U dvorišnu zonu podsljemenske palače Ivića Pašalića, nekadašnjega Tuđmanovoga Richelieua na balkanski način, netko je nedavno bacio dvije ručne bombe, ne ozlijedivši nikoga. Tko je terorist, ne zna se, a ne znaju se ni njegovi motivi. Policija i publika mogu pretpostavljati, nagađati, hipotetizirati, spekulirati, ali spoznaja o napadaču i njegovim pobudama - nema. Na eksplodiranim bombama ne ostaju otisci prstiju. Spomenutoga gospodina Pašalića enigma situacije nije omela da za napad odmah optuži ni više ni manje nego Stipu Mesića, predsjednika države. Mesić je taj koji je bacio bombe - hladnokrvno insinuira bivši visoki savjetnik - ako ne osobno, onda kao idejni inicijator, tj. osoba koja je svojim porukama stimulirala takav čin. Svoju bizarnu i vrlo bezobraznu tezu Pašalić je u bombastičnome stilu plasirao preko svih medija, pokušavajući je u javnosti nametnuti kao samorazumljivu stvar.

Potrebna je znatna doza podcjenjivačke drskosti za takve izjave, ali Pašalić je tijekom svoje karijere dokazao da mu drskosti ne manjka. Dakako, kad čovjek poput gospodina Pašalića sat vremena nakon napada počne za taj napad bez ikakve racionalne podloge optuživati predsjednika, netko drugi mogao bi pretpostaviti kako je napad i izveden upravo zato da bi se predsjednik mogao za njega optužiti. Ne želimo, međutim, na ovome mjestu ulaziti u bilo kakva nagađanja. Pašalićevoj imovini i obitelji nanesena je materijalna i psihološka šteta, to je činjenica. Zasad, jedina. Zašto on za tu štetu okrivljuje baš gospodina Mesića koji ga - koliko je autoru ove kolumne poznato - mjesecima uopće nije spominjao u svojim istupima, to pripada sferi njegove provokatorske psihologije koja je u raznim situacijama uvijek pronalazila samo ono što joj osobno i politički odgovara, imalo to veze sa zdravim razumom ili ne.
Na drugoj strani, napad na Pašalićevo dvorište, kao i njegove cinične insinuacije u tom povodu, u fokus javne pažnje doveli su ogromnu imovinu koju je stekao pod Tuđmanom. Razvilo se tu veliko iščuđavanje nad njegovim posjedima, ulaganjima i financijskim efektivima, pojedine novine proizvodile su komparativne analize onoga što je imao prije ulaska u politiku i onoga s čime je iz nje izašao itd. Sve je to, međutim, prežvakavanje stare slame, koje kod građana može samo povećati njihovu socijalnu frustraciju. Odavno je poznato da je Ivić Pašalić tijekom Tuđmanove ere postao jedan od najbogatijih ljudi na ovim prostorima, a poznato je i to da ga gotovo nitko - osim svojedobno tjednika Nacional koji se nakon određenoga vremena s razlogom umorio od tog usamljenog i neproduktivnog istjerivanja pravde - nije na konzekventan način upitao za porijeklo njegovoga bogatstva.

Zašto? Razlozi su raznovrsni, ali mogu se u biti svesti na to da je Pašalić u mandatima pod Tuđmanom koncentrirao u svojoj osobi impozantnu društvenu moć, nejavnu silu koja ga je nastavila održavati na površini i nakon formalnoga silaska s političke scene. Preko njega su mnogi tajkuni postajali tajkuni. Njegov kabinet na Pantovčaku može se opisati kao Valhalla prvotne akumulacije kapitala u mladoj hrvatskoj demokraciji. Iz te pozicije izvlačio je profite, a izvlači ih i danas. U prvome redu, gospodin Pašalić je politički, a i medijski, zaštićen, iako se s vremena na vrijeme hipokritski prikazuje kao žrtva posttuđmanovskih režima. Njegovi medijski istupi uvijek su paušalno obranaški i ciljano površni, sve razgovore o porijeklu svoje imovine on prikazuje kao nečije neprijateljstvo ili mržnju prema njegovoj osobi, a nitko mu pritom suviše ne oponira ili inzistira na ulasku u pojedinosti.

