoj konspiraciji bila pokrenuta interna istraga koja nije dala nikakvih rezultata. Zato smo prema biografijama na internetskim stranicama Ministarstva vanjskih poslova sastavile popis mogućih zlostavljača, na kojem je najprije bilo desetak osoba.

Znale smo samo da zlostavljač ima suprugu sa stranom putovnicom, dvoje maloljetne djece i da je u inozemstvu kraće vrijeme bio veleposlanik, nakon čega se s obitelji vratio u Hrvatsku. Istraživanje nas je odvelo do nekoliko žena za koje smo doznale da su bile dadilje i kućne pomoćnice naših veleposlanika u inozemstvu. Jednu od njih uspjeli smo pronaći u zagrebačkoj Dubravi. S nevjericom je gledala u nas preko ograde vrta i uvjeravala nas da veleposlanik u čijem je domu bila dadilja nije nimalo nasilan, nego da je iznimno nježan otac i brižan suprug. Preostalo nam je samo da potencijalnog sumnjivca izbrišemo s popisa koji smo sastavile nekoliko dana prije u redakciji. I tako redom, sve dok se lista nije smanjila na pet-šest imena.

Tri tjedna poslije s prikupljenim informacijama uputile smo se k Nevi Tölle. Vidjevši imena, hladnokrvno je odgovorila da nam ne želi ništa ni potvrditi ni opovrgnuti jer bi svaka daljnja potraga mogla ugroziti ženu i djecu koja se već mjesecima nalaze u vrlo nezavidnoj situaciji, budući da je riječ o izrazito moćnoj i agresivnoj osobi koja ne bira sredstva i utjecajne veze da spriječi svaki pokušaj njihova bijega ili izlaska u javnost. Izrazila je čak i sumnju u mogućnost objavljivanja teksta zbog, kako je rekla, funkcije koju dotični obnaša. Dva i pol sata pokušavale smo u neobaveznom razgovoru “upecati“ bilo kakvu informaciju koja bi nam bar malo pomogla. Dok je jedna razgovarala s Nevom Tölle, druga je pogledom kružila po dokumentima razbacanim na njezinu radnom stolu u potrazi makar i za najmanjim papirićem koji bi nam bio od koristi. Jedino što smo iscijedile iz nje bio je podatak da je dotični nedavno proveo tri dana u Beču.

“Čisto sumnjam da ćete ikad objaviti taj tekst. Ako je dosad nekoliko puta spriječio državna tijela u procesuiranju prijava, kako onda ne bi spriječio objavljivanje teksta?”, pitala nas je voditeljica AŽKZ-a, ne skrivajući skepsu prema slobodi medija. Mi smo je pak uvjeravale da će, budemo li ikad u prilici objaviti tu priču, tema završiti na naslovnici. Ispratila nas je uz obećanje da će nam zbog iskazane upornosti “pomoći kad za to dođe vrijeme”, odnosno “kad žena bude spremna progovoriti”. Poučene dotadašnjim iskustvom, otišle smo potpuno uvjerene da to neće biti nikad. Nasilje u obitelji u to se vrijeme zakonski tretiralo tek kao prekršaj, nasilnici nikad nisu bili zatvorski kažnjavani, a žrtve nezaštićene od tromih državnih institucija bile su prisiljene na šutnju, strah, podsmijeh okoline i stigmu. Jedina zadovoljština nakon višetjednog rada bila je samo slutnja da smo na svoju listu uvrstile i ime čovjeka čiji se identitet toliko pomno čuvao. Po izlasku iz prostorija AŽKZ-a Željka Godeč mi je slavodobitno otkrila da je na zidnom kalendaru pronašla crvenim flomasterom označen datum njegova boravka u Austriji, no kako se ubrzo pokazalo, ni s tim podatkom nismo mogle bogzna što. Naime, u Ministarstvu vanjskih poslova nitko nije želio otkriti je li tko od njihovih djelatnika u to vrijeme putovao u glavni austrijski grad. Osjećaj bespomoćnosti natjerao nas je da odustanemo.

Tri mjeseca poslije Neva Tölle održala je obećanje. Sredinom svibnja 2003. u redakciji nas je dočekala njezina kratka poruka: “Žena je upravo u mojem uredu. Nakon najnovijeg fizičkog napada spremna je za razgovor.”

