Objavljeno u Nacionalu br. 575, 2006-11-21

Autor: Maroje Mihovilović

ZAOKRET U AMERIKOJ POLITICI

Otac Bush spašava sina u Bijeloj kući

NAKON RAZDOBLJA ZAHLAĐENIH ODNOSA američki predsjednik George W. Bush ponovno je od oca zatražio pomoć oko Iraka a ovaj mu je poslao svog nekadašnjeg ministra Jamesa Bakera

Na naslovnici prošlotjednog broja američkog tjednika Newsweek nalazi se slika bivšeg američkog predsjednika Georgea Busha, iza kojeg je njegov sin, sadašnji predsjednik George W. Bush, uz naslov: “Otac zna najbolje: zbog izgubljenog Kongresa i Iraka u kaosu Bush poziva u pomoć suradnike svog oca. Mogu li James Baker i njegovi ljudi spasiti sinovo predsjedništvo?”

Razlog je jasan. Nedavno je predsjednik Bush pozvao Bakera, ministra vanjskih poslova svog oca, da za njega smisli novu strategiju za Irak, jer dosadašnja nije uspjela. Nakon što je bio prisiljen smijeniti ministra obrane Donalda Rumsfelda, Bush je za njegova nasljednika imenovao drugog vrlo bliskog očeva suradnika, nekadašnjeg direktora CIA-e Roberta Gatesa. Newsweek tvrdi da je to učinio upravo na očev savjet. Iz Bijele kuće povjerljivim novinarima daje se do znanja da će zaokret u politici prema Iraku biti na tragu vanjskopolitičke koncepcije kakvu je provodio bivši predsjednik Bush, koja se temeljito razlikuje od sadašnje. Bush otac zalagao se za međunarodni konsenzus o ključnim vanjskopolitičkim potezima, a Bush sin je tu koncepciju odbacio i - u skladu s neokonzervativnom doktrinom - smatrao da SAD sve može sam. Sada je prisiljen vratiti se očevoj koncepciji, što je za mlađeg Busha neugodno poniženje, jer je uvijek davao do znanja da može biti bolji i drukčiji predsjednik od oca.

I drugi američki listovi tvrde da je snažan motiv dosadašnjeg djelovanja sadašnjeg predsjednika bio da pokaže kako je bolji od oca. Članci u američkim novinama analiziraju psihološki profili oca i sina, odnose unutar obitelji, suparništvo između oca i sina još kad je današnji predsjednik bio tinejdžer. Tvrdi se da je otac imao loše mišljenje o svom najstarijem sinu Georgeu i stalno mislio da će bolje u politici proći mlađi sin Jeb. Podsjeća se da ga je otac uz pomoć svojih prijatelja izvlačio iz poslovnog bankrota kada je neuspješno pokušao trgovati naftom. Otac je bio ratni heroj u II. svjetskom ratu, a sin je izbjegao služenje vojske u Vijetnamu. Otac je bio briljantan, a sin loš student na Harvardu. Otac je stvorio veliku naftnu kompaniju, a vrhunac sinova poslovnog uspjeha bilo je vođenje bejzbolskog kluba u Teksasu.

Tek u teksaškoj politici sin je pokazao stanoviti talent, tu je otkrio područje gdje se mogao iskazati i osloboditi se osjećaja manje vrijednosti. I u političkoj sferi između njih su postojale razlike. Stariji Bush u politici je napredovao polako te je kao kongresmen, predsjednik Republikanske stranke, direktor CIA-e, ambasador u Kini i potpredsjednik SAD-a u dva mandata stekao golemo iskustvo koje ga je legitimiralo za predsjednički položaj, dok je mlađi Bush u Bijelu kuću došao nakon kratkotrajnog razdoblja na guvernerskom položaju u Teksasu.

Na početku prvog mandata sadašnjeg predsjednika između oca i sina odnos je, doduše, bio skladan, rijetko su se viđali, jer je otac u Washington dolazio rijetko, da ne ispadne kako patronizora sina. Ali otac je - otkrivaju članovi Bijele kuće - gotovo svakodnevno savjetovao sina preko telefona, posebno u vanjskoj politici. George W. Bush nazivao je oca svaki put kad je trebao iskren savjet od osobe koja ima mnogo iskustva. Otac je pružao savjete na još jedan način. U Bijeloj kući u prvom mandatu njegova sina radilo jako mnogo ljudi koji su osam godina prije također u Bijeloj kući radili za njega. U sinovoj Bijeloj kući u prvom mandatu na nekim najvišim položajima bili su i neki od najbližih suradnika bivšeg predsjednika: potpredsjednik Dick Cheney bio je Bushu ocu ministar obrane, ministar vanjskih poslova Colin Powell bio je tada šef združenog stožera američke vojske, a na visokim položajima kod Busha oca bili su i šef stožera Bijele kuće Andrew Card i savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice.

