IVO PUKANIĆ, predsjednik uprave NCL Media GrupeStudeni 1996. bio je mjesec kad sam izgubio i posljednju iluziju o politici i Tuđmanovu režimu. Tada sam definitivno shvatio da je Ivić Pašalić ne samo glavni egzekutor nego i glavni kreator najvažnijih događanja u Hrvatskoj. Ono što mi je najzornije razotkrilo najprljaviju stranu režima i politike bili su događaji oko Radija 101 koji su prethodili demonstracijama na Trgu bana Jelačića 21. studenoga te godine. O tome mogu govoriti iz vlastita iskustva jer sam u jednom trenutku bio duboko uvučen u tu igru kojom je suvereno, sve do protesta na Trgu, iz duboke pozadine upravljao Ivić Pašalić, stvarni gospodar života i smrti u Hrvatskoj.

Dan-dva nakon što je Tuđman završio u vojnoj bolnici “Walter Reed“ u Washingtonu, gdje mu je dijagnosticiran rak želuca, nazvao me Ivić Pašalić, savjetnik predsjednika Republike za unutarnju politiku. Prije toga s njim sam se kao glavni urednik Naconala vidio nekoliko puta, čuli smo se telefonom, a vezalo nas je i to što sam otprije bio u jako dobrim odnosima s njegovom tajnicom Sanjom Polić, koja je bila s njim još dok je bio glavni tajnik HDZ-a. Moram priznati da mi je Pašalić bio zanimljiv lik, vrlo inteligentan, izvrsno informiran, pa sam iz svakog razgovora s njim mogao izvući nekoliko dobrih tema, što je svakom novinaru najvažnije. A on je bio zaista na samom izvoru informacija. Uz to, znao je razlučiti bitno od nebitnoga, a uz to je zvučao vrlo iskreno, neposredno i dobronamjerno. Čak mi je bio simpatičan i smatrao sam da je pred njim velika politička budućnost. U tom trenutku pojma pojma nisam imao u kakve se sve igre i nagodbe upustio. Mogu mirne duše priznati da sam bio glup, naivan, a i prilično mlad. Iskreno rečeno, do tog trenutka nikad u životu nisam sreo takvu vrstu ljudi, jednostavno je nisam imao pohranjenu u arhivi svog iskustva pa je nisam mogao ni prepoznati.

RADIO MORA NESTATI

IVIĆ PAŠALIĆ pokušao se poslužiti Ivom Pukanićem U tom telefonskom pozivu Pašalić me zamolio da se vidimo oko 20 sati u Dubravi u kući njegove tajnice Sanje, koja se nedavno prije udala i ondje živjela sa suprugom. Nisam znao zbog čega se Pašalić želi naći sa mnom, ali nadao sam se da me želi izvijestiti o zdrastvenom stanju predsjednika Tuđmana. Kad sam došao pred tu jednokatnicu, uz čemprese je već bio parkiran njegov službeni audi A6. Sanja me dočekala na vratima i odvela u sobu u prizemlju s desne strane. Na stolu su bili čokolada i dvije čaše te boca coca-cole. Nakon što sam se pozdravio s Pašalićem, Sanja se povukla, ostavila nas same i otišla k mužu na kat. Nakon nekoliko kurtoaznih rečenica Pašalić je iznio pravi razlog našeg sastanka: “Malo prije razgovarao sam s predsjednikom Tuđmanom koji me nazvao iz bolnice ‘Walter Reed’. On je dobro i za nekoliko dana vraća se u Hrvatsku. Rekao mi je otvoreno da ga ne čekam ako ne riješim pitanje Radija 101. Znaš da se za dva dana odlučuje o produljenju koncesije i otvoreno ću ti reći - predsjednik ne želi da se tom radiju produlji koncesija. Želi da taj radio nestane i ja to moram provesti, što meni baš i nije posebno drago. Ali prvo da tebi postavim pitanje: hoćeš li ti pomoći Radiju 101 da opstane i da koncesiju, odnosno Radio, ne ugrabi Nino Pavić?“