MAGALI BOERS trpjela je u tišini jer se bojala svojega supruga Pola sata poslije u prostorijama savjetovališta preda mnom je stajala krhka 30-godišnjakinja, odjevena u maslinastozelene hlače i bijeli pulover. Unatoč modricama na desnom obrazu, djelovala je dostojanstveno, ne spuštajući pogled pred sugovornikom. Pred njom je na stolu ležao papir s poviješću bolesti iz obližnje Traumatološke bolnice, gdje su joj liječnici konstatirali tjelesne ozljede koje joj je nekoliko sati prije nanio njezin suprug.

Na pitanje je li doista odlučila iznijeti priču u javnost pod punim imenom i prezimenom, staloženo je odgovorila: “Jesam jer, nažalost, nakon svega što sam dosad pokušala, sigurna sam da je alarmiranje javnosti posljednja nada za rješenje mog problema.

Uzalud sam tražila pomoć i od policije i od službi socijalne skrbi, svuda sam nailazila na šutnju i sumnjičavost.”
Nakon kraćeg razmišljanja prihvatila je i prijedlog za fotografiranje, uz obrazloženje da su najveća poniženja ionako iza nje. Nešto kasnije kolega fotograf Tomislav Čuveljak ovjekovječio je Magali Boers, prvu ženu koja je skupila dovoljno hrabrosti da javno svjedoči o zlostavljanju u obitelji. Uslijedio je višesatni razgovor u kojem je Magali Boers sabrano, bez imalo patetike, mirnim glasom nizala detalje iz bračnog života.

Bez ikakvih zabilješki koje bi joj služile kao podsjetnik precizno je navodila datume, mjesta i okolnosti zajedničkog života sa suprugom Ljubomirom Čučićem. Prvo je nasilje uslijedilo nakon rođenja prve kćeri, nakon čega je čak pobjegla u Frankfurt, a nakon rođenja drugog djeteta maltretiranje, izolacija i udarci bili su sve gori. Modrice je skrivala iza tamnih naočala i uzalud tražila zaštitu od policije i Centra za socijalnu skrb. Da pobjegne od ucjena i psihičke torture, pokrenula je brakorazvodnu parnicu i upravo se vratila iz Francuske u Zagreb. Razgovor je potrajao do kasno u noć.

Nekoliko dana poslije, nakon što je s kćerima prihvaćena u sklonište Autonomne ženske kuće u Zagrebu, ponovno smo se susrele u savjetovalištu u kojem mi je kronološkim redom sortirala prikupljene dokumente kao materijalni dokaz višegodišnje kalvarije. Pri kraju razgovora pitala sam je kako je moguće da baš ni u jednoj državnoj instituciji nije pronašla osobu koja bi joj bila spremna pomoći, odgovorila je: “Znate, kad ste stranac u nekoj zemlji, a čovjek kojeg optužujete za takvo djelo ugledni je građanin, s mnogo utjecaja i dobrih veza, šanse za uspjeh nisu nikakve. Nadam se samo da će moja priča ohrabriti sve one žene u Hrvatskoj koje još u tišini trpe sličnu torturu.”

Razgovor je pretočen u dvadesetak stranica teksta koje sam u nedjelju navečer, dva dana uoči izlaska Nacionala, donijela u redakciju urednici Sini Karli. Dogovorile smo se da ga neznatno skratim i zajedno smo krenule kući.

Nismo ni slutile da ćemo samo nekoliko minuta poslije sresti glavnog protagonista naše priče. Prolazeći Draškovićevom ulicom u 22.30 zaprepastio nas je neočekivan prizor. Dok je njegova supruga Magali Boers sa svojim djevojčicama dijelila sudbinu dvadesetak klijentica Autonomne ženske kuće Zagreb, njezin suprug Ljubomir »učić pred našim je očima ležerno šetao držeći za ruku neku ženu i vodio je prema kavani hotela “Sheraton”, gdje su nekoliko minuta poslije sjeli i čavrljajući ispijali piće. U srijedu, dan nakon objavljivanja teksta, Ljubomir »učić sazvao je najprije sjednicu Središnjeg odbora Europskog pokreta Hrvatska i ponudio ostavku koju je 11 nazočnih od ukupno 35 članova odbacilo zbog, kako su zaključili, “nepoznavanja svih činjenica”. Istog dana odr žao je i tiskovnu konferenciju na kojoj je svoju suprugu proglasio mentalno bolesnom, a modrice pripisao padu niz stube, te zanijekao obiteljsko nasilje i priznao “tek jedan šamar”.

