GLUMAČKI BARD HRVATSKE Vanja Drach ima gotovo 50 godina glumačkog staža, više od 200 uloga u kazališnim predstavama te 60-ak u filmovima, a ove godine dobio je nagradu 'Vladimir Nazor' za životno djeloVanja Drach, poznati zagrebački kazališni i filmski glumac koji je prošle godine zbog bolesti izbivao s kazališne scene, zaigrao je prošlog tjedna u novoj predstavi. Riječ je o “Majstoru i Margariti”, predstavi nastaloj prema romanu Mihaila Bulgakova koju je u zagrebačkom kazalištu “Gavella” režirao Ozren Prohić, a za koju je interes publike još prije premijere bio golem - osim što na prve tri izvedbe nije bilo slobodnog mjesta, predstava je već prije premijere bila rasprodana sve do siječnja. Vanja Drach, poznat po interpretaciji mnogih Krležinih, Shakespeareovih i Molièreovih likova, slovi kao jedan od plodonosnijih hrvatskih glumaca i učenika Branka Gavelle.

Iza sebe ima gotovo 50 godina glumačkog staža, više od 200 uloga u raznim hrvatskim kazalištima te 60-ak u domaćim filmovima, a nakon brojnih drugih priznanja ove mu je godine pripala i nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo. On je ujedno jedini član ansambla predstave “Majstor i Margarita” koji je u istoj predstavi igrao i kada je prije 21 godinu posljednji put postavljena u Zagrebu. Tada ju je režirao rumunjski redatelj Horea Popescu u Hrvatskom narodnom kazalištu, a zbog opširnosti i nadrealnosti samog djela upamćena je kao jedan od većih tadašnjih kazališnih spektakala. Vanja Drach u njoj je igrao Poncija Pilata, dok u novom “Majstoru i Margariti” igra Mišu Berlioza, predsjednika moskovskog književnog udruženja i prvu žrtvu Sotonina dolaska u Moskvu.

NACIONAL: Godinu dana ste izbivali iz kazališta. Jeste li se dvoumili hoćete li prihvatiti ulogu u ovom “Majstoru i Margariti”?
- Jesam, ali ne zbog uloge nego zbog svog zdravstvenog stanja. Kada me ravnatelj “Gavelle” Darko Stazić nazvao da mi ponudi ulogu, bio sam svježe operiran i nisam mogao raditi. No Ozren Prohić je inzistirao da igram i rekao je da će me pričekati. Predstavu su počeli pripremati bez mene, a meni su liječnici mjesec dana poslije dopustili da radim pa sam im se priključio. Slično mi se dogodilo i s Hasanaginicom mog prijatelja Mustafe Nadarevića, koji mi je namijenio ulogu Ćore, ali je tada nisam mogao prihvatiti. Umjesto mene su je igrali prvo Izet Hajdarhodžić pa Dragan Despot, a ja sam je preuzeo nakon bolesti. Tako da sada imam dvije uloge na repertoaru nakon godinu dana neigranja.

NACIONAL: U “Majstoru i Margariti” ste glumili i prije 21 godinu, kada je postavljena u zagrebačkom HNK. Te dvije predstave imale su različite koncepcije. Možete li ih usporediti?
- To su dvije sasvim različite predstave, s potpuno različitim dramatizacijama i režijama. Popescuov “Majstor i Margarita” je također bila vrlo uspješna i posjećena predstava s odličnom glumačkom podjelom i atraktivnom izvedbom. Majstora je glumio Božidar Boban, a Margaritu Ena Begović. Obje moje uloge, i Poncije Pilat u prvoj i Berlioz u drugoj predstavi, zahtjevne su i zanimljive, samo što je ova druga manja a time i primjerenija mom sadašnjem, “početničkom” stanju što se tiče nastupa nakon bolesti.

NACIONAL: Upravo ste u kazalištu “Gavella” započeli karijeru. U kakvom vam je sjećanju ostalo to poslijeratno razdoblje?
- Tamo sam počeo raditi u sezoni 1955./56., kada sam bio četvrta godina Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu - tako da je to još bilo moje studentsko doba, što uz razdoblje boravka u Teatru u gostima pamtim kao najljepše kazališno vrijeme. Bio sam tek treća generacija Akademije na kojoj su osim njezina osnivača Gavelle predavali odlični profesori: Vlado Habunek, Ranko Marinković, Mihovil Kombol, Slavko Batušić, Bojan Stupica, Bratoljub Klaić, Mladen Škiljan i mladi Kosta Spajić. Zagrebačko dramsko kazalište su početkom 50-ih osnovali uglavnom glumci iz tadašnjeg ansambla HNK, pod duhovnim vodstvom Branka Gavelle. Bio je to veliki potres na zagrebačkoj kazališnoj sceni, čije se pozitivne posljedice osjećaju i danas.