Nakon što sam mu odgovorio da ću učiniti sve da pomognem Radiju 101 da opstane i da ne ode Paviću u ruke, Pašalić je nastavio: “Da bi se ostvarila varijanta koja Radiju 101 osigurava opstanak, moraš se naći s glavnim ljudima tog radija i prenijeti im poruku. Ako to ne prihvate, bit ćemo prisiljeni njima oduzeti koncesiju i dati je Paviću, što nikomu ne bi bilo drago, ali nećemo imati druge mogućnosti. Mi smo spremni prihvatiti kompromis i ostaviti sve ljude da rade na Radiju, ali u njihovu vlasničku strukturu moraju ući braća Josip i Drago Majher. To su naši ljudi od povjerenja, pošteni poduzetnici, koji se neće miješati u uređivačku politiku. Soluciju s njihovim ulaskom u vlasničku strukturu Radija 101 ja bih mogao predsjedniku po povratku iz SAD-a prikazati kao moj veliki uspjeh i provođenje onoga što je on htio. Ja sam obavijestio predsjednika Tuđmana da ću se s tobom naći i da ću te zamoliti da razgovaraš kao njihov prijatelj s najvažnijim ljudima Radija 101 i da im predočiš naš prijedlog te ih spojiš s braćom Majher. Ne vidim nikoga drugog tko bi im to mogao prenijeti. Ako želiš da i dalje rade, a znam da ti je do toga stalo, zovi ih odmah, jer nema puno vremena.“

DRAGO TOMICA MAJHER, jedan od dvojice braće Majher koju Nisam mogao vjerovati što mi taj čovjek govori. Tada sam shvatio kako on izravno upravlja Vijećem za telekomunikacije koje je odlučivalo o koncesijama. Drugo što sam shvatio jest da taj čovjek misli ozbiljno i da ima stvarnu moć da provede ono što mi je upravo rekao. Uspio sam prozboriti da bi zatvaranje Radija 101 bilo katastrofa za Hrvatsku i da bi HDZ mogao imati velikih problema, na što mi je on odgovorio da to mogu spriječiti ako porazgovaram s ljudima i prenesem im što će se dogoditi. Rekao mi je da mu se javim nakon što se vidim s ljudima s Radija 101 te da će me spojiti s braćom Majher. Ja sam za braću Majher čuo prije toga, jer su nekoliko mjeseci prije u Frankopanskoj ulici otvorili poslovni, eskluzivni klub te dobili koncesiju za Plavi radio.

POTPUNO ZAPREPAŠTENJE

Napustio sam Sanjinu kuću sam, osjećao sam se kao da me nokautirao. Nisam siguran jesam li se uopće pozdravio s domaćicom. Vratio sam se u redakciju i ispričao što sam doživio najbližim suradnicima. Ne oklijevajući ni jednoga trenutka nazvao sam Silvija Vrbanca na Radio 101 i rekao mu neka hitno dođe u pizzeriju “Šestine“, današnji pub “The Hole in One“ na križanju Stare Vlaške i Draškovićeve, uz redakciju Nacionala. Rekao sam mu da imam informacije od životne važnosti za Radio 101 i da im moram prenijeti poruku Ivića Pašalića.

