Na prošlim predsjedničkim izborima glasovali su i oni koji u trenutku zaokruživanja broja ispred imena Jadranke Kosor više nisu bili živi. Na budućim parlamentarnim izborima mogli bi pak glasovati i oni koji se još nisu ni rodili. Kako je počelo s otkrivanjem izbornih prijevara, moglo bi se dogoditi da se u novi predizborni zakon doda i članak po kojemu trudna žena ima pravo na dva glasa. Ili ako nosi blizance, i na tri. Spomenuti bi zakon, ako se ne varam, imao podlogu i u dosadašnjem hrvatskom zakonodavstvu, jer se za ubojstvo trudnice predviđa stroža kazna. Podrazumijeva se valjda da su to dva ljudska bića. Pa ako taj princip vrijedi pri lišavanju života, vrijedi valjda i na parlamentarnim izborima. Za to postoji i vrlo logičan razlog: budući da su ti izbori još uvijek budućnost i da se nedvojbeno održavaju radi poboljšanja budućnosti ove zemlje, bilo bi možda pametno da na njima i glasuju budući ljudi. Na izbornim mjestima mogli bi se instalirati ultrazvučni aparati kako bi se za svaku trudnicu nedvojbeno utvrdilo koliko glasača nosi u trbuhu. Za žene pak koje misle da nisu trudne valjalo bi obavljati testove na trudnoću, pa ako je test pozitivan, odmah u startu dati dva glasa, a ako nije, da se s njom obavi ozbiljan razgovor te ako se utvrdi da želi ostati trudna, da se i njoj na ime budućnosti dodijeli barem jedan glas viška. Pri tome bi se kupnja ultrazvučnih aparata i testova financirala s tajnih računa gdje još leži lova za tenkove, a vodilo bi je neovisno povjerenstvo kojem bi predsjedavao dr. Hebrang.

Ako se malo razmisli, to i ne bi bilo loše. Štoviše, trebalo bi težiti tome da veći dio glasačkoga tijela budu budući ljudi, oni još nerođeni i neopterećeni svim mogućim sranjima u koje ljudsko biće upliva na ovim prostorima čim se iskobelja iz maternice. Jer, ovdje su i mala djeca kontaminirana politikom, iako siročići još nemaju pravo glasa, a prve riječi koje nauče uz “mama“ i “tata“, čak i prije nego uvježbaju izgovarati glas R, su Sanadej i Jačan. Nerođeni, dakako ne bi bili samo većinsko glasačko tijelo, nego bi valjalo i glasovati za one koji se još nisu rodili. To bi bilo jedino optimistično. Jer, ruku na srce, kad razmišljamo o tim budućim izborima, zbog kojih na vidjelo u medijima izviru nepregledne rijeke govana, prljavština, svinjarija, smrada, apsurda, izbornih krađa koje su navodno počinili nosači stolica a ne članovi izbornih povjerenstava, viletine sagrađene na tuđim kostima, domoljubi koji kradu od branitelja, pipničari koji lijevaju kiselinu iz akumulatora u nepoćudno grlo, meštri od selotejpa i garaža, arogantni, gramzivi odvjetnici, lažljivci, lažnjaci i majstori lažiranja, ljudi vjetrenjače i duhovnici s kamom u rezervi, mlakonje i isprazni oratori, likovi koji više vole svoje zastore nego ljudska bića oko sebe, nasilni manipulatori i nesposobni komesari, jezuiti bez vjere i sav onaj korumpirani sitnež i smrdež; kada razmišljamo o svemu tome, povraća nam se i od kandidata i od izbora, od svake partije i svih ljudi. I živih i mrtvih. Samo se nerođenima još možemo radovati. I radovat ćemo im se usprkos tome što znamo kakva su ljudska bića načelno i općenito, kakva je sredina u kojoj živimo i civilizacija koja nas oblikuje i kvari kad još ne znamo za sebe. To je taj neumorni optimizam što ga vezujemo uz buduće ljude, pa i djecu, nadajući se najboljemu, a sa sviješću da se to najbolje događa jako rijetko, a ljudski i civilizacijski pomaci idu mišjim koracima.

Vlast koju bi nam izabrali nerođeni bila bi u svakom slučaju neusporedivo bolja od one koju nam izabiru mrtvi. Neovisno o tome jesu li mrtvi pod zemljom, gdje bi i trebali biti, ili još hodaju svijetom kao zombiji. No budući svijet nerođenih jako je daleko od nas, utopija je to o kojoj možemo sanjariti u onim neobaveznim trenucima, kad kopamo nos na semaforu ili sjedimo na zahodu bez novina. Ono pak što nas sigurno čeka u ovoj predizbornoj godini jest još niz budućih afera i smrad događaja i likova koje danas vjerojatno ne možemo ni zamisliti. Mediji će tako postati kao nekakav rendgen ili ultrazvuk s početka ove priče i mi ćemo zavirivati ljudima u želuce, crijeva i kosture, vidjet ćemo želuce u obliku pirana, srca nalik na gladne hijene, crijeva u obliku udava koji proždire kanarinca, bedrene kosti oštre kao kame. Vidjet ćemo kako je predizborno vrijeme vrlo zahvalno doba za promatranje ljudskih iznutrica, posebice sadržaja crijeva. I trebat će sve to izdržati. Pri tome, da se krivo ne shvati, nipošto nisam za prikrivanje i zataškavanje, što se radilo manje-više svih ovih godina. Neka konačno izađe smrad iz podruma.

Međutim, kako je počelo, ovo stravično zaudara, to nije samo smrad, to je metan koji truje, kao iz prljave septičke jame u kojoj su se godinama nataložili sedimenti i sedimenti govana i neće to biti lako preživjeti. Trovanje okoliša zakonom je sankcionirano. A što je sa zagađivanjem povijesti? Oni koji su činili svinjarije, osim uobičajene kaznene odgovornosti, trebali bi odgovarati i zato što su nam zagadili povijest. I, uostalom, tko će nam poslije izbora vratiti i ono malo vjere u ljude? Prošloga tjedna netko je potpisao nalog za policijsku pljenidbu umjetničke fotografije Mije Vesovića, ali sada kad su Branimir Glavaš i Ivan Drmić priznali izbornu prijevaru od državnoga značaja, istražni aparat se ne pokreće tako lako. Umjesto toga možemo očekivati, recimo, veliku raciju u predvorju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jer je nepoznat netko prijavio da nema gore pornografije od Baščanske ploče. A jedan od forenzičkih stručnjaka za uglatu glagoljicu mogao bi na policiji utvrditi kako je davne 1100. godine neki opat Držiha, koji je k tome još bio maloljetan, popušio kralju Zvonimiru u zamjenu za ledinu na kojoj je u mjestu Jurandvor kraj Baške sagrađena crkva Svete Lucije. V ime Otca i Sina i Svetago duha amen.

email to: Zoran Ferić