NACIONAL: No ipak ste se tamo kratko zadržali i prešli u HNK. Tko je bio zaslužan za to?
- Bojan Stupica, u čijoj sam klasi diplomirao. On me pozvao u HNK nakon što sam dvije godine proveo u Zagrebačkom dramskom. U HNK sam ostao 17 godina, kada me Relja Bašić pozvao da se pridružim njemu i njegovu Teatru u gostima. Ponudio mi je da igram s Fabijanom Šovagovićem u Mrožekovim “Emigrantima” koje je režirao Tomislav Radić. Bila je to privlačna ponuda i zbog Šove i zbog izvanrednog komada i predložio sam tadašnjem intendantu HNK Kosti Spajiću da mi odobri neplaćeni dopust na godinu dana, ali me odbio. Bio je ljut jer je imao u planu uloge za mene, ali na to sam se ja naljutio, dao otkaz i iz HNK umjesto godine dana izbivao sedam. U Teatru u gostima mi je bilo predivno, putovali smo s predstavama i svaka izvedba je bila premijera. Često smo nastupali i u mjestima gdje nikada nije bilo kazališta i to su bila sjajna iskustva. Jedno od njih je bilo i Šovino rodno mjesto Vladimirevci blizu Osijeka, gdje smo nastupili u jednoj maloj dvorani u koju smo nas dvojica jedva stali. Šovo je tada već bio poznat u cijeloj Jugoslaviji, ali je uoči nastupa u svom selu imao stravičnu tremu. Dvorana je bila prepuna, svi su ga došli prvi put vidjeti uživo. Oni su također bili strašno uzbuđeni što vide svog slavnog Šovu.

Prvo je održao kratko predavanje da im objasni o čemu je riječ u predstavi. Njegova im je uloga bila shvatljiva, on je igrao radnika u emigraciji. Najviše je teškoća imao s objašnjavanjem koga ja igram, jer sam glumio političkog emigranta. No neprestana putovanja s Teatrom u gostima su me nakon sedam godina umorila i vratio sam se u HNK.

U 'MAJSTORU I MARGARITI' kazlišta 'Gavella' Vanja Drach s Borisom SvrtanomNACIONAL: U Zagreb ste iz Vinkovaca došli na studij te ste prvo upisali Medicinski fakultet. Kako to da ste se ubrzo ipak odlučili za glumu?
- To je bilo vrlo jednostavno, brzo sam shvatio da više vremena provodim u kazalištu nego na fakultetu. Tako sam već nakon godinu dana otišao na prijemni na Akademiju i prošao. Doduše, ne glatko. Gavella nije bio zadovoljan mojom crvenom kosom, rekao je: “Pa kaj bumo s tim črlenim, morali bumo mu čitav život perike delat.” Spasili su me Bratoljub Klaić i moja slavonska štokavština.

NACIONAL: Na cijelu vašu glumačku generaciju velik je utjecaj imao Branko Gavella. Kakav je on bio kao profesor?
- Bio je sjajan pedagog i veliki gospodin, ali i duhovit i opušten čovjek koji se volio zafrkavati. Studenti su ga obožavali i s velikim su guštom prepričavali anegdote o njemu. Bilo je poznato da voli pričati viceve, a jednom je zgodom na probi “Henrika IV” u Jugoslavenskom dramskom kazalištu ispričao beogradskim glumcima, koji naravno ne znaju kajkavski, vic-pitalicu koja glasi: “Znate li koji pek ne peče kruh?” Budući da je odgovor pimpek, riječ koja je njima bila nepoznata, naravno da nitko nije razumio poantu. Zanimljiva je bila još jedna anegdota s Gavellom, u kojoj je glavni lik bio Tonči Vrdoljak. On je tada bio na trećoj ili četvrtoj godini Akademije i organizirao je studentski nogometni turnir. Dogovorio je neku važnu utakmicu u četiri sata poslije podne na Zagrebovu igralištu i izvjesio obavijest na oglasnoj ploči, kojom je pozvao sve studente Akademije, bez obzira na to što smo mi svaki dan upravo u to vrijeme imali sat glume. O tome nije obavijestio ni rektora niti profesore glume. Svi su studenti, naravno, došli na utakmicu i Gavella je, kao tadašnji pročelnik Glumačkog odsjeka, poludio. Odlučio je drastično postupiti zbog Vrdoljakova gafa i idući ga je dan pozvao u svoj ured. Gavella je sasuo na njega drvlje i kamenje, odveo ga k tadašnjem rektoru Ivi Škariću kojem je kazao sve što je imao reći protiv Vrdoljaka i završio s tim da Akademiju moraju napustiti ili on ili Vrdoljak. Tonči je na to mirno rekao: “Profesore, jako mi je žao rektora, sad ste ga stavili u veliku dilemu.” Gavella je na to karakteristično reagirao - poslao ga je vrit, okrenuo se i izišao. Time je ta priča bila gotova i Vrdoljak nije snosio nikakve posljedice. Gavella je imao i neobične pedagoške metode: kad bi student napravio nešto iznenađujuće dobro, nagradio bi ga - i to novcem. Sjećam se da je Nadu Subotić jednom nagradio sa 100 dinara. Međutim, kad je nešto kasnije napravila pogrešku, zatražio je novac natrag.

