Većina ljudi voli sebe. I to je, kažu, normalno. Samo neki su u sebe i zaljubljeni, što je pak manje normalno, ali takvih je ipak puna ova naša kugla pa ni to nije nešto na što bi trebalo previše trošiti riječi. Onih koji se sami na sebe seksualno uzbuđuju znatno je manje i erotomanski su raritet. A onih pak koje seksualno uzbuđuju oni sami kad su bili djeca, pa u sebi sretno spajaju autoerotizam i pedofiliju, po svoj je prilici još manje, ali su još zanimljiviji. Jer zamislite tipa koji čuva doma svoje golišave fotografije kad je bio mali i na njih se spolno zadovoljava. On, položen na stol, razmotanih pelena, s nožicama u zraku. Vide se mali pimpać i jajčeka, kao najmanja vinogradska breskvica, debeljuškaste nožice kao u baroknog anđelka i dio slatke dječje guze upravo namazane Niveom. I na sliku tog slatkog dojenčeta, koje bi moglo poslužiti za reklamiranje bilo kojeg proizvoda, od mlijeka za tijelo do stambene štednje ili kupnje dionica, odjednom se u zahodu zadovoljava slinavi, ćelavi pedesetogodišnjak. I nimalo mu ne smeta što nateže svoju mlohavu kožicu na samoga sebe kad je bio mali, što drkanjem oskvrnjuje fotografiju koju su njegovi roditelji pokazivali s puno ljubavi i ponosa. Zanimalo bi me kako se to, recimo, kod nas pravno i policijski sankcionira? Jer, pravno gledano valjda, tip posjeduje pedofilski materijal i trebalo bi mu ga oduzeti u opsežnoj i javnosti transparentnoj policijskoj akciji da ga ne pokaže još nekome, recimo svom drugom ja ako je malo podvojen.

Onda bi se valjda u policijskom zapisniku zaključilo da je Ego pokazao dječji pornografski materijal svom Alter Egu radi zadovoljenja protuprirodnoga bluda na štetu Sebe Sama kad je imao godinu i sedam mjeseci te da po članku 196. Kaznenog zakona koji se odnosi na iskorištavanje djece za pornografiju treba odgovarati. Monstruozno. Još bi, recimo, monstruoznije bilo da taj Ego i Alter Ego prodaju fotografiju Sebe Sama, recimo, Muzeju suvremene umjetnosti i da ona postane dio stalnoga postava. To problem i pravno i etički i politički samo višestruko usložnjuje. Jer, ruku na srce, tko je zapravo pravi vlasnik umjetničkih djela koja se nalaze u nekom muzeju nacionalne umjetnosti? Nominalno, vlasnik jest muzej, ali zapravo vlasnik toga materijala je hrvatski narod, hrvatska država i svi državljani Republike Hrvatske. Naime, otkako je policija Milisavu Vesoviću zaplijenila akt Aljoše Roksandića koji je u Hrvatskoj i inozemstvu godinama javno izlagan i dio je postava Muzeja suvremene umjetnosti, a uz to mu zaplijenila i sve filmove i fotografije, stvar je postala prvorazredni kulturno-policijski skandal. No to što je policija reagirala na anonimnu dojavu i okomila se na umjetničko djelo koje su struka i javnost podržale kao umjetničko djelo, a ne pornografiju, i nije najškakljivija stvar u čitavoj toj priči. Najškakljivija stvar bit će ako se u istrazi i na sudu dokaže da fotografija u postavu Muzeja suvremene umjetnosti doista jest pornografska i pedofilska. Onda ćemo zapravo svi mi posjedovati pedofilski materijal. Mogu samo zamisliti kako u Sabor za vrijeme aktualnoga sata dolaze specijalci i hapse Sanadera ili Šeksa zbog posjedovanja sporne pedofilske fotografije.

Ne sumnjam onda da bi se uhićivanje lančano nastavilo jer policija kod nas savjesno obavlja svoj posao. Svatko tko posjeduje domovnicu bio bi kandidat za Gradišku ili Lepoglavu. Naravno, u tom slučaju, ako svi podliježemo kriminalnom gonjenju jer smo prešutno pristali kao vlasnici pedofilskoga materijala u Muzeju suvremene umjetnosti da taj materijal vide i drugi, recimo turisti ili strani povjesničari umjetnosti, trebalo bi oko čitave Hrvatske podignuti električnu bodljikavu žicu i u Ujedinjenim narodima objaviti da smo sami sebe uhapsili. Ta bi žica postala poznatija i od one Bushove prema Meksiku, jer bi to bio presedan u povijesti UN-a i u povijesti uopće: jedan je narod sam sebe uhapsio zbog pedofilije. Takva korektnost i samokritičnost mogla bi biti višestruko korisna na vanjskopolitičkom planu, a riješio bi se i aktualni slučaj Glavaš. Mogli bi ga pustiti zbog slučaja selotejp i garaža, a onda opet uhapsiti zbog posjedovanja fotografije golog dječaka. Pa iako gospodin Glavaš dosad nije znao za spornu fotografiju, to što nije znao ne oslobađa ga zakonske odgovornosti. Kao ni ikoga drugog u pravnoj državi Hrvatskoj.

Apsurd je, kako vidimo, nezaustavljiv. I upravo zato, nakon Vesovićeva slučaja panično sam neki dan pregledao sve albume svojih obiteljskih fotografija tražeći one nepoćudna sadržaja. Uglavnom ih nije bilo, na plaži smo svi dolično odjeveni u gaćice, kostime i bademantle pa mi se čini da u slučaju bilo kakve policijske racije mogu mirno spavati. Samo jedna fotografija me muči. Na njoj sam potpuno gol, u vodi do gležnja i mama me drži za ruku. Imam mrko lice jer su me vjerojatno prekinuli u igri da bi snimili taj sporni materijal. Na poleđini piše “Kraljevica, 4 godine“. Mama ima jednodjelni tamni kupaći kostim i smiješi se direktno u aparat. Vjerojatno mom tati koji stoji iza objektiva. Kad danas gledam tu fotografiju, meni se ne diže, nego plače. I to zato što njih više nema, zato što je onda u Kraljevici bilo nezaboravno i zato što su se roditelji vjerojatno još voljeli. Život je bio preda mnom, a svijet zanimljiv. Ali kako ću to, da mi se ne diže na tog malog dečka, u slučaju eventualnosti dokazati na sudu? I kako ću, uostalom uz svu tu histeriju dokazati da inkriminiranu fotografiju čuvam iz sentimentalnih, a ne autopedofilskih razloga?

email to: Zoran Ferić