Cijeli slučaj ocijenio je osmišljenim pokušajem njegova linča da bi ga se uklonilo s pozicije čelnog čovjeka Europskog pokreta. No ovaj put ni Magali Boers nije željela šutjeti. Već u četvrtak i ona je održala tiskovnu konferenciju na kojoj je potvrdila sve izrečeno u Nacionalu, demantirajući »učićevu floskulu o padu niz stube i optužbu da je mentalno bolesna osoba. Mjerodavna državna tijela reagirala su munjevito, a u istragu se uključio i MUP. U petak, 23. svibnja, Magali Boers podnijela je Općinskom državnom odvjetništvu prijavu zbog nasilja u obitelji, a tjedan dana poslije održano je i ročište pri nadležnom Centru za socijalnu skrb Trešnjevka, na kojem se odlučivalo o privremenom skrbništvu nad djecom. Sve je ukazivalo na to da se situacija napokon odvija u korist Magali Boers, ali pravi je zaplet tek slijedio. Naime, dok se dva tjedna poslije Magali Boers pripremala za odlazak u Francusku na neodgodivu i unaprijed dogovorenu operaciju ždrijela mlađe kćeri Lare, Ljubomir »učić skovao je plan. Na temelju svog prava da viđa djecu otputovao je u Bordeaux i od 7. do 15. srpnja posjećivao Laru u bolnici.

Posljednjeg dana, dok je Magali razgovarala s liječnicima, »učić je s Larom u naručju kroz sporedna bolnička vrata netragom nestao. Isti dan pokušali smo s Magali Boers stupiti u kontakt jer smo već imali informaciju o otmici, ali se ona javila tek dan poslije i sva potresena potvrdila događaj. Kolegi Berislavu Jeliniću detaljno je prepričala okolnosti, a on je o tome objavio članak. Nakon samo nekoliko dana Centar za socijalnu skrb Trešnjevka donio je odluku prema kojoj »učić mora vratiti kćer majci. Budući da je odluku smatrao nepravednom, »učić se s otetim djetetom skrivao u Sloveniji, a Magali Boers zamolila nas je da nipošto ne pokušamo pratiti »učića i da ne otkrivamo njegovu lokaciju u novinama jer bismo mogli ugroziti sigurnost male Lare. Do daljnjeg smo odustali od objavljivanja tekstova.

Tri mjeseca gubio mu se svaki trag, a onda je 4. listopada policajac na graničnom prijelazu Pasjak zaustavio i izdvojio automobil u kojem je »učić s Larom pokušao ući u Hrvatsku. Kako se ubrzo doznalo, hrvatska policija raspisala je za njim internu tjeralicu na temelju koje je priveden u Zagreb pred istražnog suca. Uz to, u Hrvatskoj je zbog nasilja u obitelji protiv njega Državno odvjetništvo 26. travnja 2004. podignulo optužni prijedlog nakon kojeg je uslijedio kazneni postupak pred Općinskim sudom. Milanka Opačić, tadašnja predsjednica, a danas članica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, neposredno nakon teksta objavljena u Nacionalu podržala je istup Magali Boers i najavila donošenje novog Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, koji efikasnije štiti žrtve i koji je nekoliko mjeseci poslije stupio na snagu.

Od objavljivanja priče u Nacionalu prošle su tri i pol godine. Slučaj je konačno dobio i sudski epilog. Osim što je Čučić u međuvremenu morao odstupiti s čelne pozicije Europskog pokreta Hrvatska, zbog sumnji u financijske malverzacije protiv njega je krajem 2004. po službenoj dužnosti podignuta i kaznena prijava.

U međuvremenu su medije i sudove zatrpale nove tragične sudbine žena žrtava nasilja i sigurno je da je upravo Magali Boers svojom pričom senzibilizirala hrvatsku javnost i sve državne institucije na problem nasilja u obitelji.

Utoliko više je osuda Ljubomira Čučića na 14 mjeseci zatvora, koju je prošli tjedan pročitao sudac Općinskog suda u Zagrebu Marko Benčić, dobila na važnosti. Osim što je presedan, ona je moralna zadovoljština njegovoj bivšoj supruzi za pretrpljene fizičke i psihičke boli, ali i, što je još važnije, najbolja prevencija od sličnih zlodjela.

OKVIR

Za pouku drugima

Iako je tužiteljstvo za Ljubomira Čučića tražilo osam mjeseci zatvore, sudac mu je dosudio 14 mjeseci, i to bezuvjetno, ističući u presudi da je Čučić kao visokoobrazovana osoba i predstavnik RH u inozemstvu trebao drugima biti primjer te da ga osuđuje strogo za primjer drugima.email to:Paula Bobanovic