PIZZERIA u blizini Nacionala bila je mjesto dramatičnog sastanka Ubrzo je u pizzeriju došao direktor Radija 101 Silvije u društvu Ratka Maričića, predsjednika nadzornog odbora, i odvjetnika Damira Kramarića, a poslije je došla “čvrsta ženska jezgra“ Stojedinice. Nakon što sam im ispričao sve, gledali su me kao izvanzemaljca, ne vjerujući ono što čuju. Bili su uvjereni da se Vijeće neće usuditi oduzeti dozvolu. Izgubio sam glas uvjeravajući ih da se “Doktor“ ne šali i da će sigurno to učiniti. Rekao sam im da moraju odlučiti hoće li se sresti s Majherima i vidjeti što oni predlažu te da se sami uvjere koliko je stvar ozbiljna. U njihovim sam očima vidio nevjericu. I meni bi to bilo teško povjerovati da nisam gledao s kakvom odlučnošću i lakoćom Pašalić govori da će im oduzeti koncesiju, ne obazirući se na posljedice. Tada je u svojoj bahatosti bio uvjeren da nema nikakve šanse da se dogodi bilo kakvo iznenađenje nakon što se Stojedinici oduzme koncesija. Moram priznati da ni meni nakraj pameti u tom trenutku nije bilo da bi moglo doći do demonstracija koje su promjenile sve i pokazale da se Zagreb, grad mirnih i tihih građana, može itekako probuditi i pokazati kako ne dopušta da se ta njegova dobrota iskorištava. Demonstracije su bile jasni znak HDZ-ovu režimu da obični ljudi itekako znaju i osjećaju nepravdu i pokušaj nametanja diktature. Stoga su te demonstracije i “afera Dubrovačka banka“ najvažnije dvije stvari koje su uzdrmale Tuđmanov režim i njegova “svemogućeg“ savjetnika koji je iz sjene upravlajo svim tokovima. Nakon sat vremena u pizzeriji, ljudi s Radija 101 pristali su da braća Majher dođu na sastanak k nama u lokal. Mislim da sam direktno nazvao jednog od braće Majher, jer mi je Pašalić dao broj, te ih zamolio da dođu u pizzeriju. Nakon pola sata došla su dvojica u odijelima. Odmjerio sam ih od glave do pete. Vidio sam da bi i jednom i drugom terbalo malo potkratiti nogavice na hlačama odijela te da se užasno trude da budu ljubazni. Dakle, to su ta dvojica preko kojih Pašalić želi odigrati igru oko Radija 101 i prikazati to Tuđmanu kao svoju veliku pobjedu. Ja sam bio na prvih deset minuta sastanka, izložio nešto kao uvod, svi su se upoznali i tada sam se povukao rekavši im da nema razloga da sudjelujem u razgovorima, da smatram kako su odrasli i odgovorni ljudi, te kako moraju učiniti sve da spase Radio 101. Budući da je to bilo prije deset godina, ne sjećam se svake pojedinosti, no prisjećam se kako je u jednom trenutku na vrata banula Zinka Bardić s kolegicom, uputilo nekoliko oštrih pogleda prema Majherima i rekla nešto nimalo ugodno. Točno se ne sjećam što, ali vidio sam da je braći Majher bilo neugodno i da su se usiljeno smijali. Zamolio sam Silvija da mi se javi nakon sastanka. To je on i učino, koliko se sjećam, nakon sat i pol, nakon što su se rastali od Majhera. Ekipa s Radija 101 još se zadržala u pizzeriji da protrese situaciju. Njihov je zaključak bio, kao što mi je sutradan rekao Silvije, koji me došao posjetiti u redakciju, da im se neće usuditi uzeti koncesiju i da je to sve samo Pašalićevo zastrašivanje. Također mi je rekao da se dogovorio s jednim od Majhera da se sutradan nađu na Zrinjevcu. Sutradan mi se javio i rekao da ne prihvaćaju Pašalićev prijedlog i da su sigurni da im neće oduzeti koncesiju i dati je Paviću. Ja sam na to rekao da su vjerojatno dobro sve odvagali i dobro odlučili te da ću ja to javiti Pašaliću, kao što sam mu i obećao.

Epilog se zna. Pašalić je svoju prijetnju ostvario i učinio ono za što sam i ja mislio da neće moći i da se neće usuditi. Sutradan je Vijeće oduzelo koncesiju Radiju 101 i dalo je Paviću. Ta skandalozna odluka pokreula je lavinu nezadovoljstva i mirne Zagrepčane ponovno pretvorila u revolucionare. Taj veličanstveni skup na Trgu bana Jelačića bio je prvi veliki znak građanskog otpora uvođenju diktature i samovolje nekolicine ljudi okupljenih oko Tuđmana i Pašalića, koji su smatrali da, ako kontroliraju medije, mogu kontrolirati i cijeli sustav. Pri tome su bili samo djelomice u pravu. Sustav se može kontrolirati, ali narod se ne može kontrolirati, a narod ima instinkt koji ga nikada ne vara. U slučaju Radija 101 proradio je instinkt samoodržanja naroda, koji je jasno poručio da neće dopustiti da njime manipuliraju ljudi kao što je “Doktor“, koji je tada prvi put skinuo svoju masku miloga djeteta. A ja sam ga u toj prilici upoznao izbliza i shvatio da je to najopansiji tip Tuđmanova režima. Mnogo opasniji, lukaviji i promućurniji od gazde.

POD UDAROM REŽIMA

Nakon što je i Nacional dospio pod jak udar režima, kad su nas hapsili i pretersali nam kuće i stanove, uhodili nas i prisluškivali, kad smo bili na rubu ukidanja, Radio 101 uvijek je bio uz nas i pomogao nam u najtežim ternucima. Ni danas ne mogu zaboraviti strah koji sam osjećao ona tri dana, strah da Zagreb i Hrvatska ne izgube Radio 101. Znao sam da je time ugrožen i moj položaj, pa čak i sigurnost, i da teško bez dečki i cura sa Stojedinice možemo preživjete mračne godine koje su slijedile. Na kraju smo preživjeli uzajamno si pomažući u trenucima za koje se nadam da se više nikada neće vratiti u ovu zemlju.

Fotogalerija