Račanova Vlada njime se naprosto nije htjela baviti, opravdavajući u kuloarima svoje ignoriranje fenomena prigodnom pragmatičkom tezom kako Pašalića ne treba dirati jer je trajan izvor slabosti za HDZ. Dok je Pašalić u HDZ-u, HDZ gubi izbore. Ta teza koja s društvenom etikom nema prevelike veze, pokazala se u razvoju događaja i kao taktički promašaj. HDZ je uklonio Pašalića iz svojih redova, i nakon toga dobio izbore. I taj HDZ, međutim, zaključio je cijelu stvar na političkome obračunu. Pašalić je sa svojim kapitalom, akcijama, dionicama, tajnim ugovorima i savezima ostao jedan od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj, a u tom kontekstu zadržao je do stanovite mjere i mogućnost političkoga manevriranja. Sa svojom malom nacionalističkom strankom, nazvanom Hrvatski blok, povremeno provocira i vlast i oporbu i predstavlja se kao branitelj “pravih hrvatskih interesa”, nastojeći na sebe vezati dio ratne populacije.

Iako je u konfliktu i s vodstvom HDZ-a i sa svima koji su u Hrvatskoj građanski ili proeuropski orijentirani, postupci i retorika tog vodstva prema njemu prilično su odmjereni. Vladimir Šeks nazvao ga je zadnjih dana sinonimom za sve loše stvari koje su se u Tuđmanovo vrijeme dogodile, i opisao kao “političkoga gubitnika”. Kad je riječ o osobi profila Ivića Pašalića, taj opis ne znači ništa. Tajkuna i tajkunskoga kreatora, koji gradi ogromna stambena naselja u Zagrebu i drugdje, živi na visokoj nozi i očito raspolaže velikim kapitalom koji je stekao dok je bio na vlasti, dijelom i u ratnome razdoblju, u istražnome smislu ostavljaju na miru. Gospodin Pašalić može biti “politički gubitnik”, ali lovu mu ne dira nitko. Malo je onih koji u Hrvatskoj na taj način ne bi poželjeli biti gubitnici.

Ponešto iznerviran Pašalićevim uvredama nakon spomenutoga bombaškoga napada, predsjednik Mesić izjavio je kako je pravo pitanje odakle Pašaliću novac za vilu koju je izgradio, i - asocirajući dakako na Pašalića - kako će se u Hrvatskoj povesti bitka protiv “mafiokracije” iz Tuđmanovog vremena. Hoće li? Predsjednik, nažalost, nije sam koji o tome odlučuje.

STUPAC TJEDNA

Hebrang; Ingrid A.-M.; Slučaj Kozman

Andrija Hebrang istupio je zadnjih dana u svome stilu s novinskim intervjuom čija bi veličina i agresivna prezentacija trebale zamagliti besmislenost stavova koji se u njemu iznose. Dr. Hebrang tvrdi kako su pokojni Tuđman i Šušak bili ogorčeni protivnici kriminala u tadašnjem MORH-u i njegovih nosilaca, ali nisu željeli ulaziti s njima u obračun jer je u pitanju bilo “naoružavanje Hrvatske”, nego su taj obračun odgađali za poslijeratno razdoblje. Kome on prodaje te nižerazredne izmišljotine? Upravo su Tuđman i Šušak formirali MORH kakav je tada bio, i doveli u njega ljude kakve su željeli. A da im je ambicija bila naknadno provesti nekakav red, zakon i pravdu, imali su za to vremena bez rata koliko su htjeli.

* * *

Ingrid Antičević-Marinović dala je ostavku na položaj potpredsjednice SDP-a zbog afera povezanih s njezinim suprugom odvjetnikom. Imamo primjedbi na supruga, ali nemamo primjedbi na njezinu gestu, uz dodatak: ako je Šime Lučin doista Račanov novi izbor za ministra pravosuđa u slučaju pobjede na izborima, on je bolji, odnosno uvjerljiviji kandidat od prpošne gospođe Ingrid.

* * *

Dražen Kozman, sumanuti dvadesettrogodiπnjak, u Okučanima je bez razloga ubio tri čovjeka i ranio šestero, potvrđujući spoznaju da u hrvatskoj populaciji postoje nosioci latentnoga ludila za koje se ne zna kad će eksplodirati. Nejasno je, međutim, kako je to osoba s dossierom, koja je navodno nedavno izašla iz zatvora, mogla raspolagati cijelim arsenalom, puškama i bombama, i tražiti naokolo žrtve bez posebnoga nadzora nadležnih.

email to:Srećko Jurdana