NACIONAL: Odigrali ste gotovo 300 uloga u svojoj karijeri, što u kazalištu, što na filmu. Jeste li ikada poželjeli odustati od glume?
- Jesam, u 34. godini sam proživio prvu veliku krizu dok sam spremao Gogoljeve “Luđakove zapise” na Komornoj sceni Akademije, tadašnjoj depandansi HNK. To je bio jedini put da sam radio monodramu, a vjerojatno i razlog zbog čega mi više nikada nije palo na pamet ponovo se prihvatiti tog najtežeg tipa dramskog teatra. Radilo se o sjajnoj dramatizaciji i režiji Georgija Para, ali predstava je bila vrlo zahtjevna. Sve se odigravalo u jednoj velikoj fotelji, a monodrama je trajala sat i 45 minuta. Problem je bio u silnoj količini teksta koju sam morao izgovoriti u zadanom roku i jedva sam to svladao.
Toliko sam se namučio da sam bio na rubu da se prestanem baviti ovim poslom. Jednostavno je bilo naporno i teško da mi se činilo kako to nikada neću do kraja savladati. Međutim, isplatilo se. Tadašnji intendant Mirko Božić za nagradu nas je poslao u Pariz na 12 dana, tako da mi je ta kriza donijela prvi posjet Parizu.

NACIONAL: Glumili ste u mnogim filmovima priznatih redatelja poput Ante Babaje, Rajka Grlića i Petra Krelje. Kako gledate na svoju filmsku karijeru?
- Od svih filmskih uloga koje sam odigrao samo sam s njih nekoliko bio zadovoljan. Na filmu zapravo nisam imao toliko lijepih prilika kao u kazalištu. Zapravo me iznenadilo pulsko i motovunsko priznanje za životno djelo na filmu. No drago mi je uvijek zaigrati na filmu. Prije godinu dana sam odigrao jako zgodnu ulogu u odličnom filmu Antonija Nuića “Sve džaba” i to mi je bilo veliko zadovoljstvo raditi.

NACIONAL: Akademiju dramske umjetnosti završili ste ‘56. Kako pamtite studentske dane?
- Zgodno je kako nam se danas sin i unuke smiju kad im supruga Tea i ja pričamo kako smo kao studenti živjeli u hladnim sobama u kojima se voda u flašama smrzavala preko noći, a tople vode u kupaonici nije ni bilo. Supruga je studirala germanistiku na Filozofskom fakultetu, a kasnije je radila na televiziji. Poznavali smo se iz Vinkovaca, od kuda je i ona, ali smo počeli hofirati tek u Zagrebu gdje smo se vjenčali. Imamo jednog sina, Sašu, koji se bavio knjižarstvom, a sada je novinar. Nije nikada imao ambicija biti glumac, kao klinac je nekoliko puta sa mnom nastupao u radiodramama i na televiziji pa mislim da je tamo iživio privlačnost kazališta i filma tako da nije nikada pokazivao sklonost prema glumi. Imamo tri unuke, Maju te blizanke Nelu i Olgu. Maja ima 20 godina i studira pravo, a blizankama je pet godina.

--

Povratak majstora glume

Nova predstava u kojoj nakon godinu dana izbivanja iz kazališta igra Vanja Drach je “Majstor i Margarita” koju je u zagrebačkom kazalištu “Gavella” režirao Ozren Prohić. Drach je u istoj predstavi igrao i 1985., kad je postavljena u zagrebačkom HNK, u kojoj su glavne uloge igrali Ena Begović i Božidar Boban. U njoj je igrao Poncija Pilata, a u ovoj igra Mišu Berlioza.

Biografija

• Rođen 1. veljače 1932. u Bošnjacima
• 1951. upisao Medicinski fakultet u Zagrebu
• 1952. upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu
• 1955. dobio stalni angažman u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (‘Gavella’)
• 1956. diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti te statirao u filmu ‘Opsada’ Branka Marjanovića
• 1957. prešao u HNK u Zagrebu
• 1958. debitirao u filmu ‘H8’
• 1975. priključio se Relji Bašiću i putujućem Teatru u gostima
• 1981. vratio se u HNK gdje je ostao do mirovine
• 1990. dobio nagradu Orlando za ulogu Polonija
• 1998. Nagrada Hrv. glumišta
• 2002. Nagrada Hrvatskog glumišta za najbolju mušku ulogu
• 2006. Nagrada 'Vladimir Nazor' za životno djelo

email to: Tanja Simić