Bivši predsjednik George Bush, iako ima 82 godine, u odličnoj je tjelesnoj i psihičkoj kondiciji, mnogo putuje i diljem svijeta drži predavanja, a ima golemo vanjskopolitičko iskustvo. Ali stariji Bush jako je pazio da ne ispadne kako odviše utječe na sinove odluke, da ne ispadne kako usmjerava i njega i cijelu državu. S vremenom su veze sina i oca oslabile, a mlađi Bush počeo se oslanjati na druge starije ljude, što je njegov otac smatrao greškom. Bili su to potpredsjednik Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld, istaknuti neokonzervativci koji su nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. nagovarali predsjednika Busha da odbaci vanjsku politiku međunarodne suradnje i usuglašavanja među zapadnim zemljama koju su početkom 90-ih formulirali njegov otac i potom Bill Clinton. Stariji Bush bio je time nezadovoljan pa je počeo sinu slati poruke da mu politika ne valja. Isprva su te poruke bile interne, a poslije je dao uputu svom glavnom savjetniku Scowcroftu da javno kritizira novu politiku predsjednika Georgea W. Busha. Svima je bilo jasno da to Scowcroft nije učinio na svoju ruku.

Najbliži suradnici Busha starijeg postali su većim dijelom i suradnici Georgea W. Busha u prvom mandatuNajbliži suradnici Busha starijeg postali su većim dijelom i suradnici Georgea W. Busha u prvom mandatuIgrom vanjskopolitičkih okolnosti Bush sin suočio se s problemom s kojim se desetljeće prije suočio i Bush otac, a to je Irak Saddama Husseina. Bush otac krenuo je 1991. u rat protiv Husseina nakon njegove invazije na Kuvajt, ali je odbacio prijedlog da pokrene američku vojsku prema Bagdadu. Bush sin krenuo je 12 godina poslije u rat protiv Iraka, neizazvan, bez saveznika, s izmišljenim razlogom, uvjeravan od neokonzervativaca da će tim ratom i rušenjem Husseina pokrenuti povijesni proces kojim će brzo slomiti radikalni islam. Umjesto toga uvukao je SAD u rat, koji traje već četvrtu godinu, a nema izgleda da brzo završi. Uspio je, doduše, 2004. dobiti drugi predsjednički mandat, pa je vremenski na predsjedničkom položaju nadmašio oca. Bush je tada još energičnije vukao vanjskopolitičke poteze koji su bili u suprotnosti s onim što je zagovarao njegov otac, a da bi to mogao, čak je smijenio ministra vanjskih poslova Colina Powella, glavnog zagovornika politike starijeg Busha i njegova bliskog prijatelja.

Stvari su u Iraku krenule loše, cijela vanjskopolitička koncepcija mlađeg Busha pokazala se lošom i on se našao u teškoj političkoj situaciji. Popularnost mu je naglo pala, njegova Republikanska stranka našla se u velikim teškoćama, pa je i mlađem Bushu postalo jasno da mora nešto mijenjati na međunarodnom planu. Ponovno je zatražio pomoć od oca, a ovaj mu je poslao svog nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Jamesa Bakera.

Bush je od Bakera zatražio da osnuje komisiju koja će analizirati što se događa u Iraku i predložiti zaključke. Nakon nekoliko mjeseci Bakerova komisija je potkraj listopada uglavnom završila rad, nakon što je dulje vrijeme boravila i u samom Iraku, te skupila 150 neposrednih svjedočanstava političara, analitičara, diplomata i vojnika o situaciji u Iraku. Svoje zaključke nije odmah objavila, navodno se čekalo da prođu izbori za Kongres. Ipak, nešto od toga procurilo je u medije. Bakerova komisija predlaže zaokret u sadašnjoj američkoj politici, procjenjujući da ne može postići najavljene ciljeve, pa i te ciljeve treba promijeniti.

Ključno što Baker predlaže jest napuštanje sadašnje politike rješavanja iračkog problema isključivo vojnim sredstvima. On predlaže da SAD počne pregovore sa zemljama koje mogu pomoći da se kriza u Iraku riješi kompromisom, a to su Iran i Sirija, s kojima SAD dosad nije htio pregovarati.

