ELVISOVI NASLJEDNICI dopustili su upotrebu originalnih pjesama u filmuTelevizijski biografski film “Elvis - rane godine” u kojem Elvisa Presleyja glumi Jonathan Rhys Meyers, opako podsjeća na jedan drugi, televizijski biografski film o Kralju iz 1979., u kojem je čuvenog nesretnika igrao Kurt Russell. Optuživati jedan film o Elvisu da nalikuje drugome naizgled je bezvezno, s obzirom na to da priče o istim ljudima jednostavno moraju sadržavati neke podudarnosti. Ipak, novi Elvis ne podsjeća na staroga samo pričom, nego puno upadljivije i načinom njezina izlaganja (prstenasta naracija koja počinje i završava u sličnim trenucima, odabir većine istih epizoda itd.), pa mu ne gine svrstavanje u onu ladicu iz koje još uvijek viri Đapićev magisterij.

Nažalost, umjetnost nije znanost, pa kopiranje dobroga filma ne vodi nužno do ponavljanja njegove kvalitete. To se upravo dogodilo novome “Elvisu”, gledljivom no ne osobito zanimljivom filmu televizijskog rutinera Jamesa Stevena Sadwitha, iznad kojeg se natkrila sjena antologijskog televizijskog ostvarenja Johna Carpentera. Danas pomalo zaboravljeni Carpenter, koji je posljednji kinofilm snimio prije pet godina, bio je u doba “Elvisa” jedan od najboljih američkih redatelja. Carpenter je “Elvisa” realizirao nakon niza od tri sjajna filma - niskobudžetnih žanrovskih klasika “Napad na policijsku stanicu” i “Noć vještica” te zaboravljenog televizijskog remek-djela “Netko me promatra”. U to doba, “Elvis” je bio naizgled neobičan odabir za nastavak njegove karijere, no osim što je veliki poklonik glazbe i kompozitor briljantnih minimalističkih filmskih tema, poput one iz “Napada na policijsku stanicu”, Carpenter je bio i veliki Elvisov fan. Njegov film s Kurtom Russellom u glavnoj ulozi (zanimljivo, Elvis Presley je u filmu “Change of Habit” glumio lik doktora Johna Carpentera, a Russell debitirao upravo u Elvisovu suludom filmiću “Dogodilo se na svjetskoj izložbi”) ogledni je primjer uspjele filmske hagiografije, toliko snažne i emotivne da će vas natjerati, čak i ako ste glede Kralja posve indiferentni, na priznanje da je Elvis imao ono “nešto”. Nešto zbog čega je Mišo Kovač izjavio da bi, da ga je netko na Elvisovu koncertu upitao što je po zanimanju, odgovorio da postavlja pločice.

Osim toga, Carpenter ni u Elvisu nije mogao pritajiti svoju urođenu subverzivnost, pa često ostaje nejasno divi li se on zapravo svome junaku ili ga ironizira. Takvim poigravanjem s Elvisom, Carpenter je natjerao gledatelje da požele sudjelovati u izgradnji mita u koji ne vjeruju, što je odlika svih klasičnih biografskih filmova, u rasponu od Walshova “Gentlemana Jima” do “Razjarenog bika” Martina Scorseseja.

Za razliku od staroga filma koji je u Elvisovu karizmu mogao uvjeriti i njegove najljuće protivnike, novi će imati problema i s pjevačevim fanovima.

Dok je Carpenterov Elvis bio posrnuli Bog, Sadwithov je duhom siromašni čovječuljak, edipovac kojim je, kao lutkom na koncu, upravljao “pukovnik” Tom Parker. Iako su nasljednici Elvisova imperija dopustili autorima filma da se služe njegovim pjesmama, pa je Jonathan Rhys Meyers zijevao na originalne Elvisove snimke, za razliku od Russella, čije je otvaranje usta u pozadini pratio country pjevač Ronnie McDowell, novi Elvis ponajprije pati od kroničnog nedostatka Elvisove glazbe. Nema tu sekvence poput one u kojoj Carpenterov Elvis Priscilli pjeva “Suspicious Minds”. Zapravo, nakon dva i pol sata filma ostaje nejasno je li naš čovjek uopće bio pjevač, no zato nema sumnje da se trovao tabletama, jer nije imao hrabrosti suočiti se s menadžerom, a seks s Priscillom izbjegavao, jer je u njoj vidio majku. Osim što su banalne, scene u kojima se pokazuje Elvisova ovisnost o tabletama i “pukovniku” ponavljaju se unedogled, bez ikakvog smisla i ritma. Umjesto toga, filmaši su mogli pustiti predivnu pjesmu Grama Parsonsa “Return of the Grievous Angel”, o kralju i njegovoj “amfetaminskoj kruni”, i ostalo bi im još pola sata za pjesmu i veselje.

No James Steven Sadwith i njegov scenarist Patrick Sheane Duncan toliko su se trudili srušiti svaku iluziju o Elvisu kao samostalnom i normalnom ljudskom biću da je suradnju preživjelog Elvisova klana s njima jedino moguće protumačiti kao osvetu nasljednika antipatičnom mrtvacu koji im je donio stotine milijuna dolara.

ŠTO JE MUŠKARAC BEZ BRKOVA?
BLITZ
DVD+VHS
Priče o preporodu hrvatske kinematografije malčice su pretjerane, no "Što je muškarac bez brkova" je uistinu vrlo dobar film, najugodnije domaće filmsko iznenađenje posljednjih godina. Preporođeni Hrvoje Hribar mogao je neke stvari realizirati i bolje, na primjer ranije uvesti lik brata blizanca glavnoga junaka, da priča ne djeluje kao da je skrpana od dva dijela, no to je već cjepidlačenje. Ovakav kakav jest, Hribarov je "Muškarac" ono što smo davno prestali očekivati od naših redatelja - duhovit i inteligentan film za publiku, odličnih dijaloga i još boljih glumačkih ostvarenja, višestruko nadmoćniji komedijama Vinka Brešana, Grlićevoj "Karauli" i golemoj većini hrvatske produkcije posljednjih 20-ak godina.

Što je muškarac bez brkova?, hrv. komedija, 2005.
R: Hrvoje Hribar
GL: Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Marija Škaričić
FILM: 4
DVD: 4

SEDAM MAČEVA
DISCOVEERY
DVD+VHS
Borilački povijesni spektakl "Sedam mačeva", veterana hongkonške kinematografije Tsuija Harka, prikazan je na otvorenju Venecijanskog filmskog festivala i nominiran za čak 11 hongkonških inačica Oscara. Nakon gledanja, čini se da kako bi "Mačeve" ipak trebalo vratiti na nekoliko mjeseci u montažu, na temeljitu doradu. Naime, "Sedam mačeva" su jedno od narativno najšlampavijih visokobudžetnih filmova posljednjih godina. Dva sata i kusur dug Harkov spektakl krcat je fascinantnim scenama i suludim borilačkim vratolomijama, no priča je toliko traljavo ispričana da je uistinu teško pohvatati tko je tu koga i zašto, pa će gledatelji željni finih i mudrih istočnjačkih akcijskih drama poput "Tigra i zmaja" ili genijalne "Kuće letećih bodeža" ovoga puta ostati kratkih rukava.

Chat gim, južnokor.-kin.-hongk. akc. spektakl, 2005.
R: Tsui Hark
GL: Donnie Yen, Leon Lai, Charlie Young
FILM: 2 i pol
DVD: 2

U SJENI PROŠLOSTI
BLITZ
DVD+VHS
Ako je Oliver Stone hollywoodski Lordan Zafranović (ne znam tko je smislio tu krilaticu, no svaka mu čast), onda bi epitet Zrinka Ogreste američke kinematografije trebalo prikvačiti Lasseu Hallströmu ("Čokolada", "Kućna pravila"). Hallström je specijalist za velike teme, snažne emocije i mudre poruke, koji, nažalost, ne posjeduje ni grama izvornog umjetničkog talenta, pa su njegovi filmovi ponajprije dobro upakirani kič. Takav je slučaj s dramom "U sjeni prošlosti", vizualno atraktivnom pričicom lišenom pravog smisla i sadržaja, u kojoj je Robert Redford šarmantan, no Jennifer Lopez posve izgubljena, nepotrebno natjerana na glumatanje. Medvjed pomoću kojeg Hallström gradi svoje filozofske zaključke dramaturški je bitan otprilike koliko i tigar u Ogrestinim "Ispranima".

An Unfinished Life, am.-njem. drama, 2005.
R: Lasse Hallström
GL: Robert Redford, Jennifer Lopez, Morgan Freeman
FILM: 2
DVD: 3

email to: Dean Šoša