Postoji jedan paradoks povezan s gospodinom Branimirom Glavašem: čovjek štrajka glađu već mjesec dana, a ipak se uredno pojavljuje na saslušanjima svjedoka koji bi protiv njega mogli dati nekakav iskaz; sudjeluje u istražnome postupku i liječnici tvrde da se nalazi u psihofizičkoj kondiciji koja mu dopušta takvu aktivnost. Za razliku od nekih drugih hrvatskih kolumnista, potpisnik ovih redaka pouzdano nije ekspert za štrajkanje glađu, ali određene spoznaje o fenomenu govore mu ipak da čovjek koji mjesec dana ne uzima ni zalogaja ne može biti posebno sposoban za proceduralne ili misaone sudske angažmane. Načelno govoreći, njegov tonus pada drastično. Gospodina Glavaša tretiraju ipak kao da je zdrav i poletan. Kod njega se, kako vidimo, prirodni procesi općega slabljenja organizma prilično uspješno zatomljuju, što vjerojatno govori i o snazi njegove komplicirane motivacije. Dolazi na saslušanja, ali zadnjih dana ponovno je - u kontekstu gladovanja - poručio publici kako će “ići do kraja”, što god to značilo.

Ako će Glavaš ići do kraja, njegov regionalni i ideološki saveznik Anto Đapić istražuje putove prema novome početku. Zahtijeva prijevremene parlamentarne izbore, prijeteći otkazivanjem pakta s HDZ-om. Iz HDZ-a odgovaraju kako i bez njega imaju većinu. To je, dakako, vrlo moguće, jer samo dragi Bog danas zna kakvim se sve sporazumima u Hrvatskoj ostvaruje parlamentarna većina. Tko je generalno na vlasti, taj će je uvijek na neki originalan način pronaći, dok ne dođe vrijeme za redovne izbore. Đapićevu inicijativu prokomentirao je i Stipe Mesić, pomalo ironično izjavljujući da ne vidi kako bi to Đapić profitirao na prijevremenim izborima.

Kad je o gospodinu Đapiću riječ, nemamo zapravo dojam da bi taj agilni nacionalni aktivist svoju ugodnu društvenu poziciju zbog prijatelja Glavaša stvarno želio dovesti u pitanje. Kako god okrenuli stvari, Glavaš je u zatvoru, borbu za sebe vodi manje-više preko samoga sebe, a izgledi da se bilo kada vrati na poziciju slavonskoga gubernatora mogu se matematički opisati kao infinitezimalni. Sanader je za to vrijeme na vlasti, a gospodin Đapić vrlo dobro zna kakve mu prednosti suradnja s vlašću može donijeti. Može se s popriličnom pouzdanošću predvidjeti da će gospodin Đapić - retorički braneći Glavaša do zadnje kapi krvi - na kraju uvijeno optirati za vlast, što je uvijek i činio.

Sanadera, međutim, napadaju i Glavaševi suborci iz regionalističke stranke kompliciranoga imena, bivši hadezeovci koji tvrde da su u prošlosti na raznim kongresima HDZ-a krali glasove, i da je preko tih krađa Sanaderu nelegalno osigurana pobjeda. I gospodin Glavaš iz zatvora tvrdi isto. Kaže da je za Sanadera ukrao tristo glasova, zbog tadašnjega uzvišenoga cilja: sprečavanja pobjede Ivića Pašalića, i danas to sebi ne može oprostiti. Teški zločini mogu se intimno oprostiti, lažni glasovi ne. U potkrepi te izjave pridružio mu se i stanoviti Drmić, Glavašev stranački drug koji je - kako reče - svojedobno u HDZ-u mutio s glasovima u Sanaderovu korist, a s istom tezom javio se i neki u javnosti potpuno nepoznati lik iz iseljeništva, koji je navodno omogućavao glasovanje zemljacima u tuđini koji na glasovanje nisu imali pravo.

I tako dalje. Sve je to zapravo dio specifičnoga hadezeovskoga folklora koji partiju prati od njezinog osnutka. Ne sjećamo se da je na hadezeovskim izborima bilo kada prevladavao princip poštenja iznad svega. Prijatelju autora ove kolumne obratio se u Splitu jedan znanac iz HDZ-a, koji mu je ispričao kako je svojedobno nakon izbora za vodstvo splitskoga HDZ-a tada moćni Ivić Paπalić - koji je specijalno za tu prigodu došao iz Zagreba - naprosto pokupio kutiju s listićima i delegatima rekao da će o rezultatima biti obaviješteni iz njegovoga kabineta. Čovjek-svjedok u kavani je naknadno izrazio zgražanje nad tim postupkom, ali imao je - kao i svi ostali - dovoljno osjećaja za vlastite interese da se Pašaliću ne suprotstavi na licu mjesta, u trenutku kad je to po svim kodeksima morao učiniti. Profitabilnije je ogovarati negoli reagirati.

Što da se radi? Bio je to tuđmanizam u punome sjaju svoje političke ljepote, kad je krađa glasova bila nešto poput temelja mlade hrvatske demokracije. Potpisnik ovih redaka prilično je uvjeren da Tuđman nije legalno pobijedio ni na jednim državnim izborima, a plašio se i stranačkih do te mjere da je u jednoj prigodi za svoga protukandidata odabrao Vesnu Girardi-Jurkić, rezonirajući da bi ga netko drugi doista mogao ugroziti. To su simpatični detalji iz novije hrvatske povijesti, a jesu li oni prešli u političku naviku i ostavili traga i na Sanaderovome reformiranome HDZ-u, to je dakako stvar za raspravu, ako nigdje drugdje onda u diskusijskim klubovima. Kod spomenutoga Drmića i drugih naglo se probudio osjećaj za pravdu i poručuju publici kako bi stvar trebalo istražiti Državno odvjetništvo. O. K. Neka podnesu kaznenu prijavu protiv samih sebe, i za nju prilože dokaze. U Hrvatskoj postaje sve jednostavnije dočepati se zatvora, i tko za njim teži, ima jedinstvenu priliku da iskuša sreću.

Pokušaj buđenja afere s glasovima mlaćenje je prazne slame, jer nitko gospodina Sanadera i društvo neće ugroziti prebrojavanjima listića s pet godina zakašnjenja, a posebno ne ako u tim naknadnim prebrojavanjima glavna žrtva ispada Ivić Pašalić. Za Pašalićeve ere glasovi su se krali en masse, Pašalić je radi opstojnosti HDZ-a morao napustiti stranku, a ako Glavašev klub smatra da u slučaju drugačijega razvoja događaja nad gospodinom Glavašem ne bi bila otvorena istraga, ljuto se vara.

STUPAC TJEDNA

Država bogatija za jahtu

Stanovitome gospodinu Lewineu, Englezu, hrvatska država zaplijenila je nedavno - odlukom Ustavnoga suda - jahtu vrijednu milijun i pol eura, jer su na njoj zatečena četiri neprijavljena turista-moreplovca, što je proglašeno “crnim čarterom” koji se kažnjava nemilosrdno. Engleza su opalili i sa sto tisuća kuna kazne u cashu (pokazavši pritom neviđenu milost, jer je prva kazna bila tristo tisuća). Uvaženi Drakon bio bi zadovoljan takvim odlukama, a zadovoljni su nesumnjivo i kontrolori državnoga proračuna, koji u nastojanju da ga napune - to postaje očito - gube osjećaj za bilo kakve nijanse.
Zar čovjeka nije bilo dovoljno kazniti novčano? I sam Ustavni sud pokazao je krajnju nesigurnost donoseći takvu odluku o oduzimanju vrijedne imovine: sedam sudaca bilo je za, šest protiv, a jedan se u kuloarima o njoj izjasnio vrlo cinično. Presuda je, uostalom, diskrecijska. Po istoj logici mogle bi se oduzimati i jahte od sto-sto pedeset metara koje uplovljavaju u hrvatski Jadran, a ne zna se ni je li ih netko unajmio, ni tko na njima plovi, ni plaća li takse za čarter. Bez brodova bi u Hrvatskoj - ako ćemo biti ironični - mogli ostati i Paul Allen, i Bernie Ecclestone, i David Bowie, i proračun bi procvjetao.

email to: Srećko Jurdana