Baker predlaže da - ako se nakon pregovora s Iranom i Sirijom situacija počne stabilizirati - SAD počne pažljivo povlačiti svoje snage iz Iraka u baze u okruženju, kako bi se moglo intervenirati ako se iračke prilike pogoršaju. Baker smatra da je jako važno da se vojno stabilizira stanje u dijelovima Iraka pregovorima s pobunjenicima i uz pomoć inozemnih sila, u prvom redu Irana i Sirije. SAD mora napustiti sadašnju politiku uspostave demokracije zapadnog tipa u Iraku, jer to nije realističan cilj, ma što predsjednik Bush govorio.

BRENT SCOWCROFT,između Williama Perryja i Kissingera, osobno je prenosio Bushu zamisli njegova ocaBRENT SCOWCROFT,između Williama Perryja i Kissingera, osobno je prenosio Bushu zamisli njegova ocaPrioritet mora biti, kaže Baker, maksimalno smanjiti američke žrtve u Iraku. Baker je protiv općeg povlačenja iz tog područja i slanja vojnika kući, jer bi to ugrozilo američke interese na Bliskom istoku i nanijelo veliku sramotu SAD-u, a vjerojatno i dovelo do općeg ustanka u Iraku u kojem bi SAD mogao imati velike gubitke. Baker je i protiv podjele Iraka, jer bi to donijelo još veću nestabilnost, budući da se ne bi mogle povući neprijeporne granice među etničkim i vjerskim skupinama.

Ono što Baker predlaže vjerojatno će biti temelj nove američke politike na Bliskom istoku. Da se predsjednik Bush sprema provesti te preporuke, vidi se i po tome što je smijenio ministra obrane Rumsfelda, glavnog kreatora dosadašnje neuspješne politike. Navodno je Rumsfelda smijenio na izričiti nagovor oca i Bakera. Njegovim nasljednikom imenovao je još jednog bivšeg očeva suradnika, njegova direktora CIA-e Roberta Gatesa. O tome je Maureen Dowd, duhovita komentatorica New York Timesa, napisala zanimljivu kolumnu, a govorila je o tome i u televizijskoj emisiji “Meet the Press” na NBC-ju:

“Najbolji način da se opiše ono što se sada događa između oca i sina Busha jest da to usporedimo sa situacijom u kojoj se nađu roditelji kad ustanove da su im tinejdžersko dijete oteli pripadnici nekog kulta te ga pretvorili u poslušnog člana svoje sekte. Roditelji ga uvijek pokušavaju vratiti u svoje okrilje i deprogramirati. To sada rade suradnici starijeg Busha. Pokušat će predsjednika Busha izvući iz okova neokonzervativne sekte u koju je upao te ga reprogramirati da djeluje u bushovskoj obiteljskoj tradiciji internacionalizma, diplomacije i umjerenosti. Glavni deprogramer je James Baker.”

--

PET BAKEROVIH PRIJEDLOGA ZA IZLAZAK IZ IRAČKE KRIZE

  1. Napuštanje sadašnje politike rješavanja iračkog problema isključivo vojnim sredstvima; početak pregovora s Iranom i Sirijom.
  2. Ako se nakon pregovora s Iranom i Sirijom situacija stabilizira, početi pažljivo povlačenje snaga iz Iraka u baze u okruženju.
  3. SAD mora napustiti sadašnju politiku uspostave demokracije zapadnog tipa u Iraku, jer to nije realističan cilj.
  4. Baker je protiv podjele Iraka, jer se ne bi mogle povući neprijeporne granice među etničkim i vjerskim skupinama.
  5. Stabilizirati stanje u cijelom Iraku kroz pregovore s pobunjenicima i uz pomoć inozemnih sila, u prvom redu Irana i Sirije.

Utjecaj oca na Bijelu kuću

Nekadašnji američki predsjednik svoj utjecaj na sadašnju Bijelu kuću iskazivao je i kroz svoje bivše suradnike koji su postali članovi administracije njegova sina. Magazin National Journal provjerio je biografije 300 vodećih ljudi u tadašnjoj Bijeloj kući predsjednika Georgea W. Busha i ustanovio da je 43 posto njih radilo i u Bijeloj kući njegova oca od 1989. do 1993. Ako ga sam njegov sin nije zvao, a nekadašnji predsjednik želio je upozoriti na nešto, potaknuti na neku inicijativu, on bi svoje ideje prenosio preko Colina Powella ili Condeleezze Rice. Kad je bila riječ o kompleksnijoj stvari, bivši predsjednik znao je poslati svog bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Brenta Scowcrofta, s kojim se i danas intenzivno druži, da pobliže objasni njegove ideje.

email to: Maroje Mihovilović


Vezane vijesti

'Bush je kriv za sve'

'Bush je kriv za sve'

Oko dvije trećine Amerikanaca vjeruje da je bivši američki predsjednik George Bush odgovoran za loše stanje američke ekonomije dok nešto manji… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika